Bivši baletan Dino Baksa vratio se prije osam godina iz inozemstva u svoj dom na Šestinskom vrhu u Zagrebu, koji krasi predivan eksterijer. Ondje kosi, plijevi, prebire po zemlji i uživa u svojim biljkama i drveću
Nakon dvadesetogodišnje karijere profesionalnog baletnog plesača, koju je danas 49-godišnji Zagrepčanin Dino Bakša započeo u Salzburgu u Austriji, a nastavio u Engleskoj, potom u Bonnu i u Dortmundu u Njemačkoj, svoje baletne papučice pospremio je u škrinjicu za uspomene i svjetla pozornice i velegradova zamijenio za miran život u roditeljskoj kući u Zagrebu. Vratio se prije osam godina u svoj dom na Šestinski vrh. U kuću koja je sagrađena prije 40 godina, kada su Šestine još bile selo puno kukuruzišta i stabala kestenova, a danas su atraktivna, elitna gradska četvrt s potpuno promijenjenim krajobrazom i arhitekturom koju upotpunjuju urbane vile.
- Sa 37 godina vi ste potrošeni u baletu, koji traži mlado i podatno tijelo. Tako da sam ja odlučio na vrijeme odustati i odmah sam znao čega ću se prihvatiti. U Kölnu u Njemačkoj završio sam Akademiju šminke i maske jer sam od najranije dobi bio primoran sebe spremati za scenu, tako sam zavolio i šminkanje. Osim toga, smatram da je svijet ljepote za oba spola vječan i da mi se u tom svijetu nudi jedna sigurnost u poslu, što je danas važno - počeo je priču Dino.
Danas kao vizažist radi u jednoj maloj tvrtki u Vlaškoj ulici u središtu Zagreba i iz njegova "komadića raja na zemlji" do centra grada svaki dan treba mu 40 minuta gradskim prijevozom, što s lakoćom prevaljuje.
- Vratio sam se u prekrasne Šestine koje su mi nedostajale. U svim tim gradovima u kojima sam živio falila mi je priroda. Odluka da se vratim u Zagreb za mene je bila najbolje što mi se dogodilo u životu. Dugo godina nisam mogao imati psa. Uzeo sam si labradoricu, ali sam se morao rastati od nje. Mogućnost da imam pse oko sebe meni je velika ljubav. U Zagrebu imam mješanku Mimi, sestrinu labradoricu, s kojom dijelim kućni ambijent zajedno s njezinom familijom, i minijaturnog njemačkog špicera. Oni su meni zamjena za djecu koju nikad neću imati i moja velika ljubav - reći će nam Dino.
Sa sestrom je nastavio njegovati okućnicu koju je naslijedio od roditelja pa tako u dvorištu, osim voćaka koje uzgaja radi užitka branja voća, a ima stablo trešnje i višnje, ima i ukrasnog bilja i jednu japansku trešnju.
- Vrt je mene sve ove godine čekao iako ga je moja sestra održavala. Za sve bilje i odraslo drveće brinula se moja brižna sestra. Kada sam se vratio, sa zadovoljstvom sam preuzeo brigu oko košnje vrta i nabavke ukrasnog bilja. To je sada naš zajednički rad. Moja sestra ima četvero djece. Svi zajedno živimo i brinemo se o okolišu - kaže nam prpošni i razigrani Dino.
Priznao nam je kako su mu najmiliji u njegovu vrtu grmovi koje sam formiraš u raznorazne oblike i japanska trešnja.
- To vam je drvo koje ima ogromne grane i cvjetovi izgledaju kao velike lepeze, a kada popadaju na tlo, travnjak nije zelen, nego ljubičast. Nisam jedini ako kažem da je svaki posao koji radite s ljudima naporan jer koliko god volimo ljude, znamo kako mogu biti naporni. Dolazak kući poslije šminkanja cijeli dan, gdje ja zapalim svoje lučice, gdje me dočekaju moji psi, to je za mene užitak u miru i pogledu na Sljeme i da se nije sagradila ogromna ružna kuća, vidio bih i Medvedgrad. Meni ne treba puno da budem sretan - govori nam Dino.
Bavljenje poslom oko okućnice za Dinu je jedna opuštajuća briga. Za njega, kako nam je rekao, nema ništa ljepše osim vremena košnje ili plijevljenja kada radiš sa zemljom i susrećeš se s bubama. - Kod onih koji to ne vole raditi mislim da je u pitanju jedna velika lijenost - iskren je Dino. Osim ovog drveća i ukrasnog bilja, kaže, odlučili su on i sestra napraviti jedan mali ograđeni vrtić u kojem bi rasle tikvice, salata, paradajzi. Sve domaće.
U obiteljskoj kući, okružen psima, ukrasnim biljem, voćkama i mladim crvenim javorima, koji su Dini najljepša stabla u njegovu vrtu, i sjećanjima na borove koji su okruživali njegovo "gnijezdo", ali su bili gorostasni pa su se naherili i prijetili kući i susjedima te su ih morali odrezati, na malom komadiću "svojeg epikurskog vrta", bivši uspješan baletan, a današnji jednako tako uspješan vizažist s mnogo poslovnih planova za budućnost u svojoj novoj struci, pronašao je mir u svojoj zreloj dobi. Kako ističe, pronašao je radost u svojoj obitelji, druženjima s prijateljima i spokoj u prirodi i životu sa životinjama.
- Malo nam treba za sreću. Koji pas, koja lučica, koje stablo ili ukrasno bilje. Vratite se svi prirodi - za kraj je poručio Dino.
Pratite ga na Ig profilu @dinobaksa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....