Zagrebački Takenoko prvi je japanski restoran otvoren u Zagrebu, koji je nakon dugo godina poslovanja na uglu Masarykove prošle godine preselio u Preradovićevu, na broj 22. Unatoč preseljenju iz efektne staklene zgrade koja oduvijek privlači poglede, popularnost mu nije pala i u novom prostoru, koji je uređen u minimalističkom, ali vrlo upadljivom stilu. Posla itekako ima. Barem je takav naš dojam nakon večere na običan dan usred radnog tjedna, kada je velika većina stolova u Takenoku bila zauzeta i kroz restoran su neprestano prolazili novi gosti.
Nakon što nas je ljubazno i vrlo komunikativno osoblje smjestilo za naš stol, uručili su nam meni, koji nas je već nakon početnog listanja ostavio pomalo zbunjenima. Jela u Takenoku ima zbilja puno pa je samim time zbilja teško odlučiti što od svega odabrati. Htjeli smo isprobati predjela i glavna jela, ali i sushi, po kojem su poznati. U moru salata, juha, hladnih, toplih predjela, nekoliko različitih varijanti cevichea, tempura, različitih vrsta sushija, woka, glavnih jela i priloga, koji su popisani svaki zasebno, pa je meni, zapravo, podeblja knjižica, na kraju smo se odlučili prihvatiti preporuke osoblja. Ne možemo zamisliti kako se s ovim popisom jela osjeća netko tko je početnik u uživanju u azijskoj kuhinji.
Nakon što smo se napokon dogovorili čime ćemo započeti večeru, za desetak minuta na stol nam je stigla wakami salata (10 € za porciju), Takenoko tartar (23 €), surf&turf (18 €) i Strawberry Adriatic (15 €).
Salata je poslužena s usitnjenim rižinim čipsom i bila je najbolji tanjur među predjelima. Napravljena je od algi, krastavaca, kvinoje i sezama, bila je odlično začinjena, taman dovoljno slana i blago kiselkasta i ovom tanjuru neprestano smo se vraćali po još.
Surf&turf je, zapravo, bila kombinacija jakobove kapice, Kobe govedine i tartufa i cijela stvar je prilično dobro funkcionirala, jer je meso samo po sebi otpustilo slasnu masnoću, a jakobove kapice su ostale slatkaste i sočne. Voljeli bismo samo da je porcija bila ipak malo veća.
Takenoko tartar, koji rade s lososom, brancinom, jakobovim kapicama i aji amarilom i Strawberry Adriatic brancin s jagodama i pestom od korijandra su, pak, bili lagano razočaranje. Tartar je bio nezačinjen, beskarakteran i na nas nije ostavio baš nikakav dojam, a ceviche, što je trebalo biti drugo jelo, izgledao je kao još jedan tartar u blendanim, nimalo slatkim, vodenastim jagodama. Neki dublji okus, čak i onaj koji bi dala kvalitetna riba, izostao je.
Nakon predjela, izrazili smo želju za sushijem i naš prvi izbor bila je selekcija chefa u kojoj se dobije sedam rolica, na što nam je osoblje ipak preporučilo da nam se pripremi mala selekcija nigirija za dvoje. I ovdje smo se prepustili njihovom odabiru i na stol nam je uskoro stiglo šest rolica. Dvije s jeguljom, koja je bila fino, hrskavo ispečena i slasna, zatim dvije s lososom i tartufom i dvije s jakobovom kapicom, medom i gusjom jetrom. Druge dvije rolice bile su dobre, zanimljive same po sebi, ali nisu bile ono što bismo naručili kada nam se jede sushi. Bili bismo daleko sretniji da su nam poslužili nekoliko komada rolica sa svježom tunom i lososom bez previše dodataka i kompliciranja, što nam, na kraju krajeva, najprije i padne napamet kada se zaželimo sushija.
Za glavna jela dvoumili smo se između woka i nekog od konkretnijih jela, no uz kratko savjetovanje s osobljem, izbor je ipak pao na janjetinu i brancina. Točnije, janjeće kotlete s kruškom (38 €) i brancina s pistacijom (32 €). Za prilog, koji se naručuje zasebno, odabrali smo glaziranu mrkvu s kozjim sirom (8 €) i magic mushrooms s medom i sezamom (8 €). Kotleti su bili odlično začinjeni, sočni, mekani, kruška je bila dobro obrađena i ostala je blago hrskava, a pečeni mladi luk lijepo je zaokružio i osvježio tanjur. Brancin je bio dobro obrađen, ali beurre blanc, koji je nas više podsjetio na kakav bešamel umak, bio je težak i pomalo je pokrio ribu. Nakon predjela i sushija koji, kada se pogledaju porcije, i nisu bili preveliki, ovo jelo ipak nismo mogli završiti.
S druge strane, gljive sa sezamom i medom bile su odlične, bogato i lijepo začinjene i bili bismo zadovoljni i da smo naručili samo porciju riže i ovaj prilog. Mrkva s kozjim sirom i teriyaki umakom nije nam ostala u najljepšem sjećanju. Mrkva je bila korektno obrađena, ali cijelo jelo nije bilo ništa više od toga.
Na kraju, za desert smo odabrali goma no pafe (6,40 €), crême brulée (7,50 €) i mochi (8 €). Prvi desert bio je pjenica od sezama sa sladoledom od zelenog čaja i bio je prilično blag okusom. Sezam i zeleni čaj osjetili su se tek negdje u pozadini, a šlag i preljev od čokolade, koji su uz sve posluženi, bili su nam potpuno nepotrebni. Crême brulée je bio korektan, ali varijanta s jagodom nas je više podsjetila na puding nego na nježnu, svilenkastu kremu. Mochi sladoled nam se svidio najviše, i to onaj od marakuje, koji nam je u ustima eksplodirao kao mala okusna bombica. Odličan je bio i onaj od kokosa, ali i klasičan od vanilije.
Uz večeru smo popili i dvije čaše Simčičeva Pinot grigia (10 € za čašu), koji je prilično dobro pratio većinu jela, a isprobali smo i vrlo dobar koktel sa šljivom, prekrasno kiselkast i osvježavajući, idealan za toplije proljetne večeri (13 €).
Večera u Takenoku na kraju, s desertima koji su popravili dojam i više nego ugodnim, opuštenim i razgovorljivim, ali ne i nametljivim osobljem, bila je sasvim dobro iskustvo. Voljeli bismo da su neka jela imala ipak malo više karaktera i da su cijene općenito nešto niže, ali vjerujemo da će ovaj restoran, kao brend koji je već izgrađen i prepoznatljiv, unatoč tome, uvijek imati svoje goste koji će im se rado vraćati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....