Četinjače postoje oko 300 milijuna godina, još od doba kada su prvi dinosauri hodali Zemljom. Ta skupina biljaka preživjela je nekoliko masovnih izumiranja, a u današnje vrijeme ima više od 600 vrsta podijeljenih u gotovo 70 rodova. To je relativno malen broj u odnosu na ostale skupine, ali to ne znači da je njihova važnost manja. Naime, upravo su sjeverne šume četinjača ključne za kopnenu proizvodnju kisika, čak i više od tropskih prašuma. Dakle, broj vrsta je relativno malen, ali im je brojnost velika, i to ponajviše na sjevernoj polutci.
Uvriježeno je mišljenje da je osnovna razlika između listopadnog drveća i četinjača u tome što potonje imaju iglice ili ljuskice. U tom pogledu i nema razlike jer se u oba slučaja radi o lišću koje je modificirano sukladno specifičnim potrebama biljke. Ono što je zaista karakteristično za četinjače jest češer, odnosno reproduktivni izdanak biljke koji nosi sjeme, a posjeduje ga svaka vrsta. Češeri variraju od zaista malenih i nepravilnih kao kod tuje do zaista velikih i pravilnih drvenastih češera kao kod bijelog bora.
Četinjačama u pravilu ne otpada lišće u hladnom dijelu godine, iako i ovdje postoje dvije iznimke. Radi se o arišu i močvarnom čempresu koji odbacuju svoje lišće odnosno iglice te ih ponovno obnavljaju. U pogledu prilagodbe na nepovoljne uvjete četinjače su radije pribjegle mijenjanju svojih biokemijskih procesa, i to najčešće tako da se povećanim razinama smole i drugih tvari te njihovim smještajem u vrlo uske kožnate listiće brane od hladnoće, ali i od vrućine.
Četinjače u vrtu
Zimzeleno bilje, odnosno u ovom slučaju četinjače, ima niz specifičnih prednosti i primjena u vrtovima, parkovima i općenito u krajobraznom uređenju. Ovom prilikom možemo nabrojati neke glavne osobitosti i savjete. Izgled četinjača je postojan u svim razdobljima. Uz prethodno navedene listopadne izuzetke, od četinjača uvijek možete očekivati da će biti postojanih boja i oblika, čak i u vrijeme najvećih hladnoća. To ih čini izvrsnim kontrastom u odnosu na listopadna stabla kada gledamo iz aspekta vremenske dinamike. Ako razmišljamo o omjerima za sadnju, na kontinentu se preporučuje dosta manji udio zimzelenog u odnosu na listopadno. To se prvenstveno preporučuje zbog količine svjetla, odnosno osunčanja koje četinjače po svojoj prirodi u maloj mjeri propuštaju, a koje je bitno za preglednost i ostale biološke procese kojima je potreba toplina.
Drugi je razlog to što previše zimzelenog ponekad može stvoriti dojam teške ili zatvorene slike prostora. Zato se kod omjera preporučuje da udio četinjača bude trećina ili četvrtina u odnosu na listopadno bilje. Na primorskom području omjer četinjača može biti značajno veći jer ima više svjetla i tamo raste mnogo više četinjača u svom prirodnom okruženju.
Kontrastni odnosi koje zimzelena stabla donose u zimskim mjesecima bitni su i u pogledu razvijanja dinamike prostora. Ako je cijeli vrt, park ili bilo koji otvoreni prostor prekriven listopadnim stablima, on u zimskim mjesecima ima prilično monotonu strukturu. Ako na takvom prostoru smjestimo samo jedno ili nekoliko zimzelenih stabala, dobit ćemo mnogo dinamičniju sliku jer unosimo elemente koji su oblikom, bojom i teksturom drugačiji od ostatka prostora.
U toplijim dijelovima godine, kada sve bilje lista, četinjače su bitne zbog unošenja kontrastnih odnosa. Najveći broj četinjača ima značajno drugačiju krošnju u odnosu na listopadna stabla. Ovdje se izdvajaju jele, smreke, čempresi, tuje i ariši s izduženim ili šiljatim krošnjama. Razne vrste borova imaju habituse sličnije bjelogoričnim stablima, ali i takva stabla imaju značajnu razliku u odnosu na bjelogoricu, a to su iglice. Zaista, iglice su mnogo uže, sitnije i znatno brojnije od listova, što znači da su teksturom drugačije. Ove razlike možete iskoristiti tako da se igrate teksturama na način isticanja različitih formi, udaljavanja i približavanja.
Već je navedeno da četinjače najčešće imaju gustu i postojanu krošnju. Ova značajka se koristi kada je potrebna konstantna zaštita od pogleda, ali i trajna zasjena. Za zaštitu od pogleda su pogodne vrste guste krošnje i sitnih iglica i ljuskica kao što su tise, tuje ili čempresi. Zasjena je osobito bitna na mediteranskim područjima, a nešto manje na kontinentu. Za tu svrhu najčešće se biraju stabla guste kompaktne krošnje poput pinije ili uska stabla koja se mogu saditi u nizove poput čempresa.
U funkciji zaštite tla četinjače se koriste na područjima s visokom razinom erozije gdje je prisutno kamenito i siromašno tlo i koja su izložena ekstremnim klimatskim prilikama. To su obično područja gdje ne rastu druge vrste stabala. Dobro uspijevaju borovi i čempresi, a najbolje uspijevaju niske i otporne vrste poput šmrike, odnosno borovice. U hladnim područjima s hladnim vjetrovima te temperaturnim ekstremima kao idealna stabla pokazale su se jele, smreke i omorike.
Osnovna pravila kod sadnje i održavanja četinjača:
Četinjače najčešće zahtijevaju blago kiselo i prozračno tlo. Budući da su otpornije i manjih zahtjeva za hranjivima i vodom, za rast im treba puno manje sloja tla nego listopadnim stablima. Najbolje ih je saditi od kasne jeseni do ranog proljeća, a iznimno i u drugim razdobljima ako su iz tegli. U svakom slučaju, za stablo standardne veličine potrebno je prirediti sadnu jamu minimalno 80 x 80 x 80 cm s dobro prorahljenim humusnim tlom. Nakon povezivanja kosim kolcem biljku je potrebno dobro zaliti. Na taj način će buduće stablo imati dovoljno dobar početak koji će osigurati ukorjenjivanje i brz rast.
Ako kupujete uzgojene četinjače u rasadnicima, odaberite sadnice dobrog zdravstvenog i estetskog stanja. Prije svega, ne bi smjele imati mnogo usahlih grana ili iglica jer to ukazuje na bolesti ili neadekvatan uzgoj. Korijen uvijek mora biti zaštićen i vlažan, što znači da je najbolje kupiti balirane sadnice ili sadnice u teglama. Estetika ovisi o vrsti stabla ili grma. Smreke, jele i razne vrste tuja trebale bi imati ravno deblo i simetričnu krošnju. Razni borovi mogu biti blago nagnuti ili nepravilni, ovisno o tome želite li više ili manje prirodan izgled.
Važno je uzeti u obzir opseg krošnje pri punom rastu. Prije kupnje i sadnje obvezno se raspitajte o vrsti stabla, brzini rasta te opsegu debla i krošnje nakon tridesetak godina rasta. Tako ćete najbolje dobiti ideju o tome što vas očekuje u budućnosti. Jedna od češćih pogrešaka kod sadnje i planiranja vrta jest upravo u tome da se ne uzme u obzir pun opseg stabla, nego se posade na premaloj udaljenosti od ostalih stabala ili previše blizu objektima ili ogradama.
Korijen četinjača je najčešće širok i plitak, i to je potrebno uzeti u obzir prilikom smještaja u vrtu. Često se dogodi da su smreke i borovi posađeni previše blizu objektima ili prometnim površinama pa korijen podigne opločenje, asfalt ili, pak, prodre u temelje.
Odaberite pravu vrstu jer nije svaka vrsta za svaku namjenu. Često se posadi biljka koja izgleda kao patuljasti grm ili malo drvce, a na kraju izraste u pravog diva. Na primjer, to se događa kad se prilikom formiranja kamenjare posade različiti "miksevi mini konifera", a na kraju ispadne da su izrasle tuje ili lejlandski čempresi koji mogu doseći tridesetak i više metara visine. Za kamenjare se najčešće koriste niski grmovi poput bora krivulja ili borovice te nekih vrsta puzajućih juniperusa.
Stabla borova, smreka, cedrova, jela i ariša se koriste na otvorenim prostorima gdje imaju dovoljno mjesta. U blizini kuća i objekata najbolje je koristiti vrste sporog rasta ili one koje podnose orezivanje. Za živice se koriste vrste koje se lako orezuju i pogodne su za oblikovanje, poput tuja ili tisa, te uske duguljaste vrste poput čempresa. Orezivanje se obavlja jednom ili dva puta godišnje, u rano proljeće ili kasnu jesen. Orezivanjem se pospješuje razvoj, otklanjaju oštećenja i formira željeni oblik krošnje.
Pravilno orezivanje četinjača je vještina i umjetnost te zahtijeva strpljenje i iskustvo.
Četinjače s tamnozelenim, plavim ili srebrnim lišćem najbolje rastu pod punom Sunčevom svjetlosti. Zlatni listovi na četinjačama poput tuje preferiraju Sunčevu svjetlost ujutro i sjenu popodne jer postoji opasnost od prekomjerne topline Sunca. Iz istih razloga bijeli listovi odnosno iglice preferiraju duboku sjenu i mnogo manje Sunčeve svjetlosti.
Kod slaganja kompozicije igrajte se prije svega oblicima i veličinom četinjača, a zatim i bojom i teksturom. Nemojte se bojati kombinirati ih s ostalim listopadnim i zimzelenim stablima i grmovima, ali i čistim travnatim površinama s kojima rade prekrasan kontrast. Borovi i smreke mogu napraviti probleme zbog smole koje ispuštaju. To se posebice odnosi na mediteranske krajeve i vrste poput alepskog bora. Zato ih je potrebno s oprezom smještati u blizini površina poput parkirališta i dječjih igrališta.
Neke vrste su prilično otrovne. Uzmimo za primjer tuju koja u svojem ulju sadrži neurotoksine ili tisu kod koje su svi dijelovi biljke otrovni. Iako trovanja takvim vrstama zaista nisu česta jer nikome ne pada na pamet da ih jede, valja pripaziti i izbjegavati sadnju na mjestima poput vrtića i igrališta gdje su lako dostupne većem broju djece.
Popularne vrste
Popis i opis svih vrsta četinjača mogao bi se proširiti na veličinu jedne ozbiljne knjige, pa ćemo za ovu priliku nabrojati samo osnovne vrste koje se najčešće koriste u vrtovima i parkovima.
1. Smreke su jedna od najpopularnijih i najudomaćenijih vrsta. Ova uspravna i bujna stabla preferiraju planinsku i kontinentalnu klimu, a vrlo teško uspijevaju u mediteranskoj klimi. Imaju širok i plitak korijen i potrebno im je ostaviti barem 5 - 6 m promjera za neometan rast i širenje. Ako se gusto sade, često imaju jako siromašne niže grane i bujne su tek na vrhu. Postoje razni kultivari, od obične pa do srebrnih smreka. Daljnji rođak smreke je jela, koja se razlikuje položajem iglica i donekle oblikom krošnje.
2. Pančićeva omorika je vitko i duguljasto stablo koje se pri vrhu savija. Podsjeća na izduženu smreku. Ono što je kod ove vrste interesantno jest da je autohtona za područje istočnog i jugoistočnog Balkana. Idealna je za vrtove gdje nema dovoljno mjesta u širinu, ali ima dovoljno da se biljke razviju u visinu.
3. Crni bor je vrsta koja se na našim prostorima često sadi u svrhu pošumljavanja. Ima širok ekološki areal pa može rasti od Mediterana do planinskih područja. Kao i svi borovi, ima više "stablast", odnosno okruglast, a manje šiljat oblik krošnje. To je vrlo otporna vrsta s malim zahtjevima za održavanje. Naraste u promjeru do deset metara i ima prilično jak korijen.
4. Alepski bor je čest na Mediteranu te se invazivno širi u prirodi gdje potiskuje autohtone vrste borova. Ova vrsta tvori guste šume i lako gori, što je vrlo nepovoljno zbog nastanka i širenja požara. Ipak, to je otporna biljka koja brzo raste pa je pogodna za sadnju u vrtovima kada trebamo brza i kvalitetna rješenja. Ispušta dosta smole pa treba izbjegavati sadnju na parkiralištima i u drvoredima. Promjer krošnje odraslog alepskog bora je desetak metara. Ako imate mogućnosti, postoje i alternative poput pinije koja je otpornija na požare i ima visoku krošnju.
5. Cedar je zanimljivo veliko stablo sa specifičnim kratkim iglicama. Habitus mu je nepravilan, korijen razgranat i širok, a sama biljka može narasti do 12 metara u promjeru krošnje te u povoljnim uvjetima čak i više. Ovo stablo je lijepo kao soliterno, a postoje i brojni kultivari različitih boja i oblika.
6. Thuje ili tuje su velika stabla koja se kod nas ipak najčešće sade u formi živice jer jako dobro podnose rez. Upravo u živicama su sklonije bolestima i sušenju pa osobno smatram da su mnogo ljepše kao soliterna stabla. Mogu narasti izrazito visoko, uz promjer krošnje od 4 do 6 metara.
7. Ariš je listopadna četinjača, što znači da zimi odbacuje iglice. Uspravnog je debla i relativno pravilne krošnje. Naraste do 30 m visine, a promjer krošnje može dosezati od 8 do 10 metara.
8. Tisa najčešće raste u formi vrlo visokog grma ili omanjeg stabla. Odlično podnosi rez i ima izrazito dug životni vijek te je pogodna za formalne živice. Biljka je u svim svojim dijelovima otrovna. U prirodi je gotovo nestala i zato je strogo zaštićena. Postoje razni kultivari koji variraju bojom ili oblikom krošnje koji može biti kuglast, stupast ili piramidalan.
