Barba Luka u Starom Gradu bila je naš izbor za kasni ručak jednog vrlo toplog ljetnog poslijepodneva. Terasa je bila gotovo potpuno prazna, osim jednog stola koji se uspio sakriti u punoj sjeni, a mi smo sjeli za stol s pogledom na rivu kojom su prolazile manje skupine pomalo izgubljenih turista, uredno prateći kišobran svog vodiča. Ambijent je unatoč vrućini bio vrlo ugodan i odmah je imao onaj osjećaj sporog ljetnog ručka koji ne traži žurbu.
Vrlo ljubazan konobar odmah nas je proveo kroz ono što tog dana imaju svježe. Nakon provjere s kuhinjom odlučili smo uzeti manju škarpinu, uz nekoliko drugih jela koja su nam trebala dati dosta dobar presjek kuhinje.
Za početak smo uzeli Morski tanjur Barba Luka. Bio je vrlo dobar, iako ne osobito uzbudljiv. Nije pokušavao izvesti ništa spektakularno, ali osnove su bile potpuno na mjestu. Sastojci su bili svježi, maslinovo ulje dobro, a kiseline je bilo dovoljno da presiječe masnoću i poveže različite morske okuse na tanjuru. Više sigurno i korektno nego inventivno, ali kod ovakvog jela to zapravo i nije mana kada je sirovina dobra.
Gratinirane Jakobove kapice bile su izvedene kako treba. Sama kapica ostala je nježna i prepoznatljiva, a gratin joj je dao punoću i zapečenu aromu bez da pregazi ono najvažnije, delikatan i lagano slatkasti morski okus školjke. Kod ovakvog jela lako je otići predaleko s gratiniranjem, ali ovdje je balans bio pogođen.
Crni rižot bio je napravljen tradicionalno, dalmatinski, sa svim okusima koje smo od ovog gotovo ikoničnog jela naučili očekivati. Okus mora, sipe i crnila bio je na mjestu, bez nepotrebnog pokušaja moderniziranja nečega što modernizaciju zapravo ni ne traži. Kremoznost je mogla biti nešto izraženija i dati rižotu još malo raskošniju teksturu, ali to je više zamjerka detalju nego samom jelu. U konačnici, odličan tanjur.
Škampi na žaru bili su jedan od najboljih dijelova ručka. Svježi, dovoljno veliki i mesnati da ovakav način pripreme ima puni smisao, ostali su sočni, slatkasti i puni vlastitog okusa. Malo ulja s češnjakom i peršinom bilo im je sasvim dovoljno. Kod ovakve sirovine najbolja odluka kuhinje često je znati kada stati, a ovdje su stali na vrijeme.
Biftek u umaku od zelenog papra bio je lijepo pečen, a pomfrit dobar i hrskav. Problem nije bio u okusu umaka, jer je on zapravo bio vrlo ukusan, pun i lagano pikantan od zelenog papra. Problem je bio u količini. Bilo ga je jednostavno premalo, a na ovako vrućem ljetnom danu dodatno se reducirao gotovo do glazure na mesu. Šteta, jer je upravo umak bio jedan od boljih dijelova tanjura. Savjet kuhinji ovdje je vrlo jednostavan, stavite ga više.
Škarpinu smo uzeli gotovo kao mali test kuhinje. To je riba koju je vrlo lako prepeći. Zbog građe i relativno malo masnoće između mišićnih vlakana nema puno prostora za pogrešku i čak se u ozbiljnim restoranima zna dogoditi da do stola stigne suha. Ali kada je napravljena kako treba, teško joj je naći konkurenciju,a ovdje je bila napravljena kako treba.
Koža je bila fino zapečena, meso sočno sve do kosti, a začinjavanje taman toliko izraženo da naglasi samu ribu. Jednostavno, precizno i bez pokušaja skrivanja iza umaka ili dodataka. Upravo onako kako ovakvu ribu treba tretirati.
Blitva s krumpirom bila je klasično napravljena, što je nažalost značilo da je bila i najmanje zanimljiv tanjur na stolu. U puno restorana ovo jelo ostane blago vodenasto, čak i kada se radi s krumpirom, a to je šteta jer blitva može biti izrazito ukusna kada joj se posveti dovoljno pažnje. Ovdje je bila korektna, ali bez razloga da joj se posebno vraćamo. Pomfrit je bio isti kao uz biftek, dobro napravljen i hrskav.
Od deserata, brownie je bio dovoljno mekan i sočan iznutra, a pritom ne pretjerano sladak. Upravo zato dobro je funkcionirao s čokoladnim umakom i sladoledom, koji ga nisu pretvorili u šećernu bombu nego su ga zaokružili.
Torta od divljih naranča svakako je za preporučiti. Imala je upravo onu mjeru gorčine koja naranči daje karakter, a da desert pritom ostane svjež i pitak. Tekstura je bila kremasta, ali dovoljno čvrsta da torta zadrži strukturu, dok je čokolade bilo taman toliko da pojača citrusne note umjesto da ih uguši. Bio je to jedan od onih deserata gdje se nekoliko izraženih okusa međusobno pojačava, a nijedan ne pokušava preuzeti cijeli tanjur.
Ono što je možda ostavilo najbolji dojam cijelog ručka ipak nije bilo pojedinačno jelo, nego način na koji osoblje razmišlja o cjelokupnom iskustvu gosta. Danas je rijetkost da vas u restoranu pokušaju odgovoriti od toga da previše naručite, umjesto da samo povećavaju račun. Upravo to se ovdje dogodilo. Kiblica s ledom pojavila se na stolu sama od sebe, bez traženja i bez obzira na redukcije vode zbog suše. Takve sitnice znače puno više od toga ima li konobar bijele rukavice. Dobra usluga nije predstava, nego sposobnost da netko unaprijed primijeti što gostu treba. Atmosfera je, unatoč velikoj vrućini, bila vrlo ugodna. Pogled na rivu, mirna terasa i nenametljiva usluga činili su da ručak traje upravo koliko treba.
Račun od 245,10 eura nije malen, ali s obzirom na sezonu, količinu naručene hrane, svježu ribu i školjke te ukupnu kvalitetu, omjer cijene i dobivenoga ostaje korektan. Barba Luka ne pokušava impresionirati teatralnošću. Puno je uvjerljivija kada jednostavno pusti dobru namirnicu, solidnu kuhinju i vrlo pažljivu uslugu da naprave cijeli posao.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....