Današnjim vrtovima i okućnicama uglavnom dominiraju ukrasne vrste, opločene površine i različiti umjetni materijali. Voćke se najčešće smatraju korisnim stablima koja rastu u voćnjacima. To je sasvim u redu ako nema potrebe za većim brojem voćaka. No, za one koji ih ipak žele uključiti u svoj vrt, dobra je vijest da postoji niz zanimljivih načina kako ih uklopiti, i u velike i u male okućnice.
Kada se projektira vrt, okućnica, park ili neki drugi otvoreni prostor, stablo ili grm ne promatra se samo kao ukrasni element. Važni su i ekološki aspekt, praktičnost održavanja, a nadasve uloga koju će biljka imati u prostoru. Stablo kao izvor sjene, zaštita od vjetra ili pogleda jednako je važno kao i oblik krošnje, boja lišća, tekstura kore, vrijeme cvatnje, plodovi, jesenske boje i način na koji se biljka mijenja tijekom godine.
U vizualnom pogledu voćka je izrazito zanimljiva jer tijekom godine prolazi kroz niz promjena. Proljetni cvat nastavlja se listanjem, razvojem krošnje i stvaranjem hlada, zatim dolaze plodovi i jesenske boje, a nakon opadanja lišća zimi se otkriva struktura ogoljelih grana. Ono što voćku posebno izdvaja jesu, naravno, jestivi plodovi. Tu je i ekološka vrijednost: cvjetovi hrane oprašivače, a plodovi brojne ptice, kukce i sisavce. U obzir bi se trebala uzeti i sentimentalna vrijednost. Mnogi od nas imaju uspomene iz djetinjstva vezane uz igru na otvorenom, polja, šumarke ili boravak kod bake i djeda na selu, a malo što ih tako neposredno priziva kao rascvjetala voćka u proljeće ili svježe ubran plod.
VELIKE VOĆKE ZA VELIKE VRTOVE, MALE VOĆKE ZA MALE VRTOVE
Jedan od čestih razloga odustajanja od voćaka jest uvjerenje da za njih nema dovoljno prostora. Povoljna je okolnost to što veličina stabla ne ovisi samo o vrsti i sorti, nego u velikoj mjeri i o podlozi na koju je voćka cijepljena. Jabuka koja bi na bujnoj podlozi izrasla u veliko stablo, na slabo bujnoj može ostati visoka samo nekoliko metara, a sličan se princip primjenjuje i kod krušaka, trešanja i drugih voćaka. Zbog toga se veličina voćke može prilagoditi prostoru - od velikih stabala koja daju hlad i postaju dominantan element prostranog vrta do kompaktnih formi prikladnih za male okućnice. Zato je važno prilikom kupnje sadnica imati na umu na kojoj je podlozi voćka cijepljena.
Zaboravite bijele zidove: Novi broj D&D-a otkriva interijere koji se usuđuju više. U prodaji!
Postoje i stupaste voćke kojima je rast koncentriran uz središnju os uz vrlo kratke bočne izboje. Zauzimaju malo prostora i mogu se saditi u vrlo malim vrtovima ili u pravilnim nizovima gdje, osim plodova, stvaraju izražen vertikalni element.
PRIMJENA: OD SOLITERA DO PERGOLA
Sve veći interes za održive vrtove, urbanu poljoprivredu, prilagodbu klimatskim promjenama i povećanje bioraznolikosti ponovno je skrenuo pozornost na voćke kao punopravne krajobrazne elemente. Kada se od svakog četvornog metra vrta očekuje više funkcija, postoji nekoliko posebno zanimljivih načina njihova korištenja.
SOLITERI
Jedan od najjednostavnijih načina korištenja voćaka u oblikovanju prostora jest sadnja pojedinačnih stabala, odnosno solitera. Velika trešnja usred travnjaka, stara kruška na rubu dvorišta ili oskoruša uz prilazni put mogu imati gotovo jednaku vizualnu snagu kao hrast ili lipa, uz dodatnu sezonsku dinamiku cvatnje i plodova. Posebno su zanimljive stare sorte na bujnim podlogama, koje mogu razviti vrlo velike krošnje i s vremenom postati dominantni elementi okućnice. Određeni je nedostatak to što su voćke u prodaji često dostupne kao manje i mlađe sadnice, pa je za razvoj punog habitusa potrebno više vremena nego kod ukrasnih vrsta koje se nude i u većim sadnim veličinama.
DRVORED
Zbog cvata, plodova i jesenskih boja voćni drvoredi imaju izraženu sezonsku dinamiku. U proljeće cvatu, ljeti stvaraju hlad, a zatim donose plodove i jesenske boje. Pravila sadnje slična su kao i za druga stabla, a razmak ovisi ponajprije o konačnoj širini krošnje i odabranoj podlozi. Za manje voćke može iznositi oko četiri metra, dok je za velike trešnje, oskoruše ili orahe potreban znatno veći razmak, često osam metara ili više. Treba računati i na otpadanje plodova pa ih je, kada je moguće, korisno odmaknuti od intenzivno korištenih hodnih i voznih površina.
ESPALIER ILI ŠPALIR
U europskim vrtovima stoljećima se razvijala vještina oblikovanja voćaka u špalir - gotovo dvodimenzionalnu formu koja se vodi uza zid, ogradu ili samostojeću konstrukciju. Takav uzgoj znatno štedi prostor pa i vrlo malen vrt može sadržavati voćku. Klasični špalir formira se od središnjeg uspravnog debla iz kojeg se u nekoliko etaža vode parovi vodoravnih grana. Najjednostavnije je početi mladom jednogodišnjom voćkom i konstrukcijom od vodoravnih žica razmaknutih približno od 35 do 45 centimetara. Svake se godine odabiru i vežu novi izboji za sljedeću etažu, a ostali se skraćuju. Razvijeni špalir redovito se orezuje kako bi zadržao oblik i rodnost. Za vrlo male prostore mogu se koristiti jednostruki vodoravni oblici ili kordoni, a za trešnje, šljive, marelice i breskve prikladnije su lepezaste forme.
Formiranje špalira nije osobito složeno, ali zahtijeva redovitu rezidbu, vezivanje mladih izboja i prije svega strpljenje. Najpogodnije i najčešće se koriste jabuke i kruške, a mnogo manje ostale vrste. Najbolje su cijepljene na slabije ili umjereno bujne podloge, dok vrlo bujne podloge otežavaju održavanje zadane forme. Osnovna struktura oblikuje se postupno, etažu po etažu, pa su za dobro razvijen špalir obično potrebne najmanje tri do četiri godine, a potpuno ispunjavanje konstrukcije može potrajati i dulje.
PERGOLE ILI BRAJDE
Princip sličan špaliru nalazimo kod pergola, odnosno brajdi i odrina, koje na našim prostorima imaju dugu tradiciju. Prirodan izbor za takve konstrukcije su penjačice s jestivim plodovima, prije svega vinova loza, a danas sve češće i kivi. Njihove duge mladice lako se vode preko gornje plohe pergole pa relativno brzo mogu stvoriti kontinuiranu zelenu krošnju.
Druga je mogućnost korištenje klasičnih voćaka, poput jabuka i krušaka. Sade se uz stupove ili bočne strane pergole te rezidbom i vezivanjem oblikuju tako da njihove glavne grane prate konstrukciju. Takav je uzgoj zahtjevniji i sporiji od uzgoja vinove loze, ali omogućava da pergola postane svojevrsni prostorni špalir koji istodobno daje plod i sjenu. U pravilu je bolje odabrati jedan od ta dva pristupa, nego na istoj konstrukciji miješati snažne penjačice i oblikovane voćke jer bi međusobno konkurirale za prostor i svjetlost te otežavale održavanje.
Pergole su posebno korisne u toplijim podnebljima i na osunčanim terasama gdje uz vrlo malu zauzetost tla mogu stvoriti mnogo zelenila i ugodnu sezonsku sjenu.
VOĆKE U POSUDAMA
Voćke u posudama posebno su zanimljive za male gradske prostore, terase i balkone. Ključ uspjeha je izbor manje bujne voćke - kod cijepljenih vrsta poput jabuka, krušaka i trešanja biraju se podloge slabije bujnosti koje ograničavaju rast, primjerice M9 ili M26 kod jabuka, dunja C kod krušaka i Gisela 5 kod trešanja. Dobar su izbor i kompaktne sorte posebno namijenjene uzgoju u posudama.
Za odraslu voćku potrebna je velika i stabilna posuda, u pravilu barem 45 do 50 centimetara široka i duboka, s dovoljno otvora za odvodnju. Najprikladniji je kvalitetan, dugotrajan supstrat na bazi ilovače, odnosno mješavina mineralnog i organskog dijela, a prema potrebi može mu se dodati krupniji pijesak ili sitni šljunak radi bolje propusnosti. Budući da je volumen zemlje ograničen, voćke u posudama zahtijevaju redovitije zalijevanje i prihranu nego one posađene u tlo. Važno je i pravilno oblikovanje krošnje: redovitom rezidbom održava se kompaktan oblik, uklanjaju preguste i neželjene grane te osigurava dovoljno svjetlosti u krošnji.
U posudama se mogu uzgajati gotovo sve glavne vrste: jabuke, kruške, trešnje, šljive, breskve, nektarine i marelice. U toplijim uvjetima pogodni su i agrumi, smokve, masline i nar. Treba provjeriti i način oprašivanja: ako sorta nije samooplodna, potreban joj je kompatibilan oprašivač.
ŠIROK IZBOR VRSTA
U nastavku su izdvojene neke od osnovnih vrsta prikladnih za vrtove različitih veličina i stilova. Uz klasične kontinentalne i mediteranske voćke, tu su i vrste koje su se češće uzgajale u prošlosti ili ih danas ponekad doživljavamo prije kao ukrasna nego kao voćna stabla.
Jabuka (Malus domestica)
Vjerojatno najsvestranija voćka za oblikovanje vrta: može biti soliter, dio drvoreda, špalir ili kordon, a postoje i stupaste te izrazito kompaktne forme. Na bujnim podlogama može narasti 6 - 8 metara, dok na slabo bujnim, poput M9 i M26, najčešće ostaje između 2 i 3,5 metra. Jabuka je vrsta s možda i najviše kultivara za čije bi nabrajanje trebalo nekoliko desetaka stranica teksta. Većina od toga su takozvane stare sorte koje se uzgajaju diljem svijeta. Osim njih, tu su i komercijalne, patuljaste, divlje i ukrasne sorte.
Kruška (Pyrus communis)
Elegantniji i malo uspravniji rast čini krušku dobrim soliterom, ali i jednom od najboljih vrsta za špalire i kordone. Na bujnim podlogama može prijeći šest metara, a cijepljena na dunju C ostaje približno 2,5 do tri metra. Vrtne sorte u pravilu su cijepljene, dok se sjemenjaci koriste uglavnom kao podloge ili samonikle biljke. Lišće u jesen najčešće poprima žute, a ponekad i crvenkaste tonove.
Trešnja (Prunus avium)
Velika trešnja izvrstan je soliter i stablo za hlad. Na nisko bujnim podlogama može znatno manje narasti i uzgajati se kao malostablašica ili čak na špaliru. Na bujnim podlogama može doseći od osam do 12 i više metara. Obilje bijelih cvjetova pojavljuje se u ožujku i travnju kada trešnja zasja punim sjajem, a jesenska krošnja može poprimiti žute, narančaste i crvenkaste tonove.
Višnja (Prunus cerasus)
Prirodno je manja od trešnje, najčešće je od tri do pet metara, pa dobro odgovara manjim vrtovima, kao soliter ili lepezasto oblikovana uza zid. Kultivirane sorte najčešće se cijepe. U proljeće cvate prekrasnim bijelim cvatom, a crveni do tamnocrveni plodovi dozrijevaju početkom i tijekom ljeta. Jesenska boja uglavnom je žuta do žuto-narančasta. Po mom mišljenju, s višnjom ne možete pogriješiti: jednako je atraktivna kao i mnoge ukrasne vrste, a uz to i izuzetno korisna.
Breskva (Prunus persica)
Breskva je posebno zanimljiva kao manje soliterno stablo ili lepezasto oblikovana uz osunčani zid. Obično naraste od tri do pet metara, a rezidbom se lako održava manjom; sorte se uglavnom cijepe. Njezina je posebna vrijednost vrlo rana ružičasta cvatnja, često prije listanja, zbog čega je osjetljiva na kasni mraz.
Šljiva (Prunus domestica)
Šljiva dobro funkcionira kao soliter, u manjim drvoredima, a pojedine sorte i kao lepezasta ili kordonska forma. Na bujnim podlogama može doseći pet do šest metara, a na slabo bujnim približno tri do četiri metra. Sorte se u pravilu cijepe, biljke iz koštice mogu dobro rasti, ali ne moraju zadržati svojstva matične sorte. Prednost je šljive to što brzo raste i zaista lijepo cvate u proljeće, a plodovi se koriste na gotovo sve moguće načine.
Trešnjolika šljiva - vinika (Prunus cerasifera)
Otpornija i prirodnija alternativa klasičnoj šljivi, pogodna je za neformalne vrtove, živice i soliternu sadnju. Najčešće naraste od pet do osam metara, a lako se razmnožava sjemenom i korijenovim izdancima. Vrlo rano u proljeće prekriva se bijelim cvjetovima, dok sitni žuti, crveni ili ljubičasti plodovi dozrijevaju tijekom ljeta. Zbog otpornosti, ekološke vrijednosti i atraktivnog izgleda vrlo je zahvalna vrsta za prirodnije oblikovane vrtove.
Marelica (Prunus armeniaca)
Marelica najbolje dolazi do izražaja kao malo stablo ili lepezasto oblikovana uz topao zid. Ovisno o podlozi, naraste približno od tri do pet metara, a sorte se u pravilu cijepe. Bijeli do blijedoružičasti cvjetovi otvaraju se vrlo rano u proljeće. Prednost marelice su zaista ukusni plodovi, ali treba imati na umu da je kao vrsta prilično osjetljiva na pojavu bolesti i zahtijeva mnogo pažnje.
Dunja (Cydonia oblonga)
Dunja je gotovo podjednako zanimljiva kao ukrasno i voćno stablo te je izvrstan soliter za mali ili srednje velik vrt. Najčešće doseže od tri do 4,5 metara, a može rasti na vlastitom korijenu ili biti cijepljena. Veliki bijeli do blijedoružičasti cvjetovi pojavljuju se kasnije u proljeće, a izrazito mirisni zlatnožuti plodovi sazrijevaju u listopadu i studenome. Zbog velikih plodova i karakterističnih listova dunja je vrlo atraktivno stablo i u ukrasnom aspektu.
Kaki (Diospyros kaki)
Kaki je prvenstveno soliter, zanimljiv zbog pravilne krošnje, jesenske boje i narančastih plodova koji često ostaju na granama nakon opadanja lišća. Najbolje uspijeva u toplijim kontinentalnim, submediteranskim i mediteranskim područjima, a obično doseže od četiri do osam metara. Vrtne sorte uglavnom su cijepljene. Neupadljivi žućkasto-bijeli cvjetovi pojavljuju se krajem proljeća, plodovi dozrijevaju u jesen, a lišće može poprimiti žute, narančaste i crvene tonove.
Smokva (Ficus carica)
Smokva može biti široki mediteranski soliter, ali i kompaktna voćka uza zid ili u velikoj posudi. Na otvorenom može doseći od četiri do osam metara, a rezidbom i ograničavanjem korijena održava se znatno manjom. Ne treba je cijepiti jer se lako razmnožava reznicama. Premda je prvenstveno mediteranska vrsta, uz izbor otpornije sorte i zaštićen položaj može uspijevati i u dijelovima kontinentalne Hrvatske.
Nar (Punica granatum)
Nar je podjednako vrijedan zbog cvijeta i ploda, a može se uzgajati kao soliter, grm, živica ili u posudi. Najčešće doseže od tri do pet metara, a postoje i znatno kompaktnije sorte. Narančasto-crveni do intenzivno crveni cvjetovi pojavljuju se od kasnog proljeća i tijekom ljeta, a veliki plodovi dozrijevaju u jesen. Iako je primarno mediteranska vrsta, može se uzgajati i u kontinentalnim vrtovima. Zbog specifičnog odnosa debla i grana te sitnih listova nar je jedna od vrsta koja se podjednako dobro usklađuje i s modernom i s tradicionalnom arhitekturom.
Maslina (Olea europaea)
Maslina je jedan od najdojmljivijih velikih solitera mediteranskog vrta, ali se može koristiti i u drvoredima, formalnim kompozicijama i velikim posudama. Slobodno stablo može doseći od osam do deset metara, iako se rezidbom najčešće održava znatno manjim. Cijepljenje nije nužno. Sitni bijeli cvjetovi pojavljuju se krajem proljeća, a plodovi tijekom dozrijevanja prelaze iz zelene prema ljubičastoj i crnoj boji. Kao zimzelena vrsta zadržava srebrno-zelenu krošnju cijele godine. Maslina je i zbog izgleda i zbog simbolične vrijednosti jedno od najatraktivnijih stabala za krajobraznu arhitekturu.
Nešpula (Mespilus germanica)
Nešpula se više koristi kao ukrasno drvo nego kao voćka. To je kompaktno stablo prikladno za mali i srednje velik vrt. Najčešće je visoka od četiri do šest metara. Može rasti na vlastitom korijenu, a odabrane sorte uglavnom se cijepe. Atraktivni narančasto-smeđi plodovi beru se u kasnu jesen, a za jelo postaju prikladni nakon omekšavanja. Listovi su veliki, tamni, kožasti i zimzeleni.
Oskoruša (Cormus domestica, sin. Sorbus domestica)
Oskoruša pripada velikim vrtovima i otvorenim prostorima. Kao soliter može s vremenom prijeći 20 metara visine i živjeti nekoliko stoljeća. Može se uzgojiti iz sjemena, a odabrani tipovi cijepe se radi očuvanja svojstava. Bijeli cvatovi pojavljuju se u proljeće, a posebno je lijepa jesenska krošnja u žutim, narančastim i crvenim tonovima. Izvrstan je soliter, ali za razvoj punog habitusa traži mnogo prostora, vremena i strpljenja.
Drijen (Cornus mas)
Drijen se može uzgajati kao veliki grm, manje soliterno stablo ili živica, najčešće visine od tri do šest metara. Cijepljenje nije potrebno, iako se kvalitetne sorte vegetativno razmnožavaju. Njegova su posebnost sitni žuti cvjetovi koji se pojavljuju već krajem zime, prije listanja i većine drugih voćnih vrsta, što drijen čini jednim od najranijih glasnika proljeća. Sitni kiselkasti crveni plodovi sazrijevaju od ljeta do rane jeseni, a jesenska boja lista varira od žute do crvenkasto-ljubičaste.
Dud (Morus alba, Morus nigra)
Dud je veliko stablo i najčešće se koristi za debelu hladovinu ili kao upečatljiv soliter. Postoje i kompaktnije sorte za male vrtove. Klasična stabla mogu doseći od deset do 12 metara i razviti vrlo široku krošnju. Plodovi dozrijevaju ljeti. Kod crnog duda postaju gotovo crni, dok bijeli dud može imati bijele, ružičaste, crvene ili tamne plodove. Zreli plodovi lako otpadaju i mogu prilično zaprljati opločene površine, pa položaj stabla treba pažljivo odabrati. Jesensko lišće je žuto.
Žižula (Ziziphus jujuba)
Žižula je vrlo zanimljiva voćka koja ima sve značajke ukrasnog stabla. Najbolje ju je koristiti kao soliter za manji i srednje velik vrt, i to posebice na toplim i suhim položajima. Najčešće doseže od četiri do osam metara, može rasti na vlastitom korijenu, a kvalitetne sorte uglavnom se cijepe. Sitni žućkasto-zeleni cvjetovi pojavljuju se kasno, od kasnog proljeća do ljeta. Plodovi su atraktivni i ukusni, dozrijevaju krajem ljeta i u jesen, prelazeći iz zelene u crvenkasto-smeđu boju. Lišće je sitno, okruglasto i svjetlozeleno tijekom vegetacije, a u jesen postaje žuto.
Agrumi (Citrus spp.)
Agrumi u vrt unose izrazito mediteranski karakter, a zbog zimzelenog lišća, mirisnih cvjetova i dekorativnih plodova podjednako su vrijedni kao voćke i ukrasne biljke. Limun, naranča, mandarina i kumkvat najčešće se oblikuju kao manja stabla ili veliki grmovi, a konačna visina ovisi o vrsti, sorti i podlozi. U mediteranskim vrtovima mogu se saditi kao soliteri, u skupinama ili nizovima, dok ih je u kontinentalnim krajevima najbolje uzgajati u većim posudama koje se zimi mogu zaštititi od mraza. Cvjetovi su uglavnom bijeli i intenzivno mirisni, a plodovi, ovisno o vrsti, dozrijevaju od jeseni do proljeća. Posebno su zanimljivi jer se na pojedinim agrumima istodobno mogu pojaviti cvjetovi i plodovi različitog stupnja zrelosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....