U zaselku Podčempres blizu Ploča obitelj Đelmić gušta u svom vrtu, za koji kaže da je poput “obećane zemlje”. Bili smo tamo i uvjerili se da u njemu zaista uživaju sva osjetila
Kad s Jadranske magistrale, nedugo nakon što ste prošli mjesto Gradac na kraju Makarske rivijere, skrenete u jedan šumarak, na kraju vas čeka Arkadija. Da ne znate da je tamo zaselak Podčempres, najstariji od svih raštrkanih zaselaka koji pripadaju mjestu Baćina, ne biste ga lako našli. Iza stoljetnih stabala skriva se nekoliko kuća - ljepotica kojima je udahnut novi život. Priroda koja ih okružuje, bujna i nesputana, a opet kultivirana i njegovana, kao da je zaista neki novi svijet, neka obećana zemlja u kojoj nema briga, već je čovjek tu samo kako bi opustio sva osjetila i uživao.
Zaselak ima nekoliko vlasnika, među kojima je i obitelj Đelmić. Da su umjetnička obitelj vidi se na svakom koraku: Snježana je slikarica, likovna pedagoginja i magistrica kiparstva, a njen suprug Ino kipar. Sin Ivan je vlasnik Paddle Surf centra na obližnjim Baćinskim jezerima, dok njegova supruga Beata vodi windsurfing školu. Njihovo imanje ima 11 objekata, što većih, što manjih. Dvije kuće, od kojih svaka ima bazen, mogu se unajmiti u ljetnim mjesecima, a uređene su u starinskom stilu. No, nas ovoga puta ne zanima ništa osim vrta. Mnoge smo vidjeli, no ovo što se pred našim očima polako, korak po korak, otkriva, zaista ostavlja bez daha.
- Ovdje sam se rodio, u jednoj od ovih kuća. Dugo nisam radio ništa, samo sam održavao tu kuću i ono što je posađeno ispred nje. No, onda sam otputovao u Indiju, koja me oduševila. Kad sam se vratio, pogledao sam ova brda koja su oko mene i shvatio da nema te zemlje koja je meni lijepa kao ovaj moj dio svemira. Tada sam odlučio sve urediti. Bilo je to prije 36 godina i sve je išlo malo po malo. Snježana i ja smo otkupili kuće od susjeda, jednu sam i naslijedio, uredili smo vrt... - otkriva nam Ino, koji nas vodi u obilazak.
Lako se prepustiti čaroliji ovog mjesta. Pjev ptica, lagani žubor jedne od fontana, opojan miris cvijeća i sasvim lagan miris mora, koje je zračnom linijom udaljeno oko 400 metara... Nema buke, jer zvuke magistrale prigušuje šuma kroz koju smo prošli. Ovo mjesto vraća nas u prirodu, a biljke koje okružuju kuće upotpunjuju taj dojam. Ima ih svakakvih: od afričkih sunca, karanfila, kala, begonija, hibiskusa, vriska, komorača, irisa, divljih nevena, hortenzija, zumbula... Sigurno je, kažu vlasnici, na imanju posađeno 80-ak različitih vrsta cvijeća. Tu je i prava šuma lovora, opojnog mirisa. Nailazimo i na kostelu, oleandar, palme, brojne kaktuse...
- Moja mama je jako voljela cvijeće pa sam ja to od nje naslijedio. Supruga i ja dijelimo tu ljubav jer je i njena majka jako voljela cvijeće i često ga je sadila ovdje, u našem dvorištu. Ima tu puno i drugih biljaka. Na razne smo načine došli do njih, neke smo kupili, druge dobili... Važno nam je samo da su to biljke koje mogu podnijeti našu klimu - ljeta su suha, zemlje ima previše da bi ih se moglo zalijevati svaki dan i zato mi je bilo važno da sve što raste bude bilje koje može uspjeti u ovom podneblju - priča Ino.
Osim dva bazena, na imanju su i mali ribnjak te ručno zidani roštilj. Vodopad još nije u funkciji, ali ga na istočnom dijelu imanja Ino namjerava napraviti. Pažnju nam plijeni i izvrsno očuvana lokva, sagrađena kako bi se čuvala voda. Neki davni stanovnici ovog mjesta napravili su je za životinje o kojima su brinuli i obzidali kamenom, kako bi zadržali dragocjenu tekućinu.
- Sve što vidite oko nas napravili smo supruga i ja. Nema tu plastike, nema brzih i gotovih rješenja. Znaju me ljudi pitati kako mi se da odlaziti u brdo da bih uzeo kamen koji ću satima obrađivati pa tek onda koristiti kako bih nešto sagradio. Mnogima je lakše otići kupiti kamen ili čak kupiti gotovo ono što im treba. Znam ja da je moj način teži i da je mnogima nepojmljiv, no ja ne bih mogao drugačije. Sve ovo oko nas plod je moje ljubavi jer sam uživao stvarajući svaki djelić našeg doma - priča Ino i kaže da je svaki kamen koji u dvorištu možemo vidjeti prošao kroz njegove ruke, koje su ga uredile prije nego je pronašao svoje mjesto.
Šetajući, primjećujemo umjetničku crtu vlasnika i njegove supruge. I drugi bi možda mogli urediti nešto slično, no onako kao njih dvoje, sigurno nitko. Jer, puno je malih umjetničkih djela izloženo vani, čekajući da ih netko od gostiju primijeti. Neka su tu kako bismo se njima oduševili, druga imaju ulogu. U prvu skupinu spada jato metalnih ptica, a u drugu betonski čovjek. Prirodne je veličine, zapravo, od nas je nešto viši i krupniji, a u Podčempresu on nije stvoren i postavljen na svoje mjesto samo kako bi nas oduševio - zapravo, skulptura u ruci drži uže na kojem se suši odjeća. Zamišljen je, doduše, kao čovjek koji pušta zmaja, jer se na kraju uzice nalazi metalna ptica.
- Ovo je mjesto druženja umjetnika iz cijelog svijeta, koje sam ja pozivala. Ivanova supruga je dvije godine organizirala dolazak umjetničko-turističkih grupa iz Poljske, s kojima smo nakon njihova ljetovanja na ušću Neretve organizirali putujuće izložbe u nekoliko zemalja. Kad smo uređivali prostor, ideja je bila da razvijamo kulturni turizam. Ovaj je kraj stvoren za to jer nema masovnog turizma, a prirodne ljepote su izuzetne - zaključuje Snježana, a mi se nevoljko rastajemo. Nije čovjeku uopće milo napustiti prostor koji kao da nije dio 21. stoljeća. Dok se u vanjskom svijetu događaju neke grozne stvari koje nam mijenjaju živote zauvijek, možemo biti sigurni da je slika u Podčempresu uvijek ista: Ino uređuje nešto na imanju, svira gitaru ili kleše neki kip, njegova supruga Snježana, kojoj je ovo idealan prostor za atelijer, slika ili osmišljava neko umjetničko djelo, a njihov pas Pako i nekoliko mačaka skriveni u zasjenjenom kutku uživaju u suncu, tišini i vremenu koje kao da se proteže bez kraja i koje se može mjeriti samo izlascima i zalascima sunca.
