Bilo da se radi o na terasi proslavljenim rođendanima prijatelja rođenih tijekom ljetnih mjeseci, oproštajima s proteklom godinom koje volimo započeti u njihovom toplom interijeru zemljanih boja ili neobaveznom obiteljskom ručku, restoran Kod Pere posjećujemo rado i redovito. Osoblje je uvijek više nego ljubazno, cijene pristupačne, a i nama blagoslovljenima apetitom porcije povremeno nesavladive. Terasa ima dvije etaže, a obje prekriva odrina na kojoj je već rodilo grožđe, a suncobrani su nama ovoga puta poslužili kao kišobrani dok u jednom trenutku nisu predali bitku s kišom i nas iz restorana potjerali prije deserta.
Rečeno nam je da je nekoć na prvoj web stranici restorana pisalo kako restoran nije namijenjen vegetarijancima, a prema našem iskustvu situacija se nije promijenila ni do danas. Istina je da petkom imaju bakalar, ali tijekom ostalih dana moći ćete pojesti samo jela kojih na meniju tradicionalnog restorana ne bi ni trebalo biti, kao što su stvarno ispodprosječni njoki sa sirom. U redu je orijentirati ponudu prema mesnim jelima, ali ako je restoran čest odabir za proslave, stvarno bi bilo mudro imati barem jedno pristojnije jelo za vegetarijance ili barem peskatarijance, kao što je već spomenuti bakalar koji bi mogli posluživati cijeli tjedan. Jednostavno, velike su šanse da će se u većoj grupi 2026. godine naći barem jedna osoba koja ne jede meso.
Dobronamjernu kritiku na stranu, Kod Pere smo opet jeli jako dobro, kao što jedemo uvijek, gotovo uvijek istu hranu. Sad bismo mogli reći da to znači da se ne poštuje sezonalnost namirnica, al takvo što nam ne pada na pamet dirati jer je, primjerice, njihovo pečeno povrće jednako dobro i zimi kada tikvice i paprike nisu u sezoni. Također, Kod Pere se ni ne pretvaraju da su takav restoran, baš suprotno, njihov forte i jest klasična ponuda i mali broj poznato dobrih jela.
Kad smo sjeli na terasu, nismo za stolom dobili meni, nego smo usmeno od konobarice doznali da od predjela toga dana imaju samo pršut i sir, koje smo onda i naručili, malo žalosni što ne možemo uz to pojesti i štrukle o kojima smo maštali penjući se novorenoviranim Schlosserovim stubama. Pršut im je dosta dobar, na toplom zraku je pustio sokove pa nam se, ako je i bio ranije vakuumiran, učinio friško narezanim. Sir je isto tako jako ukusan, a oboje postaje još bolje uz njihov domaći kruh koji obožavamo. Masna hrskava korica i mekana unutrašnjost jedan su od razloga zbog kojih sve što jedemo u restoranu dobiva taj karakteristični "Kod Pere" okus, od predjela do umaka od mesa i šuga od pašticade.
Kako su im njoki od sira teški i prezasićeni, s puno vrhnja za kuhanje, jelo je na koje ne možemo trošiti puno riječi, fokusirat ćemo se na Maričin bakalar na bijelo (23 €) koji petkom kod njih često naručujemo. U njemu dominira bakalar u komadima, a ne krumpir, tako da se dobro osjeti riba. Tekstura je također dobro pogođena pa nije pretvoren u glatku smjesu koja više nalikuje pašteti, što se zna dogoditi i najboljim restoranima. Marica, vidimo, ne pretjeruje u svom receptu ni sa začinima, unatoč vidljivom peršinu kojim je bianco ukrašen. Osim toga, naša supersimpatična konobarica nam je sugerirala, procjenjujući osobu kojoj je namijenjen, da naručimo pola porcije koja je bila više nego dovoljna.
Pašticada na njoke (23 €) uvijek ima odlično meso i umak. Meso je sporo i dugo kuhano u vinu i začinima do točke u kojoj se raspada, kako i treba. Nije ovo klasična dalmatinska pašticada u kojoj se razdvaja masni i umak od mesa, već ona kontinentalna inačica u kojoj se stvara gusta emulzija u kojoj se osim okusa govedine ističe i slatkasto-kiseli puni okus od povrća i vina. Njihovi njoki su maleni i poslužuju se nepreliveni umakom pa ako odlučite prvo pojesti bakalar ili neko drugo jelo, postoji šansa da će se slijepiti. Također, takvi manji njoki nešto su i tvrđi, a ovom mesu bolje bi pasali oni veći domaći njoki s rupom u sredini. Unatoč tome, opet ćemo sasvim sigurno iznova naručiti ovo jelo, a kod viškova umaka tu nas opet uvijek spašava njihov sjajni kruh.
Teleće pečenje (22 €) rezano je na fete od pola centimetra, što je optimalno za ovu vrstu mesa, a obično na metalnom pladnju dolazi uz pozamašnu količinu umaka, koja se odlično slaže s prilogom, krumpirom ili povrćem ili pak njihovom kombinacijom. Meso je stoga obično vrlo sočno i mekano, ali ovoga puta dobili smo i manje tog slankasto-masnoga umaka i teletina je bila nešto suša nego inače. Dobro je to jelo bilo unatoč ovoj maloj zamjerki, samo što smo od njihove kuhinje navikli na još bolje. Krumpir je zato bio odlično pečen, čak i kad ga prekrije povrće ili se koji zagubi među komadima mesa, iznenađujuće zadržava barem koji hrskaviji dio, a iznutra ostaje mekan. Povrće, kako smo već rekli, neovisno o sezoni, bude točno onakvo kakvo volimo – dobro pečeno, bez gumenastih dijelova i dosta slano.
Kuhinji Kod Pere može se, naravno, naći pokoja zamjerka, ali se tu i dalje radi o stvarno dobroj domaćoj hrani za koju, vjerojatno potaknuti i odličnom atmosferom među konobarima koja se prelijeva i na goste, imate osjećaj da je za vas pripremljena s ljubavlju čak i onda kada dijela menija nema ili vam malo ispod oka pogledaju prijatelja koji ne jede meso.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....