Ako se udružimo, imamo priliku smanjiti potrebu za korištenjem prirodnih resursa čija je količina ograničena. Vrijeme je da počnemo reciklirati.
Sjećam se svog prvog doticaja s odvajanjem otpada. Bilo je to u bakinu vrtu. Tik uz šumu nalazila se velika kompostna hrpa. Budući da sam živjela u gradu, mama je cijeli tjedan skupljala kuhinjske otpatke i subotom ih nosila na kompost koji je bio krcat sirovim ostacima voća i povrća, otkosom trave, uvelim cvijećem, korovom, ljuskama jaja i sličnom biomasom. Iako je to izgledalo kao ružna hrpa nepotrebnih otpadaka, ispod se krila fina, crna, bogata humusna zemlja zbog koje je vrt bio prepun ukusnih crvenih rajčica, kristalne zelene salate, dugačkih mahuna, velikog mladog luka i koječega drugoga.
Nekoliko godina poslije dokumentarac “Neugodna istina” Ala Gorea, koji sam 2007. prvi put pogledala, na mene je ostavio snažan dojam. Film govori o globalnom zatopljenju i o tome što mi kao pojedinci možemo napraviti za bolji život na Zemlji. Bila sam trinaestogodišnja klinka koja je pričala odraslima o štednim žaruljama, zatvarala vodu iz slavine kada bih prala ruke, sadila božićna drvca i na razne druge načine ih pokušavala potaknuti na promjenu, ali ne mogu reći da je to polučilo nekim uspjehom. Ipak, danas više nitko nema izgovor kojim bi mogao poreći posljedice ekološke krize.
Ovaj globalni problem iziskuje napore svakog pojedinca da izgradimo zdravije, snažnije i otpornije okruženje, a upravo odvajanjem otpada imamo priliku učiniti značajan zaokret i krenuti u tom smjeru. Svi su procesi na Zemlji kružni, a oponašanjem tih prirodnih ciklusa imamo mogućnost ispraviti pogreške koje smo dosad činili. Otpad nije smeće, to je resurs koji se može iznova koristiti, što znači da odvajanjem i recikliranjem sirovina koje svakodnevno imamo u kućanstvu smanjujemo potrebu za iscrpljivanjem prirodnih resursa, a istodobno smanjujemo uporabu energije, gomilanje smeća, negativne učinke na okoliš i posljedično stvaramo nova radna mjesta.
KAKO JE NASTAO OTPAD?
Nevjerojatan napredak civilizacije mijenja svijet i društvo koje poznajemo, ali poboljšanje životnog standarda ljudi nije pratila razina osviještenosti o ograničenosti Zemljinih resursa i štetnom djelovanju otpada. Čovjek je jedino biće na Zemlji koje stvara otpad zbog kojeg zagađujemo more, vodu, tlo i zrak, stvaramo buku, neugodne mirise, ugrožavamo prirodu, a odlagališta otpada postala su potencijalna mjesta za nastajanje eksplozije ili požara. Međutim, nije uvijek bilo tako.
Povijesno gledano, prvi ljudi na Zemlji bili su lovci i sakupljači plodova. Budući da su stalno tragali za hranom, nisu se dugo zadržavali na jednome mjestu i količine otpada koji su ostavljali za sobom bile su male. S vremenom su se ljudi počeli dulje zadržavati na nekom području stvarajući naselja, a slijedom toga količine otpada postupno su rasle i javila se potreba za zbrinjavanjem otpada.
U tim naseljima, prije industrijske revolucije, otpad se uglavnom sastojao od pepela, drva, kosti te otpada biljnog porijekla i ekskreta. Čovjek je oduvijek težio odlagati otpad dalje od svog mjesta stanovanja te ga je najčešće prekrivao zemljom gdje je otpad služio kao kompost za poboljšanje kvalitete tla. Prvo poznato organizirano odlagalište otpada bilo je sagrađeno još prije 3000. g. pr. Kr. u gradu Knososu na Kreti, a prvi sustav kazni za one koji se ne pridržavaju strogih pravila higijene apliciran je u razdoblju od 700. do 600. g. pr. Kr. u Rimu. Naime, sve do 20. stoljeća većina otpada bila je potpuno biorazgradiva i nije imala gotovo nikakav utjecaj na okoliš, ponovno se koristila i reciklirala.
Otpad je postao kritično pitanje tek pojavom industrijske revolucije. Masovna proizvodnja i distribucija stvorile su radna mjesta i mogućnost akumuliranja bogatstva pa su ljudi mogli kupovati sve više novih stvari. Polomljene i rabljene predmete tek smo tada počeli doživljavati kao smeće, a oglašavanje i pakiranje proizvoda potaknulo je potrošačku kulturu. Sasvim neplanirano stvorili smo linearno gospodarstvo (“preuzmi - proizvedi - upotrijebi - odbaci”) u kojem su proizvodnja i potrošnja brže nego ikad prije, a posljedice toga osjećamo već sada. Na Zemlji u ovom trenutku živi nešto više od 7,7 milijardi ljudi, a da bismo zadovoljili sve naše potrebe, koristimo više resursa nego što nam Zemlja može pružiti. Kako bismo osigurali dovoljno resursa i očuvali status quo, trenutačno koristimo više nego što nam ovaj naš jedan planet može pružiti.
Srećom, otpad se smatra sedmim najvažnijim resursom jer smanjuje potrebu za korištenjem prirodnih resursa čija je količina ograničena. Linearno gospodarstvo trebamo zamijeniti kružnim gospodarstvom kako bismo stvorili snažno i zdravo okruženje za sebe i generacije koje dolaze. Prvenstveno moramo smanjiti količinu otpada koji stvaramo, zatim provoditi dobro gospodarenje otpadom i reciklirati ga. U komunalnom otpadu ima do 45 posto korisnog otpada, što znači da već malim promjenama koje činimo svaki dan možemo pridonijeti stvaranju kružnoga gospodarstva. Primjerice, u prvih deset dana uvođenja standardiziranih vrećica u Zagrebu količina miješanog komunalnog otpada smanjila se za 50 posto.
Ideje kako možemo smanjiti otpad koji stvaramo lako možemo pronaći ako promotrimo kako su živjeli ljudi prije industrijske revolucije. Od ostataka hrane kuhale su se juhe ili su njima hranili domaće životinje. Trajne predmete prosljeđivali su sljedećim generacijama ili su bili spremljeni na tavanima i u podrumima za kasniju upotrebu.
Predmeti koji odraslima više nisu bili korisni postali su igračke za djecu, polomljene ili istrošene stvari vraćale su se njihovim proizvođačima ili popravljale. U to su vrijeme postojali i takozvani “čistači”, ljudi koji su prikupljali otpad s ulica i odvozili ga do odlagališta izvan grada, a istodobno su uzimali vrijedne sirovine iz otpada i dalje ih prodavali kao robu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....