Skriven među zelenilom Tuškanca, svega nekoliko minuta udaljen od previše užurbanog centra Zagreba, Dubravkin put pravi je bijeg od stvarnosti i mjesto koje sugerira jednaku ljepotu na tanjuru kao i onu koju vidimo oko sebe. Restoran i wine bar smješten uz rub šume zamišljen je kao mjesto koje gostima nudi suvremeni dining koncept, ali bez odricanja gostoljubivosti i dobro poznatih okusa.
Interijer je istovremeno moderan i nenametljiv, dok terasa, naš favorit, pruža gotovo filmski pogled na park i krošnje Tuškanca.
Večer započinje couvertom koji odmah pokazuje promišljenost kuhinje. U ovaj topli ljetni dan posebno se istaknula hladna kreacija od krastavca. Gotovo prozirna, gelasta tekstura polako se otapala i oslobađala svježinu povrća. Lagani, osvježavajući zalogaj bio je precizno osmišljen da probudi apetit i pripremi nas za ono što slijedi.
Iako je vinska karta impresivna, iznimno vruć ljetni dan tražio je nešto drugačije. Zahvaljujući izvrsnoj preporuci osoblja odlučili smo se za ACALA White Sparkling Tea, elegantnu bezalkoholnu alternativu s aromama bijelog cvijeća i citrusa. Svježinom podsjeća na lagana bijela vina, posebice sorte poput rizlinga, a pritom zadržava vlastiti karakter. Sigurni smo da će biti odličan izbor za sve one koji bi laganu vinsku pratnju, ali ne bi konzumirali alkohol. Probali smo i njihovu odličnu verziju mojita, za one koji ipak žele određeni kick, tako da nećete pogriješiti ni u slučaju ako se odlučite za alkoholni predah koji nije vinski.
Uz domaći brioche i sourdough kruh stigao je aromatizirani maslac - mekano, prozračno pecivo i bogati maslac bili su jedan od onih uvoda koji lako nestanu prije nego što večera zapravo započne. Da se razumijemo, maslac i kruh (pre)čest su uvod u restoranima visoke kuhinje, ali moramo priznati da dugo nismo probali tako dobar brioche.
Ovoga puta odlučili smo zaobići degustacijski meni i prepustiti se vlastitim izborima s karte.
Prvi izbor bio je tatarski biftek (28 €), poslužen s tostiranim kruhom i maslacem. Klasično jelo ovdje je izvedeno precizno, meso je bilo nježne strukture, gotovo kremasto pod nožem i savršeno začinjeno. Klasik s kojim teško možete pogriješiti.
Drugo predjelo, tartar od jadranskih kozica (27 €), pokazao je sasvim drugačiji karakter. Lagano kiselkast i osvježavajući, bio je to tanjur za goste koji traže nešto uzbudljivije i manje očekivano. Iako je donio pravo eksploziju kiseline i okusa, dovoljno je bio odmjeren da može proći i kod vječnih klasičara koji su se malo zaigrali s narudžbom.
Jedan od vrhunaca večeri bila je hobotnica (36 €) pripremljena na kamado roštilju. Ova tehnika omogućila je da meso zadrži savršenu teksturu i stvori jelo mekano i sočno. Ako tražite nešto utješno i na vruće dane, ovo bi svakako bila naša preporuka.
Jelo je dodatno zaokruženo glazurom od hobotnice, espumom od dimljenog krumpira, gelom od confitiranog češnjaka i domaće kvasine te mille-feuilleom od krumpira i hobotnice. Posebno se istaknula glazura koja je povezala sve elemente tanjura. Dimljeni krumpir dao je toplinu i kremoznost, dok su kiselkasti elementi donijeli potrebnu svježinu.
Drugi glavni izbor bio je txogitxu entrecôte ribeye (59 €). Riječ je o posebnoj baskijskoj govedini, mesu starijih, masnijih krava koje su zadnje godine života provele na ispaši. Karakterizira je intenzivno crvena boja mesa i specifična, gotovo orašasta aroma koju daje izraženija masnoća. Odrezak smo naručili medium rare, a kuhinja je precizno ispoštovala željenu temperaturu. Meso je bilo sočno i pravilno pečeno.
Večer smo zaključili jednim od klasika kuće - Beef Wellingtonom za dvije osobe (89 €). Dubravkin put Classics ovdje opravdava svoje mjesto na karti. Klasična kombinacija kvalitetnog mesa, duxellesa od gljiva i lisnatog tijesta izvedena je zaista dobro. Eventualno je bio za nijansu više pečen od onoga što bismo očekivali, ali meso je ostalo nježno, a cijelo jelo djelovalo je kao hommage tradicionalnoj tehnici. Baš zato teško nam je bilo išta drugo zamjeriti pogotovo kada su, složit će se mnogi, neke stvari zaista pitanje osobne preferencije, posebice kod ovako intenzivnog i bogatog jela.
Za kraj smo odabrali mille-feuille s jabukom, cimetom i vanilijom (12 €). Ako postoji sumnja mogu li se zimski okusi predstaviti u najboljem ljetnom izdanju, ovaj je desert vrlo uvjerljiv odgovor.
Slojevi hrskavog tijesta stvaraju kontrast kremastim elementima, dok intenzivne note jabuke i cimeta podsjećaju na poznate okuse hladnijih dana. Sladoled od vanilije unosi svježinu koja nam je bila prijeko potrebna na ovaj vrući ljetni dana.
Drugi desert, Le Louis XV (čokolada, badem, dulce de leche), već vizualno ostavlja snažan prvi dojam. Ovaj desert je na prvi pogled čista dekadencija. Poslužen u obliku zlatne poluge, izgleda gotovo poput luksuznog slastičarskog artefakta. Čokolada je intenzivna, ali ne pretjerano teška, badem je donio laganu orašastu notu, dok je dulce de leche donio slatki kick.
Zaključno, Dubravkin put uspijeva spojiti respekt prema klasicima s modernim gastronomskim pristupom.
Od pažljivo osmišljenog couverta, preko izvrsno izvedenih glavnih jela, do elegantnih deserata, cijelo iskustvo ostavlja dojam kuhinje koja jasno poznaje svoj identitet.
Za kraj, tijekom cijele večeri posluga je bila na iznimno visokoj razini. Znanje, srdačnost, pristupačnost, ali i nenametljivost konobara učinili su ovo iskustvo takvim da bismo ga rado ponovno doživjeli. Cjelokupni dojam zaokružuje i ambijent. Uostalom, zahvaljujući ljetnoj terasi Dubravkinog puta, svaki tanjur djeluje još bajkovitije i čarobnije. Premda nam se nije uvijek tako činilo, Dubravkin put na ovome je ručku u potpunosti opravdao Michelinovu zvjezdicu. Bit će zanimljivo vidjeti tko će zamijeniti chefa Tibora Valinčića, za čijeg su je mandata osvojili, a koji je najavio skoro otvaranje novog restorana u Bjelovaru, o čemu smo pisali ovdje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....