Kada netko živi u New Yorku, na West Sideu s prekrasnim pogledom na Central Park, teško je povjerovati da će “završiti” u Donjoj Bistri. No, upravo se to dogodilo hrvatsko-američkoj obitelji Kaplowitz, što nas je toliko zaintrigiralo da smo se u jedno tmurno, prevrtljivo proljetno jutro zaputili u Donju Bistru gdje nas je u obiteljskoj kući dočekala Lela. Nasmiješena, optimistična, sretna. Na dan našeg dolaska baš se i obilježavao Međunarodni dan sreće.
Joe je stigao malo kasnije, nakon jedne od iscrpnih proba s Jazz Orkestrom HRT-a. Predstavio se, onako ležerno, kao “Joža”, a onda smo iz prve ruke posvjedočili da im život u prirodi itekako odgovara. Naime, kuća je oživjela u sekundi: Joe je sjeo za pianino, a Lela zapjevala...
Lela i Joe Kaplowitz poznata su imena na domaćoj i inozemnoj glazbenoj sceni. Lela je vrsna jazz pjevačica iz Siska koja je u Americi gradila jazz karijeru, a Joe je najbolji hrvatski jazzer koji je i klavirist, i orguljaš, i tubist... i dobitnik brojnih prestižnih nagrada, među kojima su Status i Porin. Profesionalno se glazbom počeo baviti u Washingtonu, a Lelu je upoznao u New Yorku, u Carnegie Clubu, baru koji se nalazi preko puta kultne koncertne dvorane Carnegie Hall na Manhattanu. Punih 15 godina poslije, nakon što su napravili cijeli krug oko svijeta, upravo su u Carnegie Hallu održali zajednički, obiteljski koncert na kojem im se pridružila i kći Lucia svirajući violinu.
- Bila je to kruna našeg poznanstva i muzičkog djelovanja - kaže Lela.
Lucia se rodila u New Yorku, pa se mnogi iznenade kad vide mjesto rođenja i trenutačnu adresu. Ona je, za razliku od roditelja, klasičarka i upravo se priprema za studij. Želi u Beč ili Budimpeštu.
Lela nam otkriva kako se zapravo Joe želio preseliti u Hrvatsku.
- New York je u filmovima idiličan, ali je realnost ipak drugačija. Da smo ostali, morali bismo oboje raditi samo da platimo najam stana i dječji vrtić. Tamo se radi 10 do 12 sati, sedam dana u tjednu, neki imaju i dva, tri posla... - priča.
Donja Bistra, ipak, nije bila prva opcija. Živjeli su u Lovranu i Rijeci, a zatim i u Zagrebu.
- Bili smo u najmu, u stanu na križanju Savske ceste i Slavonske avenije, što nam nije bilo odgovarajuće zbog buke, smrada, smoga, prometa... - kaže Joe, dodajući kako su dulje razmišljali o preseljenju izvan grada, u prirodu.
- Htjeli smo kuću, ne preveliku, u blizini javnog prijevoza budući da kći samostalno putuje u školu. Obišli smo puno kuća, ali smo se, s obzirom na cijene, odlučili strpjeti nekoliko mjeseci i tada ponovno probati. Međutim, primili smo poziv vlasnice stana koja ga je odlučila prodati, tako da smo morali dalje tragati. Ova je kuća bila jedna od onih koje smo prije obišli, ali je bila dosta neugledna, bez fasade... U unutarnjem dijelu trebalo je nekoliko preinaka, ali je bila relativno spremna za život, tako da smo se ipak odlučili za nju - kažu nam.
Bilo je to prije gotovo tri godine. U međuvremenu su malo preuredili kuću i obnovili fasadu. Skidajući gips-kartonske ploče kojima je bio obložen strop, naišli su na divne drvene grede koje su odlučili ostaviti vidljivima, a još ih je nekoliko stvari zateklo. Danas ih prepričavaju kroz smijeh, poput rušenja velikog kamina iz kojeg se, kad bi pokušavali upaliti vatru, dim vraćao u prostor, a tek kad su ga demontirali, shvatili su da je problem bio u dimnjaku koji je imao poklopac. Novi kamin darovali su im prijatelji, također glazbeni par, poznati Valerija Nikolovska i Viktor Lipić.
- Sad u nastavku kuće gradimo i studio, što u stanu ne bismo mogli imati. Prije smo rentali studio, a rentali smo i mjesto u kojem smo živjeli. Sad smo u prirodi i bez kredita. Otvorili smo jedno novo poglavlje u životu - kaže Lela koja u dvorištu ima mali vrt i plastenik u kojem sadi, a sve uči od svoje majke.
- I sama sam se iznenadila kako radim po zemlji i guštam, baš se čovjek mijenja kako odrasta. Posadila sam luk, imamo mrkvu i peršin, sad ćemo grašak i sve redom. Život na selu je super. Svaki dan mi zvuči kao nedjelja - ističe Lela.
I baš kad su spomenuli otužnu fasadu koja ih je dočekala, ispričali su nam još jednu zanimljivu anegdotu. Neuspješno su se prijavljivali na energetsku obnovu obiteljskih kuća, a zatim je Lela slučajno uočila natječaj tvrtke Bačelić Profi Shop na kojem su se tražile kreativne prijave. Napisali su, uglazbili i snimili pjesmu “Moja kućica” koja opisuje njihovu priču te osvojili fasadu.
- Kad bismo gledali u protuvrijednosti, to je najviše što sam dosad dobila za jednu pjesmu - smije se Lela, a mi odlazimo pjevušeći njihovu pjesmu.
“Imati kućicu u prirodi bio je naš najveći san. Donja Bistra postala je naš novi dom. Prekrasan je osjećaj biti svoj na svom. Uz potočić smjestila se ona, pomalo oronula. Udahnuli smo novi život u nju, a ona ljubavlju uzvratila. Iznutra predivna, ali joj fali haljina nova kako bi postala naša kućica iz snova!”
