Na 10 kilometara sjeveroistočno od Šibenika, nedaleko od Nacionalnog parka Krka, nalaze se Konjevrate. Nema puno razloga da vas put dovede ovdje, niti kroz selo prolazi neka važnija prometnica, niti su velike šanse da nekoga tu posjećujete s obzirom na to da u njemu živi jedva stotinjak stanovnika. A opet su mnogi bili spremni sjesti u automobil pa voziti i stotinama kilometara ne bi li pojeli pečenog odojka ili skradinski rižot u Konobi Vinko po kojoj je mjesto postalo poznato.
Renome koji je imala kod ljudi, konobi je potvrdio i Michelin kada joj je 2019. dao Bib Gourmand preporuku koju je nastavila dobivati uzastopno svake godine, s koncem 2025., pa ih sada ima čak šest. Bib Gourmand se dodjeljuje restoranima koji nude dobar omjer cijene i kvalitete, a u Hrvatskoj ih ima 12 restorana, bistroa i konoba. Takve preporuke značajne su na simboličkoj razini, privlače pozornost gostiju, ali su isto toliko i teret jer se podižu njihova očekivanja. U svakom slučaju, ako želite jesti kod Vinka, obavezno rezervirajte stol unaprijed.
Htjeli smo napraviti jednodnevni izlet po šibenskom kraju, ali je tog vikenda, kao u inat, cijeli dan padala kiša i kad smo kroz drvenu kapiju ušli na terasu, postalo nam je jasno da su drveni stolovi, uz iznimku jednoga, prazni. Konobar nam je rekao da ćemo na unutarnji stol morati malo pričekati pa smo hrabro odlučili ostati sjediti vani gdje nas plastično-metalna nadstrešnica štiti od kiše. Iz prve ruke shvaćamo koliko je važno da je restoran ima, a opet se pitamo je li se nekako mogla izbjeći ili barem kombinirati s nekom odrinom. Kako talijanske osterije i grčke taverne i nakon Michelinovih preporuka i nekoliko smjena generacija uspiju zadržati autohtoni izgled, a naše konobe ga sitnim izmjenama uvijek uspiju izgubiti? Na prste jedne ruke nam je teško nabrojati restorane za koje možemo reći da izgledaju tradicionalno a da se ne doima kako su prostor uređivali za kostimirani party, i gotovo svi od onih koje nam padaju na pamet su suvremeni, moderni OPG-ovi uređeni na taj način. Unutarnji prostor u koji svojom voljom nismo smješteni zato nam se sviđa više, moderno-tradicionalna kombinacija namještaja koja se neloše slaže uz drvene podove i kamene zidove.
U dvorištu nam je najsimpatičniji detalj ploča pokraj prozora sa zelenim škurama na kojoj je ispisana ponuda vina na čaše. Kratka, ali respektabilna lista s lokalnom selekcijom nekih od najboljih etiketa koju konobar dobro poznaje pa slušamo njegov savjet i uzimamo maraštinu, najbolje vino vinarije Marka Džape iz Oklaja.
Za predjelo smo naručili paštetu od jetrice, pivca s krekerima i platu sira i pršuta. Selekcija sireva, od par dana starog kravljeg do odležanog kravljeg i kozjeg, odlična je i odlično se slaže uz marmelade, posebno onu s čilijem. Duge, rukom rezane fete pršuta su korektne, ali bi pršut trebao na zraku pustiti sokove, biti mekši, no nažalost su dijelovi s više masti bili čak i žilavi. Pašteta od jetrice pivca se, s druge strane, topila u ustima. Bogata, baršunasta struktura super je zaokružena s maslačnom mašću na vrhu. Gotovo rustikalna dubina okusa pokazuje da je predjelo shvaćeno ozbiljno, da ga se radi s iskustvom, ali ne rutinski. Krekeri i posluženi kruh bili su jako ukusni, a dodaci kao ukiseljeni luk i masline okusom i količinom na razini, sve u svemu jako dobro predjelo.
Skradinski teleći rižot imao je sve elemente tradicionalnog dugog kuhanja, ali završni balans nije u potpunosti sjeo na mjesto. Meso je mekano i dovoljno raskuhano da zadobije karakterističnu kremoznost, ali se kiselina previše probijala u prvi plan, što je sol samo dodatno pojačavala. Nije riječ o grešci koja uništava jelo, ali nijansa odvlači pažnju od glavnih elemenata kojima se odlikuje jelo. U povrtnom rižotu od mrkve, tikvice i šafrana slabo se osjeti ostalo povrće uz dominantni šafran, ali se ipak radi o jelu koje ima potrebnu svježinu, a posebno nam je drago što se nalazi na meniju jer tradicionalni restorani rijetko kada imaju opciju za vegane.
Odojak je najbolje jelo koje smo toga dana kod Vinka jeli i razlog zbog kojeg ćemo se vraćati. Kožica mu je tanka, zategnuta, slana, s lomljivim zvukom hrskanja koji čini pola užitka jedenja. Ni gumena, ni masna, precizno ispečena do gornje granice savršenstva, tamne smeđe boje. Meso je ostalo mekano i sočno, odvajajući se samo s vilicom, ali ipak ne suviše masno. Kombinacija slane kožice i nježne unutrašnjosti podsjeća nas kako je odojak, iako jednostavno jelo, savršeno kad ga spreme pravi znalci, što je postalo sve teže za naći. Krumpiri su bili jednako precizno pogođeni kao i odojak. Izvana hrskavi, s rubovima koji su uhvatili tamnu, pečenu aromu, a iznutra mekani, idealan partner za upijanje sokova mesa.
Iznenadila nas je super ponuda deserata netipična za konobe, a odlučili smo se probati jednu tamnu, čokoladnu tortu i svijetlu s narančom i obje su bile baš odlične, posebno dobre kao lagana, osvježavajuća kombinacija. Uz desert smo dobili osjećaj zaokruženosti cijelog ručka koji bismo u konačnici preporučili iako ne baš na osnovu dobrog omjera cijene i kvalitete jer su cijene u konobi ipak srednje prema višima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....