Kakva je situacija u hrvatskoj poljoprivredi, s kakvim se izazovima susreću proizvođači hrane te koliko će nova zakonska regulativa, koja je u javnosti već izazvala rasprave, na njih utjecati.
Za uvod dat ću jedan jednostavan primjer s terena koji pokazuje kakva je situacija trenutačno u hrvatskoj poljoprivredi.
Nedavno nas je u Veselu motiku nazvala jedna gospođa te pitala možemo li joj pomoći oko plasmana njezinih proizvoda u Zagrebu. Vrijeme je bilo loše, a proizvod se mora ubrati i prodati kako ne bi propao. Nakon terenske analize javio sam se gospođi te joj predložio da bi možda imalo smisla ponuditi njezin proizvod po modelu grupne kupnje, kao što je bila nekadašnja sindikalna prodaja. Međutim, da bismo to napravili, bio nam je potreban neki sadržaj kako bismo predstavili što i kako uzgaja, odnosno kako bismo proizvode te vrijedne obitelji približili kupcima u Zagrebu. No, oni nisu imali nikakve raspoložive takve materijale. Prijatelj je nedavno otvorio agenciju za digitalni marketing te me pitao imam li kakvih referentnih projekata. Gospođi sam predložio da on dođe k njoj i napravi materijale potrebne za predstavljanje proizvoda njezine obitelji. Međutim, gospođa mi je na to odgovorila da, nažalost, nema vremena jer mora pobrati i prodati urod.
E, sada, zašto je to bitno za osvrt na prijedlog novog zakona? Iz tog se primjera lako vidi koji su dnevni izazovi proizvođača hrane te koji su njihovi primarni problemi koje moraju rješavati svakodnevno i već su time prilično opterećeni. Novi prijedlog Zakona o sjemenu samo dodatno komplicira rad i procese proizvodnje hrane. Istodobno regulira plasman sjemena u Hrvatskoj, što je pozitivno, ali u zakon stavlja i male proizvođače. Na samom početku prijedloga zakona stoji: “Kako bi mali poljoprivredni proizvođači imali mogućnost korištenja malih količina sjemena na vlastitom gospodarstvu, Zakon o sjemenu uvodi pojam “sjeme s poljoprivrednog gospodarstva””. Znači, zakon pokušava obuhvatiti i plasman sjemena te korištenje sjemena proizvedenog na gospodarstvu za potrebe tog gospodarstva, što će im dodatno zakomplicirati rad. Pritom prijedlog zakona kreće s referencama na regulative EU, i to ni manje, ni više nego na 21 direktivu EU. Znači, da bi netko tko se bavi proizvodnjom hrane mogao razumjeti kontekst zakona mora prvo proučiti 21 direktivu EU.
Nakon toga dolazimo do sljedećeg problema: zakon se oslanja na Nacionalni program očuvanja i održive uporabe biljnih genetskih izvora koji ne postoji, odnosno postoji, ali za razdoblje od 2017. do 2020. godine. Prema logici stvari, prvo bi imalo smisla napraviti Nacionalni program pa onda temeljem njega donositi zakone koji se referiraju na njega. Pritom je započeta i izrada Strategije poljoprivrede koja nije uzeta u obzir, a trenutačno se nalazi u obliku dokumenta koji se naziva “Vizija i plan provedbe strateške transformacije poljoprivrede i ruralnog razvoja”. Na samom početku tog dokumenta piše: “Ovo je izvješće proizvod zaposlenika Grupacije Svjetske banke”. Dokument je vrlo dobro razrađen, ali prijedlog Zakona o sjemenu ni na jednome mjestu ne spominje strategiju ili taj dokument. Čitajući prijedlog zakona, koji je ovih dana dobio dosta medijske pažnje, još nekoliko stvari upada u oči. Prvo je da je za provođenje zakona potrebno osigurati sredstva od 388.00,00 kuna. Sama brojka nije jasna - je li riječ o 388 tisuća kuna ili 38 tisuća kuna ili 38 kuna? Ako to gledamo iz perspektive nekoga tko treba provjeriti svoj uradak, ovaj propust moguće ukazuje da je zakon pisan na brzinu te da nije prošao više čitanja autora.
Potom, dok se ostale zemlje prebacuju na ekološku proizvodnju, u ovom prijedlogu zakona uopće nije spomenuto ekološko sjeme. Možemo reći da je sjeme - sjeme, ali zakon poziva na tretman sjemena. Biotehnološke procedure tretmana eko sjemena nisu iste. Sljedeće što upada u oči jest to da se riječ pravilnik spominje 95 puta, odnosno da se određeni članci referiraju na pravilnike koji su u izradi, ali se na kraju prijedloga zakona referira na postojeće pravilnike, što vjerojatno znači da to otvara priliku promjenama zakona. Poslovna prilika koji bi neki mogli iskoristiti jest da prije usvajanja zakona potencijalni igrači na tržištu imaju dovoljno vremena iskoristiti staru regulativu kako bi bili spremni za novu regulativu te u tom procesu ostvare jaču poziciju na tržištu registrirajući veće količine sjemena, a samim time ostvaruju i kontrolu na tržišni plasman.
Istodobno je prijedlog zakona pomalo kontradiktoran jer se spominje briga za male proizvođače, ali se i definira da sjeme koje uzgajaju za svoje potrebe mora proći doradu vanjskog dobavljača sjemena. To znači da ako poljoprivrednik uzgaja hranu iz sjemena koje je ustvari plod njegova uroda - kao što se godinama radilo da se najbolji paradajzi ostave za sjeme za sljedeću sezonu - sada će to sjeme morati proći evaluaciju treće strane. I baš tu dolazimo do velikog izazova. Na primjer, na Sortnoj listi Republike Hrvatske postoji samo devet vrsta registriranog sjemena, jedna sorta peršina, dvije salate... Znači, lista nam je vrlo limitirana, osim za kulture koje su povezane s velikom industrijom. Za duhan imamo 11 vrsta sjemena, čiju je registraciju obavila jedna tvrtka. Ne ulazeći u tehnikalije zakona, a sagledavajući ovaj prijedlog zakona iz perspektive nacionalnog suvereniteta, dolazimo do zaključka da implementacijom ovog zakona netko tko ima velika sredstva na raspolaganju može zavesti veliki broj hrvatskog lokalnog sjemena na sortnu listu te kontrolirati proizvodnju, cijenu i općenito razvoj smjera hrvatske hrane, a onaj tko ima manje novca, to će ostvariti vrlo teško. Otvoreno je tako i pitanje zašto dobavljač sjemena iz strane zemlje ne bi registrirao hrvatsko sjeme na listu te onda podigao njegovu cijenu kako bi mogao plasirati sjeme iz svoje zemlje. Takve dvojbe mogle bi se vrlo lako riješiti tako da se iz Zakona o sjemenu izdvoje proizvođači hrane, a ne da Zakon o sjemenu određuje kako će oni koristiti i čime dorađivati svoje sjeme. Proizvođač je zakonski odgovoran za proizvod koji stavlja na tržište te samim time rečenica “budući da isto sjeme neće stavljati na tržište, ali se uvodi obaveza dorade odnosno tretiranja sjemena fungicidima radi suzbijanja širenja bolesti i korova” - koju je objavilo Ministarstvo poljoprivrede kao odgovor na upit Hrvatskom savezu udruga ekoloških proizvođača, Udruzi obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava Život i udruzi Biovrt - nema logike. Ako je proizvođač odgovoran za proizvod koji plasira, onda on i sam preuzima rizik na sebe te mora imati slobodu izbora želi li tretirati sjeme pesticidom ili ne i ako želi, na koji način. No, sve to nije nigdje jasno definirano u zakonu. Postoje procesi tretiranja sjemena koji se koriste stoljećima te kompetencije proizvođača da sami tretiraju svoje sjeme, jer na kraju uzgojnog procesa od sjemena do ploda oni i snose odgovornost za svoj urod.
To nas dovodi do ključnog pitanja ovog prijedloga zakona, a to je - zašto to sada mora raditi treća pravna osoba? Je li riječ o nepovjerenju u proizvođače, uspostavi novih institucija, grubom copy-paste zakona EU ili nečemu četvrtom?
