Novinar Tomislav Kukec piše kako je počeo vrtlariti te ističe kako trenutno uživa u finim plodovima iz svojeg dvorišta na Trešnjevci
Prvog dana kad smo se uselili u jednu zgradu na periferiji zagrebačke Trešnjevke, djevojka Mia i ja počeli smo se diviti njenoj arhitekturi. Spavaće sobe okrenute su prema istoku, dnevni boravak okupan je svjetlom s juga i zapada, dok je stubište na sjevernoj strani. Drugim riječima, sunce je s nama cijeli dan.
Već nakon nekoliko tjedana rodila se ideja - haj’mo zasaditi nešto. Samo, što? O vrtlarenju nemamo blage veze, začini su za nas ono što dolazi iz vrećice, a u životu nismo ruke uprljali zemljom. Malo smo “guglali” i krenuli s najjednostavnijim. Kupili smo dvadesetak litara zemlje i nekoliko teglica pa u njih posadili bosiljak, origano, mentu i njoj najdražu - cherry rajčicu. Uspjeh nas je apsolutno oduševio. Grickali smo cherry na svojoj terasi, radili prekrasne umake s našim bosiljkom, a menta nas je razveseljavala u šarenim koktelima. Tako je počela sad već četverogodišnja avantura našeg “urban gardeninga”, odnosno urbanog vrta. Nažalost, nemamo mogućnost pravog vrta (iako već neko vrijeme razmišljamo o zakupu zemlje) jer je naše prostrano dvorište projektirano kao parking na kojem, doduše, nitko ne parkira. Stoga smo osuđeni na tegle. To nas nije pokolebalo.
Kao jučer sjećam se kada smo iz jednog trgovačkog lanca preklani posudili kolica, jer niti jedno od nas ne vozi, te u njima do stana dopremili više od 300 litara zemlje. Bila je to naša prva ambiciozna godina. Od drage gospođe iz Ivanić Grada nabavili smo svoje prve flance - paradajze i paprike. U čudu me gledala kad sam joj rekao što će mi. “U tegle? A valjda će uspjeti, pokušajte”, rekla mi je pakirajući volovsko srce, šljivar, babure... Negdje sam uspio nabaviti i sadnice ljutih papričica, što me posebno veselilo jer sam, kao pravi balkanski mužjak, veliki ljubitelj vrlo ljute hrane. Sve smo pažljivo posadili prema uputama koje smo dobili. I što sad? Proveli smo sate i sate na internetu. Kako se uzgaja rajčica u teglama, što treba paprici, koliko zemlje staviti, kakve uopće tegle kupiti za njih... Čini mi se da smo tih dana samo o tome i razgovarali. Stiglo je ljeto, valjalo bi na godišnji odmor, na more... Ali, kako? Pa njima svaki dan treba vode, biljčice ne mogu preživjeti ako odemo na desetak dana na naš omiljeni Prvić. “Hej, oprosti, znam da je zahtjev malo čudan, ali bi li mogao svaki dan ujutro i navečer zaliti naše paradajze”, glasila je molba upućena prijatelju.
U to je vrijeme naš “vrt” već počeo davati plodove. Bile su tu ukusne rajčice, a i feferoni su cvjetali. Baš te godine, 2018., dogodilo se pravo malo čudo. Vrativši se s mora, vidjeli smo dva neočekivana događaja. Spominjani feferoni posve su izrasli u manje od dva tjedna, bili su veliki i visjeli sa stabljika. Drugo je čudo bila bazga koja je, ni s čim izazvana, narasla u našem dvorištu. Bila je malena i krhka, ali se jasno raspoznavalo da je to ona. To nam je ljeto bilo, čini mi se, najuspješnije. Sve do kraja jeseni imali smo svoje rajčice za svaku prigodu. Vrt se crvenio od njih. To je fantastičan osjećaj. Kada se zaželiš salate, odeš i ubereš. Na posao nosiš “gablec” od golemog, sočnog volovskog scra. Okus se ne može ni približno uspoređivati s onim kupovnima. Vau, uspjeli smo! Već iduće godine “vrt” se proširio na najmanje 20 teglica. “Ajmo svega! Jer, sad znamo”. Donio sam tako sadnice krastavaca, tikvica, paprika, a među začinskim biljem se uz postojeće našlo i mažurana, kopra, vlasca, nekoliko vrsti mente - jer, kokteli... Bila je to godina fijaska. Rajčica iz nekog razloga gotovo uopće nije bilo. Paprike su bile sramotno malene. Doslovce sramotno. Bilo nam je neugodno kada bi netko došao u dvorište. Tikvice smo imali dvije, a krastavci su bili premaleni i za kiseljenje. Uostalom, tko bi kiselio tri krastavca? Začini su nam uvijek uspijevali, pa smo se njima tada tješili, ali sve ostalo bilo je potpuna katastrofa. Za novac uložen u zemlju i sadnice mogli smo dobiti mnogo više hrane, razmišljali smo. Doduše, možda krivnja nije samo na nama jer ni danas ne znam gdje smo fulali. Svibanjska oluja koja je poharala Zagreb i hladnoća dosta su nam oštetile “usjeve”, koliko god smo ih pokušavali zaštititi sklanjanjem u zavjetrinu. Nije nas to obeshrabrilo. Idemo iznova.
Ove je to godine bilo malo teže zbog koronavirusa i epidemioloških mjera. No, nakon dosta čekanja u golemom redu ispred jednog trgovačkog centra (koji sadnice prodaje po bezobrazno visokim cijenama pa ga ne treba reklamirati) nakupovali smo svašta. Čak i neko povrće koje dosad nismo uzgajali. U našem se dvorištu tako sada nalaze: jabučar, šljivar, volovsko srce i cherry od rajčica, patlidžan, salatni krastavac, dvije vrste ljutih papričica, menta, ružmarin, vlasac i bosiljak. U planu je sadnja mrkvi jer smo ustanovili da bi one mogle uspjeti, a Mia zagovara i sadnju jagoda mjesečarki jer je načula da bi nam to moglo poći za rukom, odnosno da bi mogle dobro rasti u žardinijerama.
Nismo baš neki vrtlari. Iako smo u tome već četiri godine, još smo teški početnici. Učimo se metodom pokušaja i pogrešaka. Bilo ih je mnogo. Pogrešaka, mislim. Kao one godine kada smo, ne znajući što su zaperci, počupali gotovo cijeli paradajz. Ili onda kad smo biljke zalijevali usred žege vjerujući da su žedne. No, štošta smo naučili. Nabavili smo kanistre od pet litara te zalijevanje sada obavljamo po ustaljenom rasporedu. Navečer vodu ostavimo da odstoji do jutarnjeg polijevanja, a ujutro vodu punimo za večernje zalijevanje. Treba nam petnaestak litara dnevno. Pa ti nosi pet po pet litara svako jutro i svaku večer od kupaonice do dvorišta. Razmišljam o nabavi crijeva za vodu, no ne znam koliko mi metara treba jer sam tehnički potpuno nepismen. Težak je to, ali i izuzetno zahvalan posao. Nokti se crne od zemlje još danima koliko god ribao ruke, svakodnevno učiš koje su to bube napale tvoju biljku i kako je obraniti, čudom se čudiš kako bosiljak koji si zaboravio zaliti oživi kada mu daš vode. Pozdravljaš svoje novostečene vrtne saveznike - kišnu glistu, bubamaru, pčelu, vučjeg pauka... Ali, nema boljeg osjećaja od onoga kada sjediš u svom dvorištu i gledaš kako se pojavljuje plod.
