Stigao je i taj dan, kada s riječi prelazimo na djela. Od 1. svibnja selektiranje otpada postalo je obveza za sve građane koji to već ranije nisu počeli činiti, da odvojeno skupljaju biorazgradivi, reciklabilni i glomazni otpad. To znači da će ispred svake kuće i zgrade biti po tri spremnika - za miješani, biorazgradivi i reciklabilni otpad. Dok će se ostali komunalni otpad odlagati na zelenim otocima. Riječ je o prilično zahtjevnom projektu, budući da je cilj da se do 2020. godine u Hrvatskoj ukupno odvaja 50 posto komunalnog otpada, a trenutačno ga odvajamo gotovo upola manje, niti 24 posto. Recikliranje otpada i nije neka novina, s kontejnerima prepoznatljivih boja zeleni (staklo), plavi (papir) i žuti (plastika) građani su već duže vrijeme upoznati, no ne i s razvrstavanjem kućnog biootpada koji većina reciklažnih dvorišta ne prima. Stoga i ne čudi da je preko 70% otpada koji se odlaže na deponijima biološki razgradiv, a od toga, više od 40% čine kuhinjski i vrtni biootpad.
BIOOTPAD NIJE SMEĆE
Recikliranje kuhinjskog i vrtnog otpada mnogima nije privlačna zamisao već prljavi posao koji će u konačnici rezultirati potencijalnom ekobombom u obliku bezlične smrdljive smeđe mase, te izvorom potencijalnih bolesti i savršenim utočištem za glodavce i druge živine. Mogli bismo reći da su i u pravu, no jedino zato jer upravo će se to dogoditi ako se takav otpad ne skladišti odnosno reciklira na pravi način. U ovom tekstu pokazat ćemo vam da kućno kompostiranje nije neki tabu, čak štoviše, jednostavno je poput kuhanja ako se držite svih stavki u receptu.
Kompostiranjem se biootpad aerobno razgrađuje pri čemu nastaju ugljikov dioksid, voda, toplina i kompost kao konačan produkt. Za održavanje tla u dobrom stanju potrebno je redovito dodavanje gnoja ili nekompostiranog organskog materijala kao što je vrtni kompost. Također, to je i prilično jeftin način poboljšavanja strukture tla i vraćanja tlu hranjivih sastojaka. Kompost je vrijedna sirovina za koji ako ga sami ne proizvodite, u vrtnim centrima izdvajate popriličan iznos. Njime se hrani zemlja u kojem rastu biljke, osigurava prozračnost tla, zadržava vodu i pogoduje rastu korjenitog bilja. Stvaranje humusa čudo je prirode, do danas nije poznata točna formula kako dolazi do transformacije organskog materijala u humus, osim da u procesu sudjeluje ogroman broj organizama - bakterija, aktinomiceta, algi, gljivica, gujavica te sitnijih životinjica nematoda, grinja. U jednom gramu humusom bogate zemlje ima nekoliko milijardi bakterija, jedan milijun gljivica, 10 do 20 milijuna actinomycetesa i 80 tisuća algi.
KLJUČNE FUNKCIJE HUMUSA
1. Kontinuirani izvor hranjiva
2. Organska kiselina u humusu pomaže u rastvaranju minerala u tlu, čineći ih dostupnijim biljkama
3. Izvor energije za mikroorganizme u tlu
4. Mikrobi koji se hrane organskom materijom utječu na stvaranje tkiva tla
PROCES KOMPOSTIRANJA
Postupak kompostiranja traje relativno dugo, i ima tri glavne faze.
Prva faza je faza razgradnje u kojoj glavnu ulogu imaju mikroorganizmi prilikom čega se oslobađa toplina.
Druga faza je faza pretvorbe. U toj se fazi temperatura smanjuje, broj mikroorganizama se povećava, a kompostnu masu nastanjuju i prve gljivice, plijesni i drugi.
Treća faza je faza izgradnje. U toj se fazi pojavljuju prvi višestanični organizmi (npr. gliste) koji miješaju i usitnjavaju materijal te koji probavom stvaraju tzv. kompostne grudice.
PUNJENJE KOMPOSTERA
Jedini, a možda i najvažniji trik kompostiranje je napraviti dobar balans između sirovina bogatim dušikom i ugljikom. Biootpad bogat dušikom je zeleno lišće, svježa trava, zeleni dijelovi biljaka i otpad iz kuhinje kao što su sirovi ostaci povrća, talog kave, vrećice čaja, ljuske od jaja ili kore od agruma. S druge strane, materijal bogat ugljikom odnosi se na suho lišće, piljevinu, slamu, sijeno, grane ili karton. Stavimo li previše zelenog, zeljastog materijala bogatog dušikom, cijela hrpa će se pretvoriti u sluzavu, smrdljivu masu, ako pak stavimo previše drvenastog materijala, masa će se razgrađivati sporo. Zbog toga je idealan odnos “zelenog” i “smeđeg” materijala 1:2 (više ugljika).
1. Komposter se u vrtu postavlja na ravnu podlogu, a zemlju na kojoj će se slagati hrpa treba prorahliti vrtnim vilama. Na dno hrpe prvo se stavljaju usitnjeni ostaci tvrdog biljnog materijala - grančice, stabljike od kukuruza, suncokreta.
2. Da bi se potaknuo proces razgradnje svaki sloj kompostne hrpe treba se dobro zaliti vodom, ali ne potpuno natopiti jer će suvišna količina vode spriječiti ulaženje zraka i uzrokovati da hrpa postane anaerobna.
3. U omjeru 1:2 slažemo slojeve biootpada bogate dušikom i ugljikom. Materijal bogat dušikom brže se razgrađuje i osigurava vlagu dok se biootpad bogat ugljikom sporije razgrađuje i osigurava prozračnost.
4. Također između slojeva može se staviti sloj već gotovog komposta ili glistinca koji je vrlo poticajan za stvaranje mikroorganizama.
5. Komposter se puni izmiješanim slojevima biootpada bogatim dušikom i ugljikom sve dok se ne napuni do vrha. U procesu razgradnje sudjeluju aerobni mikroorganizmi zbog čega je važno da se osigura prozračnost hrpe, što se postiže slaganjem različitih vrsta materijala i okretanje komposta. Povremeno se može dodati sloj piljevine koja eliminira neugodan miris iz kante.
ŠTO SE NE MOŽE KOMPOSTIRATI?
U komposter se ne smiju bacati ostaci od kuhanih jela (jer privlače glodavce), pelene, velike količine novinskog papira, časopisi u boji, a zbog spore razgradnje ne preporučuje se kompostirati ni čepove pluta, ljuske oraha, češere i kosti. Kako složiti kompostnu hrpu u samo pet koraka? Prije nego krenemo s recepturom važno je naglasiti da je predrasuda da kompost smrdi! Treba znati da je kompostiranje aerobni proces i da se neugodni mirisi stvaraju u nedostatku kisika jer dolazi do truljenja, a sam kisik potiče ‘kuhanje’, odnosno rast i razvoj korisnih mikroorganizama. U slučaju da se pojave neugodni mirisi, potrebno je samo malo prozračiti sadržaj tj. promiješati sastojke.
