Na obali Brodarice, s pogledom koji se proteže prema otoku Krapnju, smjestio se restoran Zlatna ribica, mjesto poznato brojnim Šibenčanima koji generacijama odlaze u ovaj restoran. Obitelj Tudić restoran vodi od 1961. godine, nastavljajući tradiciju dugu čak stotinu godina. Prostrana terasa iznad mora, zvuk dalmatinskih pjesama i pogled na otok stvaraju odličnu atmosferu u ovom tradicionalnom restoranu.
Kuhinja je očekivano usmjerena prema moru, s naglaskom na ribu, školjke i rakove, no jelovnik nudi i izbor mesnih jela, a kako saznajemo, iza njih već desetljećima stoji šefica kuhinje Desa Tudić. Uz sve to dolazi i vinska karta s domaćim i stranim etiketama, kao i vlastita obiteljska vinska tradicija.
Unutarnje uređenje podsjeća na tradicionalne hotelske restorane i, iako neki biraju klimatizirani prostor, ako nas pitate, mjesto na terasi ono je koje ne biste trebali propustiti, kao ni pogled na najmanji naseljeni otok u Hrvatskoj.
Uhvatili smo odlično mjesto na ostakljenoj terasi, a kako smo došli predvečer, stolovi su se polagano, ali sigurno vrlo brzo počeli puniti ljudima, od kojih je većina, bit ćemo slobodni pa zaključiti, zasigurno ovo mjesto posjetila zbog njegovih ribljih specijaliteta.
Mlađi konobar, koji je svojom pojavom podsjećao na staru školu hotelskih restorana, bio je zadužen za nas tu večer, koju smo započeli s nekoliko laganih predjela. Tartarski biftek (39 eura), crni rižot od sipe (21 euro) i pohana grdobina (19 eura).
Tartarski biftek konobar je dovršavao pred nama, pri čemu nam je dao da probamo ne bi li potvrdio jesmo li zadovoljni sa začinjenošću, na što nismo imali primjedbi. Korektno izveden, došao je uz maslac koji se nalazio na ledu kako bi odolio topljenju na visokim ljetnim temperaturama.
Crni rižoto od sipe, s druge strane, bio je prava bomba. Poštena količina sipe, ukusan, bogat, dubok i slan okus podsjećao nas je na more i dao nam vjetar u leđa kada su u pitanju riblja jela. Nije štedjelo na glavnom sastojku, a upravo je to ono što smo od ovakvog jela i očekivali.
Ipak, pravi favorit među predjelima bila je pohana grdobina. Sočni zalogaji u mekanom, ali kompaktnom pohu bili su prava delicija, a došli su servirani uz tartar. Ovo jelo zasigurno bi se svidjelo i onima koji nisu baš riblji favoriti. Grdobina je ostala sočna, dok je poh dao onu teksturu koja je cijelom jelu dala dodatnu zanimljivost, bez pretjeranog kompliciranja.
Iako na meniju nalazimo riblje plate, postoji mogućnost da ih personalizirate i sami odaberete što želite na plati, pa smo tako i učinili. Odabrali smo kovača, vrhunsku bijelu ribu nježnog i čvrstog mesa, koja ima malo kostiju i iznimno cijenjeno meso, pa traži jednostavne recepte koji čuvaju njezin prirodni okus. Uz njega smo odabrali škampe i lignje.
Konobar nam je prije odluke prezentirao ribe kako bismo se mogli konačno odlučiti te složiti platu koja je cjenovno bila nešto više od 100 eura. Ovakav način odabira ribe svakako je bolji od situacije u kojoj naručujete naslijepo, pogotovo kada je riječ o većoj plati i višoj cijeni. Imali smo priliku vidjeti što se nudi i sami složiti kombinaciju koja nam je odgovarala.
Kvaliteta i svježina ribe tu su neosporne, a kuhinja, iako ih priprema kroz vrlo jednostavne recepte, to koristi kao adut kako bi naglasila vrhunsku namirnicu. Ovdje ne očekujete twist ni neobične interpretacije, ali svaki zalogaj potvrđuje ono čime se ponose, a to je top riba. Uostalom, kod ovakvih namirnica to ima smisla jer bi previše začina ili dodataka vrlo lako moglo preuzeti okus glavnog sastojka.
No ono što nas je posebno iznenadilo svakako je bila blitva. Jednostavna dalmatinska namirnica i prilog koji nerijetko biramo uz ribu. Osim što je zaista bila izvrsna, dobro začinjena i ukusna, bila je kombinirana s bobom. Nešto što rjeđe vidimo, ali je duboko ukorijenjeno u način pripreme u Dalmaciji, gdje se blitva nerijetko spremala i s drugim povrćem poput boba, što je stvaralo odličnu mišancu.
Ovdje je kombinacija boba i blitve funkcionirala jako dobro i pokazala da i prilog koji na prvu djeluje potpuno obično može biti zanimljiv kada se pripremi kako treba.
Jedini apel koji bismo uputili restoranu vezan je uz kruh, koji bi mogao biti kvalitetniji i na nešto višoj razini od onog iz dućana, jer ovako kvalitetna jela zaslužuju da ih se "potoća" s nešto boljom fetom kruha. Kod ribe, školjki i umaka on ipak nije nevažan dio večere, posebno kada na tanjuru imate nešto što traži da se pokupi do zadnjeg ostatka.
Probali smo i kućice, kaparocule (30 eura), kuhane na buzaru, za koje zaista isto tako nemamo zamjerke. Kao i kod mnogih jela, u Zlatnoj ribici se ne pretjeruje sa začinima kako se ne bi ubio okus svježe namirnice. Kaparocule su tako ostale jednostavne, bez nepotrebnog naglašavanja začinima, ali i buzarom u koju je išlo kako kvalitetno maslinovo ulje tako i vino, što se osjetilo u svakom zalogaju.
Deserti su klasični, nema tu mjesta za nešto neočekivano, pa ćete pronaći palačinke, tiramisu, ali i tortu rožatu. Ona je možda i najbliža poveznica dalmatinskim tradicionalnim desertima te je bila očekivano ukusna. Ako nakon ribljih jela tražite nešto posebno moderno ili neočekivano, ovdje to nećete pronaći, no izbor je upravo onakav kakav biste očekivali od restorana koji se drži tradicionalnijeg pristupa.
Cijelo vrijeme večere usluga je bila korektna, iako se u nekom trenutku osjetilo na konobaru da su gužva, a vjerojatno i umor uzeli maha. No namirnice su kvalitetne i ako ste željni kvalitetnijih komada ribe, tu ćete ih zasigurno pronaći. Na kraju, ne dolazite ovdje zbog modernih interpretacija ili velikih iznenađenja na tanjuru, nego zbog klasičnih jela, pogleda na Krapanj i atmosfere koju je teško odvojiti od same lokacije. A kada je riba svježa i kvalitetna, kao što je ovdje bio slučaj, jednostavan pristup pripremi ima sasvim dovoljno smisla.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....