Hotelskim dijelom odmah su opravdali očekivanja. Restoranski dio u početku su prepustili timu zagrebačkog Noela, no ta je suradnja ubrzo naprasno obustavljena. Prilično je teško vratiti povjerenje gostiju iz takve pozicije. Ipak, angažiranjem Dina Galvagna, prema mišljenju mnogih najtalentiranijeg i najkompletnijeg chefa moderne hrvatske gastronomije, njihov restoran Luciano postaje jedna od najpoželjnijih gastronomskih destinacija.
Pozdrav iz kuhinje dolazi u obliku dekonstruirane istarske supe. Riječ je o domaćem kruhu od vlastitog startera s maslinovim uljem iz vlastite proizvodnje od sorata frantoio i bjelica, a kruh se podlije kombinacijom crnog vina i začina. Autohtona verzija istarske supe obično se radi s teranom, a komercijalne recepture često zagovaraju i dodavanje šećera. Čak i ako na tren zaklopite oči na terasi restorana i zaboravite na mjesto i vrijeme, nakon ovog zalogaja potpuno vam je jasno gdje se nalazite. Pogledom na meni uočit ćete jela koja rijetko gdje možete probati.
Za predjela smo uzeli puževe s koštanom srži, fermentiranim i svježim koromačem te polentu di ottofile s ribanim tartufom. Riječ je o okusno dijametralno suprotnim jelima pa je osobna stvar kome će se što više svidjeti. Naš favorit su puževi zbog moćnog okusa i nekoliko vrsta tekstura što je zabavno jesti jer vas u svakom zalogaju nešto iznenadi. Palentu kuhaju od krupice stare, danas rijetke sorte kukuruza poznatije kao osmoredac. Palenta je bila kremasta, mliječna i nježna zbog dodatka kajmaka s bogato naribanim crnim tartufom.
Za glavno jelo uzeli smo buzaru te nedevu s kuhanim mesom, ljupčacem i srijemušem. Moramo priznati da nas buzara nije oborila s nogu. Sve je, naravno, bilo korektno odrađeno i okusom je odgovaralo, ali na kraju su to ipak tri dagnje, dva filea cipla i prepečeni kruh sa začinskim biljem. Mnogo zanimljivije bilo je kuhano meso s nedevom. Nedeva je pomalo zaboravljeno jelo istarskog sjevera. Nema pravog recepta i o domišljatosti domaćice ovisi koliko će ta kombinacija krušnih mrvica, jaja, ulja i naribanog sira biti ukusna. Obično se kuhala u kokošjoj juhi i rezala na šnite kao prilog kuhanom mesu, i to samo u svečanijim prigodama. Galvagnu je ona prilog za kuhanu puretinu i teletinu sa srijemušem i ljupčacem. Okus je bogat, konkretan, pomalo maslačan i kremast, a meso vrlo mekano.
Za kraj smo podijelili desert, cannole s dvije vrste sira koji su bili vrlo dobri. Ambijent u San Canzianu je senzacionalan, a poseban gušt je gledanje zalaska sunca koje nestaje u zelenim krošnjama i bazenu. Servis je također na visini. Konobari lijepo elaboriraju jela, nenametljivi su i vješto opuštaju luksuz ponekom šaljivom doskočicom.
Uzimajući u obzir status mjesta, servis, ambijent, namirnice, iskustvo i ideju, cijene su ipak previsoke. Hladno predjelo divljih šparoga s mladim kozjim sirom je 190 kuna, palenta s crnim tartufom (a ne bijelim) je 210 kuna. Buzara stoji 230 kuna, a u njoj nije bilo odveć ekskluzivne ribe poput grdobine, a kuhano meso s nedevom je 210 kuna. Popili smo dvije čaše Tomazove Malvazije Sesto Senso za 150 kuna, čašu Kabolina pjenušca Re za 80 kuna, a boca vode stoji 40 kuna. Jedna čaša pjenušca i espresso nisu bili uključeni u cijenu. U totalu to iznosi 1160 kuna. Naravno da San Canzian možete doživjeti i za manje ako uzmete, primjerice, selekciju sireva i dvije čaše vina, ali u tom ćete slučaju teško doživjeti gastronomsko iskustvo. Možete uzeti i sljedove, u tom slučaju ćete tri slijeda platiti 450 kuna, četiri slijeda 560 kuna, dok signature meni iznosi 950 kuna. Vjerujemo kako je posebno iskustvo i odsjedanje na ovom doista prelijepom mjestu pa ako se želite počastiti, možete biti sigurni da ćete biti tretirani kao da ste jedini gost u kompleksu čak i ako su potpuno puni.
Hrana: 8/10
Ambijent: 10/10
Usluga: 8/10
Vrijednost za novac: 6/10