Opisala nam je kako je od odbačenih i uništenih uredskih izvještaja nastao njezin vlastiti, jedinstveni papir, savršen u svojoj nesavršenosti.
Pet je popodne i teška je ljetna sparina u zraku, no potpuno sam fokusirana i ne dam se smesti. U rukama držim dva prazna plastična okvira za slike, jedan preko sebe ima tanku, ali čvrstu žičanu mrežu pričvršćenu klamericom, a drugi zjapi prazan. Stavljam ih jedan na drugi i rukama uranjam u široku plastičnu kutiju u kojoj se nalazi neprozirna voda. Ne znam što očekivati, kakav će me osjećaj preplaviti dok rukama prolazim kroz tekućinu u kojoj plivaju komadići namočenog papira. Mislila sam da će mi to stvarati nelagodu, kao da rukama moram proći kroz neku kaljužu, no ovo je potpuno suprotno. Čestice papira lebde kroz vodu, miču se kako ja kroz nju povlačim ruke, gotovo su neprimjetne, lagane i nenametljive… Svoje okvire povlačim po dnu pa ih dižem u zrak kao da držim sito. Iz okvira curi voda natrag u kutiju (i malo naokolo po stolu, što me dodatno veseli), a na okviru ostaje tanki sloj mokrog papira različitih boja. Prepun je sušenog bilja koje sam ubacila u naletu nadahnuća, a tu i tamo se nađe i koji končić jer su put do moje vode našli i ostaci nečijeg DIY projekta. Mičem jedan okvir i pažljivo preokrećem drugi kako bih svoj budući papir prebacila na tanki flizelin. Spužvicom skupljam višak vode pa polako odvajam okvir od podloge. Sve što ostaje je vlažan skup čestica papira koji ide još na prešanje i sušenje prije nego ga mogu koristiti za druge inspirativne pothvate.
Gledam okolo na druge kreativce koji strpljivo rone po svojim kutijama punima vode, a onda mi pogled padne na Anu Cvitić, dizajnericu i voditeljicu radionice Papiraonica koja se odvila tog vrućeg četvrtka u prostranom dvorištu studija Doremiza na zagrebačkoj Remizi. Ana je taj dan u 5 sati krenula iz Pule, gdje živi i radi, za užareni Zagreb kako bi održala ne jednu, nego čak tri Papiraonice, šokirana interesom Zagrepčana za ručnu izradu papira. Iako joj je izvorni plan bio da na jednom dvosatnom događanju pokaže rijetkim zainteresiranima kako sami mogu napraviti papir, u manje od sat vremena rasprodala je sva mjesta na radionici, a zatim ubrzo i sva mjesta na druge dvije koje je, zbog velike potražnje, dodala za to jutro. Tko prati njen brend Moj papir unazad godinu dana otkako se Ana bavi ručnom izradom papira, vrlo dobro zna da je riječ o slojevitom projektu koji Ani omogućuje da se kreativno izrazi, da stvara nešto svoje, reciklira i sudjeluje u održivom gospodarenju otpadom, kao i kružnoj ekonomiji.
- Da nije bilo papira, ne bi došlo ni do svih tehnoloških napredaka u povijesti, niti bismo sada bili ovdje gdje jesmo što se tiče digitalizacije. Kao što su to bili i vatra i kotač, izum papira jedan je od onih trenutaka koji je promijenio tijek povijesti - govori nam i ističe da se papir danas radi na isti način kao što se radio u 2. stoljeću nakon Krista u Kini gdje je Kinez Ts’ai Lun za tadašnjeg cara izumio ovu metodu izrade predmeta koji danas uzimamo zdravo za gotovo.
Anina priča je sve samo ne tipična. Naime, nakon što su Ani i njenom suprugu grafički dizajn i digitalni tisak s kojima su zapravo dobro zarađivali postali zamorni, odlučili su zatvoriti uspješni grafički studio, unatoč čuđenju i nevjerici prijatelja i bližnjih. Okrenuli su novu stranicu života. Štoviše, Ana ju je sama izradila! Njihov nekadašnji studio pretvoren je u malu tvornicu papira od različitih sirovina jer Ana neprestano uči, istražuje i eksperimentira s načinima izrade. Anina fascinacija papirom traje još od studija dizajna, a sve vam govori činjenica da je na pitanje “Što za tebe znači savršeni dizajn” izdvojila upravo papir.
- Prazan papir je tako nenametljiv i čist. Ne utječe na tebe kao što to nerijetko čini današnji dizajn. Na njemu možeš dizajnirati nešto svoje i nikada nećeš pogriješiti. Možeš s njim što god želiš, crtati nešto novo ili ispuniti ga tekstom, daje ti slobodu - objasnila nam je.
Začuđujuću povijest papira Ana ukratko predstavi na svakoj svojoj radionici, a pritom polaznicima uvijek pokaže primjere različitih papira kako bi svatko mogao pod rukom osjetiti razlike u njihovoj teksturi, težini i debljini. A boja i dodaci poput sušenog cvijeća, raznog lišća i začina stvar su osobnog izbora i pružaju joj puno prostora za personalizaciju. Za potrebe same radionice Ana nije nosila ni konoplju, niti drvenasta vlakna duda, ni lan ni pamuk, što su sve prirodni materijali od kojih radi osobito cijenjene vrste papira. Umjesto toga, u auto je utovarila veliki starinski lonac prepun pulpe od usitnjenog papira koji se može naći u svakom tipičnom uredu.
- To su vam najčešće neka izvješća, financijske analize i slični papiri koji završe u uredskom uništavaču dokumenata, a nama je to savršeno za izradu pulpe. Prvo papir namočimo, a zatim ga je potrebno dodatno usitniti, što možete kod kuće učiniti sa štapnim mikserom. Samo je važno da ga onda više ne koristite za hranu zbog tinte koja izlazi iz papira. Druga opcija je građevinska ručna miješalica - objašnjava nam Ana uz smijeh dok kanticom vadi hrpu pulpe, ubacuje je u čistu vodu i nastavlja nam pokazivati proces. Ubrzo svi zauzimamo svoje položaje i puštamo svojoj mašti na volju. Na izbor imamo različite “vrste” pulpe, odnosno osnovna pulpa u jednom je loncu dodatno obojena u crveno kajenskom paprikom koju je jedna od kreativnih polaznica sasvim slučajno imala u torbi na prethodnoj radionici, dok je druga posuda sadržavala sivkastu pulpu koju je obojila mješavina sušenog bilja. U svoju vodu dodajemo zatim sušeni stolisnik, cvjetove nevena, mješavinu sušenog cvijeća, a samo nam je nebo granica.
Od prvog do posljednjeg uranjanja ruku u vodu pratio me osjećaj mira i užitka dok sam pažljivo radila papir po papir. Stvarala sam nešto svoje, vlastitim rukama koje inače većinu vremena provedu za tipkovnicom i s mobitelom u ruci. Ovaj put je ležao na stolu zaboravljen jer sam nakon dugo vremena doista bila prisutna u trenutku. Upravo je zato jedna od najčešćih poruka koje Ana dobiva nakon svojih radionica da je meditativna i djeluje kao terapija. Jer doista, akcije koje radite su repetitivne, ali svaki je papir koji nastane iz njih jedinstven i savršen u svojoj nesavršenosti. A u vrijeme hiperstiliziranih života s društvenih mreža i perfekcionističkih tendencija koje mnogima život čine zamornim, povratak na početak i k papiru kao osnovnom pokretaču kreativnosti na najbolji mogući način smanjuje se pritisak da sve mora biti besprijekorno. Jer se ljepota skriva i u prirodnosti, osobito ako usto pomognete planeti i udahnete novi život nekom odbačenom i uništenom financijskom izvješću. Naši papiri otišli su s Anom za Pulu kako bi u svojoj preši iz njih dodatno istisnula suvišnu vodu te ih stavila sušiti, a za sve koji sami žele ovaj proces odraditi preporučuje da nabave dvije veće daske, između njih stave papir i natovare ih knjigama te tako sami iscijede višak vode iz papira prije nego ih stave sušiti. Za to, objašnjava nam, tijekom ljeta treba maksimalno jedan dan na zraku, ako ne i kraće, nakon čega ćete u rukama držati papir koji ste sami izradili, kao simbol male pobjede nad užurbanosti i rastrošnosti današnjice.
Ana radi papir i za privatne i poslovne naručitelje, odnosno za sve koji žele ostaviti dojam sa svojom vizitkom prirodnog izgleda, pozivnicom na događanje ili pak zahvalnicom. Termine za buduće Papiraonice potražite na Aninoj web stranici Moj papir.
POVIJEST IZRADE PAPIRA
Otkad smo počeli razmišljati, imamo potrebu na neki način svoje misli zapisati. Počeli smo sa špiljskim crtežima, nastavili pisati stilusom po glinenim pločicama, a zatim je u Egiptu osmišljen papirus izrađen od istoimene biljke. Ona se obrađivala, plela i biljnim sokom lijepila kako bi se dobio kompaktan list. Kad je sama biljka papirus već bila na rubu izumiranja, na red je došla pergamena, odnosno životinjska koža. Tek je 105. godine u Kini osmišljena preteča današnjeg papira. Ministar Ts’ai Lun (Cai Lun) pomiješao je, mljeo, gnječio i fermentirao smjesu od kore drva, starih pamučnih krpa i ribarskih mreža. Dobivenoj pulpi dodavala se i želatina iz životinjskih kostiju, a zatim se sve rasprostiralo na sito i sušilo. Papir se tako radio sve do 18. st., dok na red nije došla strojno obrađena celuloza koju i danas koristimo.
