Krajem prošle godine uputili smo se na novogodišnje putovanje u Atenu. Razloga za to bilo je mnogo, ali tri su najvažnija. Prvi su povoljni i česti letovi prema grčkoj metropoli. Drugi su cijene smještaja i hoteli s tri ili četiri zvjezdice u samom centru Atene koji se nalaze za 40 do 60 eura po noći. Najbitniji razlog, međutim, leži negdje između uličnog gyrosa i čaše lokalnoga zdravog vina.
Osim što ćete tamo naći Akropolu i ostale starine o kojima već sve znate iz osnovne škole, Atena je danas grad s razvijenom gastronomskom scenom koja nudi više od onoga što biste očekivali od tipičnog mediteranskog turističkog odredišta. U proteklih deset godina grad se gastronomski transformirao, a cijene hrane, posebno ulične, ostale su iznimno pristupačne. Barem pristupačnije nego kod nas. Moderna vinska i barska scena razvila se u smjeru koji je rijedak u europskim metropolama, a restorani nude solidnu ponudu koja opravdava putovanje.
Jedno upozorenje: ne putujte za Novu godinu poput nas. Pola grada je zatvoreno, što nam je trebalo biti logično jer se Grci vole odmarati kada god mogu. S popisa svega što smo planirali posjetiti realizirali smo polovinu, ali i to je dovoljno kako bismo shvatili da se u Atenu treba vratiti. Ako planirate putovanje, sačuvajte ovaj popis.
Ulična hrana
Ulična hrana u Ateni je izvrsna. Grad obiluje raznim mjestima s pitama, souvlakijima, gyrosima, kebabima (riječ je o mesu na ražnjiću, ne onoj punjenoj lepinji s lošim mesom na koje smo se naviknuli), prženom ribom i sličnim jednostavnim obrocima. Samo oko glavnih trgova grada, Syntagme i Monastirakija, na najmanje trideset mjesta nudi se ulična hrana.
Gyrose smo posebno zavoljeli jer u prosjeku stoje oko 4 do 6 eura po komadu, a kaloričniji su od mnoge druge hrane. Za one koji ne znaju, gyros je grčka verzija dönera, rezano meso koje se skida s vertikalnog ražnja, servirano u domaćim pitama s povrćem, lukom, krumpirom i umakom tzatziki. Općenito su vrlo sočni i jedan je uglavnom dovoljan za prosječan obrok, no ako u njima uživate nakon duge noći i nekoliko sati provedenih po barovima, vrlo lako možete pojesti i tri komada.
Nema smisla točno preporučiti jedno mjesto, ali jako smo dobro jeli u komercijalnijem lokalu Street Souvlaki pokraj centra te na nekoliko mjesta do samog trga.
Izvrsnu riblju uličnu hranu - friganu ribu, škampe i tjesteninu sa školjkama - jeli smo u restoranu Atlantikos blizu centra. Riblja je ulična hrana, ako pripazite da se ne radi o zamci za turiste, uglavnom svježa, ulovljena tog dana. Sve gyrose i pite koje smo jeli nismo platili više od 5,5 eura, a cijena ulične riblje hrane kretala se od 5 do 12 eura.
Restorani i vino
Budući da smo se orijentirali na uličnu hranu, nismo obišli puno restorana, no ono što, doduše, jesmo pohodili mjesta su koja nude prirodna vina s minimalnim intervencijama i hranu koja ih prati. Imamo nekoliko preporuka koje će vas, ako se uputite na ručak ili večeru s nekoliko čaša vina, stajati od 30 do 60 eura po osobi. Popularnost prirodnih vina u Grčkoj, a posebice u Ateni, eksplodirala je u posljednjih desetak godina. Čaša takvog vina kreće se od 5 eura naviše, a općenito je niža nego u hrvatskim restoranima. Marža na butelje u grčkim lokalima nije visoka, što je našim džepovima bilo prilično drago.
Jeli smo jako dobro u nekoliko takvih lokala, iako je usluga ponekad bila zbunjenija nego kod nas. Nerijetko nam se dogodilo da predjela i glavna jela dođu u isto vrijeme, što možda govori o drugačijoj kulturi posluživanja ili jednostavno o gužvi u kuhinji, no to nije umanjilo kvalitetu hrane.
Većinom se radi o lokalima koji nude modernije izvedbe tradicionalne grčke kuhinje, s naglaskom na sezonske namirnice i jednostavne pripreme. Vina su dobrim dijelom autohtona, grčkih sorti i vinara, pa smo se prepuštali preporukama konobara koji su bez iznimke bili dobro upućeni u ponudu. Što se cijena tiče, nerijetko restorani imaju i vino kuće po vrlo povoljnim cijenama. To Rini, primjerice, nudi pola litre domaćeg vina za 5 eura, što je više nego pristojno.
Posebno vrijedi spomenuti koliko Grci vole salate. Većina mjesta nudi nekoliko opcija, često s ciklom, koja je iznimno sočna gdje god smo je kušali. Kupus je također prisutan na gotovo svakom jelovniku - jeli smo izvrsne salate od kupusa na više mjesta.
Fysika je mala pizzerija sa samo desetak sjedećih mjesta koja ne prima rezervacije. Pizze su dugo fermentirane, 48 sati, tijesto je prozračno, a vinska ponuda na čaše impresivna za prostor te veličine. To Rini je mali lokal koji nudi moderniju verziju grčke tradicije uz promišljenu selekciju vina, s fokusom na manje proizvođače. Pharaoh je svakako najzanimljiviji lokal koji smo posjetili. Električna atmosfera, kolekcija vinila koja bi posramila mnoge specijalizirane barove i jedna od boljih vinskih lista u gradu čine ga mjestom koje vrijedi posjetiti čak i ako ne planirate jesti. Ako vam dopuste, naravno.
Heteroclito je, prema pričama vlasnika i mještana, bar s najvećom ponudom vina na čaše u centru, no bili su zatvoreni tijekom našeg posjeta, pa nam to ostaje za idući put. Wine is Fine nudi zabavnu hranu i solidnu selekciju vina, što se najbolje vidjelo na njihovoj novogodišnjoj proslavi s više od stotinu ljudi na ulici ispred bara.
Pekarski proizvodi
Pite sa sirom nalazili smo posvuda, od malih kvartovskih pekara do zanatskih pekarnica. Posebno smo bili oduševljeni njihovim pitama s krumpirom. Pite su masnije nego naše, tijesto je hrskavo, ali nakon dugog hodanja po velikom gradu posebno prijaju.
Osim lokalnih pekarnica, kojih je uistinu mnogo i raspršene su po cijelom gradu, otkrili smo i dvije zanatske. Prva je 72h u samom centru, koja, naravno, nudi kiseli kruh i peciva na sličnoj bazi, ali i odlične kroasane te razne slastice poput cimet rolica. Još bolji kroasan, zapravo, jedan od boljih koji smo jeli, bio je u Zillers Pastry Baru, i to onaj s bademima.
Cijene kroasana u zanatskim pekarnicama malo su više nego kod nas, oko 3 do 4 eura, a u lokalnim se pekarnicama, kojih je doista mnogo, velika pita sa sirom može naći otprilike za euro i pol.
Kava
Atena je puna različitih kafića. Ono što je zanimljivo jest činjenica da gotovo svaki kafić na koji smo naletjeli koristi prilično skupe aparate za espresso. Grčki specijalitet, espresso freddo, jako je popularan. Riječ je o duplom espressu pomiješanim s ledom, što rezultira drugačijim načinom pijenja espresa i potpuno novim aromama.
Specialty kava u Ateni je raširena. Obišli smo više barova i kafića koji je nude, a najviše nam se svidjela u Foyer Espresso Baru, gdje posebno ističu sezonsku ponudu. Praktički smo samo na jednom mjestu dobili izvrsnu kavu s mlijekom, u Myller Coffee Shopu. Čini se da općenito ljudi piju manje kave s mlijekom nego kod nas, espresso i filter kava prevladavaju u sličnim kafićima.
Ono što smo također zaključili jest da je zagrebačka (ali i splitska) scena specialty kave bolja od svega što smo probali u Ateni. Tri najbolja zagrebačka kafića prednjače u usporedbi sa svima koje smo smo posjetili tamo, od usluge, preko same izrade kave, do ambijenta. Možda je to nacionalna pristranost, možda je jednostavno činjenica da je Zagreb u proteklih pet godina doživio pravu revoluciju scene specialty kava, ali Atena u ovom segmentu nije oduševila.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....