Nikako mi nije drago da se nekom restoranu koji smatram dobrim i u kojem sam do sada uvijek dobro ili jako dobro jeo odjednom prilike okrenu na lošije. Tu sam i sebičan, jer sam možda izgubio pouzdano mjesto gdje sam bio siguran da ću moći pojesti nešto kvalitetno skuhano. Baš to mi se dogodilo na adresi na kojoj sam više puta jeo dobro spravljenu ribu ili neku jednostavnu, ali vrlo ukusnu marendu i koju sam svima mogao preporučiti kao pouzdanu.
U Martićevoj ulici s nepromijenjenim imenom, još kao restoran jednog od zagrebačkih ugostiteljskih OOUR-a, nakon “privatizacije” nastavila je s radom Zlatna školjka. (Ime očito vlasnicima svake fele zvuči jako dobro jer takvih školjki ima svugdje po Hrvatskoj, ali i po svijetu.)
Kako znam da ribu peku jako dobro, ovaj put sam se odlučio da ću jesti nešto što tu nikad nisam.
Od njihovih “dnevnih jela” naručio sam toplu salatu “Barba Frane”, a pod tim imenom spravljaju pečene lignje s kuhanim krumpirom i rigom. Okusom su kako i treba dominirale dobro pečene lignje (nimalo nije smetalo da su oceanske), no servirali su ih s prekuhanim krumpirom i sasvim povenulom salatom. Riga je bila sasvim mlada i nije čudo da je na toplim lignjama i krumpiru povenula, no samo zato što je dugo stajala na njima. Ili ju je kuhar na tanjur trebao staviti netom prije serviranja ili je konobar kasnio sa svojim poslom. Kako bilo, od tri komponente na tanjuru dva propusta koja su jako unazadila jelo koje je, bez obzira koliko jednostavno, moglo biti izvrsno.
Nisu se proslavili ni s ribljom juhom. U okusu tekućine dominiralo je povrće, komadići ribe bili su prekuhani, a jednako tako i riža. Od njoka s hobotnicom očekivao sam najviše, no ni oni mi tekom nikako nisu bili po guštu. Toć u kojem su kuhali hobotnicu bio je kiselkast jer su ga, vjerujem, radili s pelatima takvog okusa. Da su ga samo malo atraktivnije začinili i dodali malo slatkoće, ako već ne prošeka, a ono bar šećera, sve bi tom jelu išlo u prilog. Ne bi mu ni smetalo što je hobotnice bilo u tragovima. Doduše, na jelovniku lijepo piše “njoki s hobotnicom”, a ne obrnuto.
Njoki su, jednako kao i juha, bili posuti sasušenim sitno rezanim peršinom. Pa zar ga je teško narezanog držati u poklopljenoj posudi, da ostane svjež?
U posljednjih nekoliko godina u Martićevoj ulici događaju se sve samo dobre stvari. One kao da do ovog mjesta još nisu doprle. Nikako tu ne mislim da bi trebalo mijenjati tradicionalni stil kuhanja, ali da bi se na inače uskoj karti mogle dogoditi neke prilagodbe uličnoj renesansi, to sigurno. I njihovo uređenje sa scenografskim elementima konobe djeluje pomalo anakrono. Unatoč vladajućim propisima koji jako doprinose razaranju ugostiteljstva ipak navijam da izvjesni umor koji mi se čini da je ovdje zavladao bude nadvladan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....