Gostionica Pri Gabreku 1929 samoborska je institucija u kojoj malo tko nikad nije bio. Prva asocijacija vezana uz taj restoran većini su gljive i palačinke, pa je vjerojatno idealno vrijeme za posjet rana jesen, ali smo mi ipak odlučili skoknuti do Samobora na ručak za vrijeme jednog hrvatskog blagdana, na iznimno vruć dan.
Prvo što nam se svidjelo bilo je ljubazno osoblje, i prilikom modificiranja narudžbe i na samom ulazu gdje nas je dočekalo njih nekoliko i smjestilo za stol iako smo uranili. S obzirom na vrućinu, poželjeli smo pjenušac, ali nismo bili spremni popiti cijelu butelju Šemberova bruta (vrlo dobre cijene - 37,5 €), pa smo se zadovoljili Galićevim Roséom. Iako stoji nemalih 7,5 eura, dobili smo po 1,5 dl, a ne standardni deci, pa cijena time ispada korektna, kao i općenito cijene vina na butelje. Vina kuće su uglavnom Šemberova i to za povoljnih 15 eura po litri.
No, da ne duljimo, odmah smo naručili njihovu poznatu i klasičnu juhu od gljiva, za koju tvrde da u nju ide petnaestak vrsta divljih gljiva, a pametno smo odučili dijeliti porciju jer je ona, očekivano, vrlo zasitna. Posebno nas je oduševilo kad su nam uz juhu donijeli prah od trubača kao i pržene mljevene bundevine sjemenke da pojačamo okuse, koje, ruku na srce, nije bilo potrebno pojačavati. Juha je bila bogata gljivama i okusom i bili smo prilično zadovoljni.
Jelovnik u Gabreku jedan je od onih na kojma imate skoro sve. Uključujući i 50 vrsta palačinki, što se može činiti fora, ali je stvarno nepotrebno. To su jedne te iste palačinke s različitim vrstama slatkog i slanog punjenja, a ovo ipak nije palačinkarnica. Topla predjela uključuju sve varijacije ugljikohidrata (riža, zeleni rezanci, njoki) i jaja s gljivama, ali kako je u svakom jelu navedeno i vrhnje, odlučili smo ih kompletno ignorirati, kao i pohane žablje krake s drugog kraja svijeta. Fokusirali smo se na specijalitete kuće i, iako su oko naših glava nekoliko puta plutale teleće koljenice, odlučili smo se za teleća jetra (10 €) i restani krumpir (brizli nije bilo), mladog pečenog vepra s domaćim njokima i džemom od brusnica (20 €) te jedine inovativne stvari na jelovniku - gljive lavlja griva na naglo u umaku (12,50 €). U specijalitete kuće još spadaju teleće pečenje, koljenica, patka s mlinicima, lungić, ali i mozak, jetra i špek fileki, što pozdravljamo.
Osoblja Pri Gabreku zaista ima jako puno, što je rijetko viđena pojava u hrvatskim restoranima. Međutim, Gabrek je zaista velik prostor koji je u vrijeme ručka prilično krcat. Simpatični detalj uređenja fotografije su svih poznatih osoba koje su ikad kročile tamo, no nismo se mogli oteti dojmu da bi se s unutarnjim uređenjem trebalo nešto učiniti. Umjetne glicinije i umjetno stablo nasred prostorije, u kombinaciji sa smeđim stolnjacima, prostoru daju stanovit dojam… plastičnosti. Što je zadnje što očekujemo od jedne tradicionalne gostionice.
Što se hrane tiče, tu nam se isto čini da bi trebalo učiniti neke rezove, smanjiti jelovnik i fokusirati se na specijalitete kuće, jer je svaštarenje dovelo do toga da je sve što je dalje stizalo na naš stol bilo – prosječno.
Pečeni vepar bio je u umaku tako žestokom i slatkom da je unutra moglo biti bilo čije meso, razliku ne bismo osjetili. Gljive lavlja griva spremljene su tako da su došle vrlo vodenaste i bezukusne, a bijeli umak u kojem su se nalazile čak je donekle spašavao stvar. Konobar nam je rekao da su to "takve gljive", i da tako to treba biti, ali u tom slučaju valjda nitko ne bi jeo gljive općenito, jer će one vrlo često ispasti bezukusne i vodenaste ako ih se ne zna pripremiti. Tako i ova jadna lavlja griva, koja zahtijeva puno ozbiljniju obradu u kuhinji.
Teleća jetra s češnjakom teška su klasika, i tu se nema što puno pogriješiti (osim što bismo voljeli da su bila malo tanja), a restani krumpir okusom i na oko djelovao je dosta blijedo. Miješana salata Gabrek bila je korektna, ipak smo u sezoni svježeg povrća, pa je bila svježa i osvježavajuća, kao i krastavac salata u vrhnju. Sezonski, ukusno.
Od deserata su nas privukle knedle sa marelicama (6,5 €), a od milijun opcija palačinki odlučili smo se za one u vajnšatou (10,50 €), jer tko to više radi doma. Knedla (dobili smo jednu veliku knedlu) je bila ustvari vrhunac ručka, mirišljava na cimet, sjajne konzistencije i mliječnog umaka koji je zaokružio okus. Palačinke koje su došle nismo vidjeli od vajnšatoa, pa smo nabadali po tanjuru dok ih nismo detektirali. Debele, punjene mljevenim orasima, u kombinaciji s vinskim "šatoom" bile su ukusne, ali dojam je i opet bio da je na tanjuru svega bilo nepotrebno previše.
Naš je dojam da je Gabreku 1929 potrebna jedna temeljita "režuvancija". Ustvari, možda i nije, možda su oni zadovoljni time da su postali mjesto s obrtajem velike količine hrane i velikim porcijama gdje je to glavni kriterij zadovoljstva. Možda je koljenica koju su svi oko nas jeli nešto što rade fantastično. Ali, šteta je već da se kao institucija poznata po gljivama, koje su divlje i ne lako dostupne, troše energiju na prosječno kuhanje i svaštarenje. Fokusirani jelovnik s nekim zaista tradicionalnim i lokalnim jelima, pripravljenima u nešto modernijoj izvedbi, ono je što ovaj kraj i te namirnice zaslužuju. Sumnjamo da gosti izlaze razočarani jer su porcije zaista velike, a cijene pristojne, ali je pitanje treba li Samoboru mjesto gdje se jede puno ili mjesto gdje se jedu vrhunske domaće sezonske namirnice u lokalnoj izvedbi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....