U cijelom području oko Rijeke, od Mošćeničke Drage preko Lovrana pa sve do Matulja i Kastva, postoji cijeli niz dobrih, više ili manje ambicioznih restorana (a iz nekog razloga velika većina njih, bizarno, ne radi baš utorkom). U slučaju da češće putujete do Istre, možda vam je kao i nama, uvijek nekako nezgodno, a i vremenski zahtjevno silaziti s riječke zaobilaznice, no čini se da biste ponekad ipak trebali uračunati vremena za pokoju gastronomsku stranputicu.
Možda vam je poznato, a možda i nije, da se Mala Riba prije nekoliko godina preselila iz Kastva u Matulje. Nije daleko, ali dovoljno da vas zbuni ako niste dugo bili, jer uređenjem je koncept značajno moderniziran. Ono što ćete vjerojatno pamtiti kao poveznicu starog i novog prostora primamljiva je staklena vitrina s hladnim predjelima, koja vas mami na samom ulazu. Stari je prostor bio uređen baš kao starinska domaća gostionica, dok novi prostor baca na talijansku trattoriju oženjenu skandinavskim IKEA uređenjem.
Pritom ne mislimo ništa loše, dapače, prostor je svijetao, vedar, otvoren i prepun šarenila. Stolovi i stolice jednostavni drveni, žuto-plavi, a živost prostoru daju nebrojene fotografije riba, ribarenja, ribara i ostalog ribarskog folklora kojim vam jasno žele dati do znanja da je riba koju ćete jesti iz pouzdanih (njihovih) ruku. Dodatni štih uređenju daju i umjetnički tanjuri s morskim motivima, ribarska oprema i industrial detalji. Terasa je u međuvremenu uspjela ugodno zarasti u lozu, tako da smo odlučili sjediti vani. Iako se sam restoran nalazi u betonskom zagrljaju obližnjih šoping centara, ogromno obližnje drveće nekako neutralizira tu činjenicu, te čini boravak na terasi ugodnim.
Osjećaju dobrodošlice svakako pridonosi srdačno i uslužno osoblje, što se neće promijeniti do kraja našeg boravka, iako je restoran bio dobro popunjen, usred radnog tjedna. Shvatili smo da mnogi lokalci biraju Malu Ribu za obiteljski ili poslovni ručak, i razumijemo zašto. Cijene su ugodne, a ono što se nudi jako dobro.
Krenuli smo s haranjem po hladnoj vitrini, i vjerojatno bi se cijeli ručak mogao vrtjeti samo oko hladnih predjela, ako niste velikog apetita ili ste manjeg budžeta. Tris predjela košta 15 eura, a na izbor imate razne varijante hladnih morsko-povrtnih salata, mariniranu/usoljenu ribu, male tapase ili namaze. Kombinacije nisu revolucionarne, ali su kreativnije od ponude predjela u mnogim hrvatskim restoranima. Posebno nam se svidio namaz od bijele ribe, trlje u narančinom soku s grožđicama i spicy salata s povrćem i šarunima. Ono što nas je nemalo iznenadilo jest da smo od vina mogli naručiti samo vino kuće, a to je bila malvazija Pilato ili Pilato merlot. Ok, za početak smo dobili i frizzante nepoznatog porijekla koji je nestao zajedno s predjelima. Inzistirajući da smo vidjeli neke butelje u vinskom frižideru rekli su nam da se buteljirana vina može naručiti samo na boce. S jedne strane razumijemo, ali nakon kraćeg promišljanja ipak ne. Možda nismo djelovali kao da za ručkom možemo popiti cijelu butelju (nismo mogli), ali bismo rado imali mogućnosti, i vidjeli što se nudi u slučaju da dođemo s većim društvom ili namjerimo ozbiljnije proći jelovnik s jednog na drugi kraj.
Sam jelovnik djeluje pomalo klasično, ali ne i dosadno (već s hladnim predjelima jasno vam je da ovo nije baš sasvim klasični riblji restoran). Za glavno jelo smo odabrali pečene patarače (koje smo snimili na tanjurima drugih gostiju) uz prilog broskve s krumpirom, te fritto misto (17 €) uz miješanu salatu. Lagano, ljetno, dijetno, neoptrećujuće. Pozornost su nam mamili i svježa tjestenina sa škampima/kozicama/tartufima jer svježa tjestenina uvijek digne jelo na drugo razinu, a ovdje vjerujemo i u svježinu ostalih sastojaka. Zainteresirao nas je i gvaceto, riba po izboru kuhana u umaku od vina i maslinovog ulja, i tome ćemo se sigurno vratiti sljedeći put. Ono što nismo stigli pitati ljubaznog konobara jest precizna razlika između različitih stavki u jelovniku koje idu ovako: bijela riba 45 €, pa kvalitetna riba za 65 € te na koncu plemenita riba za 80 € koju možete naručiti na gradele ili u pećnici. Sigurni smo da im logika štima, i ovakav raspis riba različite kategorije čini se više nego fer.
Patarači koji su došli za naš stol zajedno s broskvom bili su toliko dobro pečeni da nismo mogli shvatiti da li ih to možda samo nismo dugo jeli, ili u kuhinji posjeduju neke nadnaravne moći, ali riba je bila savršena. Broskva tj. raštika s krumpirom razveselila nas je pak, jer je na ovaj način u restoranima rijetko nude. Fritto misto se sastojao od prženih trlja, mola i malih patarača i bio je sjajno hraskav i svjež, što je u ovom jelu i najbitnije: da je riba svježa i efikasno termički obrađena. Maslinovo ulje koje je na stolu bilo u starinskoj bočici isto kao i kvasina bilo je izvrsno, što smo nekako i očekivali, sada već navikli da se ovdje zaista pazi na sve bitne detalje. U Maloj Ribi imate dojam da nema fejkanja, i da je sve što nude autentično, i to je dobar osjećaj.
Za kraj nam je ponuđen sijaset klasičnih deserata poput limun pavlove, tiramisua, čokoladne torte, no oči su nam bljesnule na spomen sorbetta, tako nepravedno zapostavljenog deserta/dižestiva/"sreće u čaši" u hrvatskim restoranima.
U modernoj gostionici Mala Riba jednostavno baš sve štima. Ugodan prostor, ljubazno osoblje, obiteljska atmosfera, prstohvat kuharske kreativnosti uz apsolutno poštivanje vrhunske namirnice s kojom rade, pažnja za bitne prateće detalje poput maslinovog ulja, kvasine, mlinca za papar, lokalnog piva i rakije... Jedino nam to s vinom na čaše nije jasno, i ovim putem ih pozivamo da razmisle o toj politici, pa makar se radilo o ravno pet buteljiranih vina koja će točiti na čaše. Mala Riba je mjesto iz kojeg ćete izaći zadovoljni, svjesni da ste dobili točno ono po što ste došli, klasičan, nepretenciozan lokalni morski obrok. Složit ćemo se za kraj s onim što konobarima piše na uniformi: "Mala Riba, vela sreća".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....