Nagrada Gault&Millau Croatia 2026 za Poseban doživljaj godine otišla je u Baranju – na adresu izletišta Primitivo, mjesta koje se ne uklapa u klasične okvire gastronomije, nego gradi vlastiti, dosljedan koncept boravka u prirodi. Posjetila sam ga prošle godine, a ovo priznanje bilo je lijep povod da tu priču prenesem i u digitalni format.
Skriveno u zelenom krajoliku, Primitivo je dio imanja Čudesna šuma – prostora koji funkcionira kao zaokružena cjelina, između uzgoja hrane, izrade namještaja i kuhanja na otvorenoj vatri. Iza nagrađenog koncepta stoje Mario Romulić te njegovi sinovi Ivor i Svebor Romulić, prepoznati za jedinstvenu sinergiju okusa i ambijenta te iskustvo koje objedinjuje prirodu i čovjeka.
U nastavku donosim priču i video s tog posjeta.
Neki ljudi godinama ostaju inspiracija – bez velikih riječi i buke, samo svojim primjerom. Mario Romulić jedan je od njih.
Više od dva desetljeća poznajem ovog svestranog umjetnika, istraživača i stvaratelja i još me uvijek iznova nadahnjuje njegov nesvakidašnji put. Od impresivnih kadrova Kopačkog rita, snimanja za Zakladu Aga Khana i putovanja po svijetu, preko spektakularnih time-lapse snimki Hrvatske, do sadašnjeg poglavlja njegova života koje se odvija daleko od reflektora – u tišini prirode, u srcu jedne posebne šume.
Prošlog proljeća posjetila sam ga na imanju u Bilju, svega nekoliko kilometara od središta njegova rodnog Osijeka. Imanje nosi znakovito ime – Čudesna šuma. I ostala sam zatečena. Ne samo ljepotom krajolika, nego i mirom, cjelovitošću i smislom koji ondje prožimaju svaki list, biljku i stablo.
Pogledajte video!
Mario je sa suprugom Žanom, kćeri Larom te sinovima Sveborom i Ivorom Romulićem, blizancima koji danas imaju 23 godine, iz temelja stvorio potpuno samoodrživo ekološko imanje. Učinio je to radikalno i hrabro: prodao je svu svoju snimateljsku i fotografsku opremu kako bi sve što zna i jest pretočio u zemlju, biljke i nove vrijednosti.
Krenuli smo prema Baranji u petak dok je s neba uporno sipila kiša. Cijelim putem pratila nas je mokra zavjesa koja je krajolik činila još zelenijim, gušćim i tišim. Put do OPG-a Čudesna šuma vodi kroz šumarke i zavoje, a kad se napokon skrene s ceste, ulaz na imanje izgleda kao da vodi u neki drugi svijet, onaj u kojem se priroda i ljudi još uvijek razumiju bez mnogo riječi.
Na rubu šume dočekuje nas Mario – sa smiješkom i onom energijom čovjeka koji je pronašao svoje mjesto pod suncem ili, bolje rečeno, pod oblacima. Ispred novosagrađene drvene građevine imena Primitivo, s rustikalnim interijerom i impozantnim kaminom koji je odmah preuzeo ulogu domaćina, pronašli smo zaklon. Ušli smo mokri i promrzli, a dočekali su nas toplina vatre i miris dima.
Kamin nas nije samo grijao jer je Mario u njegovim žeravicama već pekao nešto zbog čega su odmah počele rasti zazubice. Hrana iz vatre, mirisi šume, kapljice kiše na staklu i interijer Primitiva stvorili su osjećaj da smo pronašli zaklon ne samo od vremena, nego i od užurbanog svijeta iz kojeg smo došli.
Nakon kratke dobrodošlice i gutljaja domaćeg biljnog likera oblačim kabanicu i krećemo u obilazak imanja. Kiša ne posustaje, ali to nas ne ometa – štoviše, svaka kap krajoliku daje dodatni život. Gledam redove permakulturnih gredica, eksperimentalne nasade, razigrane patke koje hrabro gaze kroz lokve i razmišljam: kako je sve ovo moguće – bez pesticida, bez štetnih zahvata, samo znanjem, strpljenjem i ljubavlju?
– Na sedam hektara imanja raste samo ono što priroda želi i dopušta – objašnjava Mario. – Ovdje nema monokultura. Sve je povezano, isprepleteno, podržano. Povrće, bilje, voćke, sve je dio jednog živog sustava. Prikupljam otpadni biljni materijal – pokazuje dok se šetamo. – Proizvodim svoje sjeme, kompost, humus, prirodne pripravke za zaštitu. Koristim gavez, koprivu, preslicu, sve to raste ovdje i ništa od toga ne nazivam korovom – dodaje sa smiješkom.
Jedan od razloga mojeg posjeta bio je namještaj, koji Mario izrađuje od masivnih balvana i drvenih greda, te izletište Primitivo, jedno od najposebnijih mjesta koje sam imala prilike vidjeti i koje zaslužuje posebnu pozornost. Primitivo je nastao od recikliranih materijala i drva. Umjesto da završi na otpadu, Mario i njegovi sinovi Svebor i Ivor prenamijenili su drvenu građu u stolove, zidne obloge, pročelja... u vlastitoj pilani. Za zaštitu drva koriste drevnu japansku tehniku shou sugi ban – paljenje drva.
– Ova metoda drvo štiti od vlage, štetnika i vatre, a traje i do 80 godina – objašnjava Mario.
Interijer je sam dizajnirao, inspiriran istarskim ognjištima. Središnje mjesto zauzima veliki kamin, istodobno za grijanje i kuhanje. Zidovi su obloženi hrastovim daskama, a prostor ispunjen predmetima s njegovih putovanja po Aziji i Africi: maskama, zdjelama, skulpturama. Sve je pomno odabrano.
U središtu je veliki hrastov stol. S obje strane kamina prozori s klupama i jastucima. Pogled na prirodu. Tišina. Sve baš kako treba biti.
U Primitivu nas čeka stol pun jela, sve iz vrta, šume, ognjišta. Svako jelo nosi priču, a Mario svakom daje kontekst.
– Povrće raste ovdje, odmah uz kuću. Meso nabavljam isključivo s lokalnih eko-farmi gdje životinje slobodno pasu – govori mi dok sjedimo u toplom prostoru, uz umirujuće pucketanje vatre.
Večer nastavljamo uz mirise i okuse baranjskih delicija, u opuštenom razgovoru i veselom društvu domaćinove obitelji. Noć nas polako svladava, a kad mi umor posve ovlada tijelom, Mario nas odvodi do drvene kućice skrivene u šumi, samo nekoliko koraka od kuće. Tamo sam, uz tihi žubor ribnjaka koji se nalazi tik uz kućicu, zaspala mirno, kao dijete.
Subotnje jutro donosi sunce i tišinu. Izvan kuće – dim. U dva smokera Mario već četiri sata na tihoj vatri priprema ručak. Meso se dimi s aromatičnim biljem, a povrće peče u vlastitom soku. Sve bez žurbe, s poštovanjem i strpljenjem.
Dok ručak poprima aromu dima, krećemo u novi obilazak – ovaj put bez kiše. Hodamo preko livade prepune samoniklog bilja i velikih “lazanja gredica”, odnosno hügelkultur nasada koji se protežu čak 50 metara u dužinu i više od dva metra u visinu, sve do ribnjaka i živice od bazge i šipka.
– Preko imanja prolazile su dvije negativne podzemne vode, a labirint Majka Zemlja to je neutralizirao – kaže mi Mario. – Zamisli koliko je balvana zakopano iz stare šume. Trebalo mi je osam kamiona s bagerima da bih ga sagradio – objašnjava dok prolazimo pokraj impozantnog labirinta Majke Zemlje.
Naime, sve je počelo starim i natrulim trupcima crvene vrbe koje su šumarski radnici uklanjali radi sadnje novih nasada blizu Kopačkog rita. Osamdeset tona trupaca, šumarima neupotrebljivih, preselio je i zakopao u buduću hügelkultur visoku gredicu. Ti golemi komadi polutrulih stabala poslužili su kao baza. U ovom sustavu upravo su oni najvažniji kotačić: uvijek vlažni, ljeti hlade, zimi griju, usput skupljaju i akumuliraju vlagu te potrebne hranjive tvari za biljke. Na njih se potom slaže sloj sitnije drvne mase – grane i razne vrste malča – pa u slojevima stajsko gnojivo, lišće, trava i sav ostali biootpad, a na kraju i humus. Jednom kad se biljke zasade, sve se malčira travom ili slamom.
– Sve raste sumanuto – govori mi Mario. – Vidiš ovdje bijeli luk? On čuva biljke od nametnika. Nikakvo špricanje ni tretiranje. Bitno je samo da je sve prirodno i da nije plantaža, biljka na biljci – objašnjava dok hodamo. – Pogledaj krumpir, samo sam ga pobacao, stavio preko njega pokošenu travu, i to je to.
I doista, usred livade mladi krumpir raste na sve strane, kao lud. Bez ikakvog problema.
– Ima i biljaka koje služe isključivo za obogaćivanje tla. Ovdje ispod je zemlja puna života. Samo je malčiram. Nikada nije gola ni isušena, a za sve je savršena. Jer, ako je priroda zdrava, puna nutrijenata i mikroorganizama, onda je i sve što na njoj raste zdravo. Isto kao i kod čovjeka: ako se zdravo hraniš, bit ćeš zdrav. A ako se hraniš “smećem”, bit će ti loše – dodaje.
Nedaleko, na livadi, raste i industrijska konoplja. Svaka biljka zasađena je između četiri štapa.
– Iskopali smo 150 rupa od kubik i pol i u njih dodali tonu i pol miksa: stajskog gnojiva, četiri do pet vrsta organskog gnojiva, dehidrirane djeteline, sječke, piljevine i humusa. Pomiješali smo sve to i ukupno u biljke dodali tonu i pol te smjese – objašnjava mi.
Uspijeva bez problema, nema neprijatelja, odgovara joj svaka zemlja i iskoristiva je cijela
Imaju 150 biljaka industrijske konoplje i to im je dovoljno.
– Svaku biljku obrađujemo ručno. Ako ih napadnu gusjenice, sve ih ručno skidamo – dodaje. – Vidiš, između su voćke, opet je miks. Kod mene nikada nema monokulture – napominje.
Ali to nije sve. Konoplju i sve nasade na imanju navodnjava vodom iz ribnjaka, prirodnim gnojivima i kompostnim čajevima koje sam spravlja od koprive i gaveza.
Dok hodamo po livadi punoj života prema živoj ogradi koju je zasadio prije tri godine, Mario me pita:
– I, je li ti ljepše hodati po livadi ili po pokošenom?
– Ovako mi je ljepše – priznajem, potpuno fascinirana prirodom koja me okružuje. Ovdje nema kosilice – konji pasu travu. Donedavno su tu bile i ljame i koze, ali to se pokazalo kao prevelik zalogaj za peteročlanu obitelj jer sve rade sami.
– Što je veća bioraznolikost, to manje imaš posla – ističe dok prilazimo velikom ribnjaku smještenom na rubu šume, zamišljenom kao samoodrživ ekosustav. Skuplja kišnicu i navodnjava cijelo imanje sustavom kap po kap. Ribnjak vrvi životom – ribama, žabama, pticama i vodenim biljem. Ovdje nije riječ samo o uzgoju hrane, nego o stvaranju sklada.
– Ovo ti je zapravo tzv. natural swimming pool. U plitkom dijelu rastu biljke, a u dubokom, ovdje je to 2,5 metra, žive ribe, žabe, a ima i zmija. Voda služi za navodnjavanje i puna je nutrijenata od biljaka i životinja – objašnjava mi.
Odmah uz ribnjak stoje i kompostni čajevi koji kroz zemlju dovode vodu, gnojidbu i prirodne nutrijente do svake voćke. U ugodnom razgovoru polako stižemo do žive ograde.
Ovdje živa ograda oko imanja nije dekoracija, nego funkcionalna i čudesna – od bazge, šipka, aronije, ruže i drugih biljaka koje nisu samo lijepe, nego i korisne, ljekovite za ljude, a privlačne za pčele, kukce i ptice.
– Ova ograda je korisna i meni i životinjama i prirodi i svemu. Možeš brati koliko hoćeš i ne možeš sve ubrati – govori mi Mario dok bere bazgu koja će postati sirup, ocat ili možda sladoled.
Ogradu je gusto zasadio, svakih 30 centimetara, u četiri do pet redova. Prvu godinu ju je malo zalijevao, a poslije samo raste. Od ružinih latica radi tinkturu i ružinu vodicu, iako bi mogao i ulje, ali za litru ulja treba deset tona latica, kaže.
Od šipka radi ljekovite pripravke, marmeladu i čaj.
– Šipak je, ako se pravilno napravi, jako ljekovit. Ako voliš čaj od šipka, imam ti pravi recept da ne izgubi hvalevrijedne vitamine. Preko noći namočiš plodove i ujutro samo podgriješ da bude toplo. Ako ga kuhaš, ubiješ sve vitamine i nema nikakve koristi – objašnjava mi.
Bazgu smo ubrali i lagano hodamo prema kući, točnije u mali laboratorij opremljen kao u filmovima. Ubranu bazgu Mario odmah nakon povratka stavlja u dehidrator gdje će odležati dva dana. – Imam i vakuumski sušionik koji koristi niže temperature pa dobiješ savršen proizvod – zadovoljno ističe.
Ovdje raste i nastaje sve što čovjeku treba: hrana, lijekovi, čak i građevinski materijal.
– Ovdje radimo čajeve, sokove, začine, tinkture, marmelade, meleme, kreme za kožu, lice i akne – nabraja Mario te dodaje da od industrijske konoplje proizvodi CBD ulje koristeći ultrazvučnu ekstrakciju. Sve je u malim serijama, na policama u staklenim bocama besprijekorno posloženo, kao u apoteci, čeka svoj red da postane lijek, dodatak prehrani ili prirodni eliksir.
Nakon kratkog obilaska laboratorija vraćamo se prema kući gdje nas čeka ručak – slasno meso iz smokera i netom ubrani mladi luk iz vrta. Dok sjedamo za stol, polako shvaćam da se moj posjet bliži kraju. Mario i njegova obitelj sve rade sami – od sadnje do prerade, od kuhanja do pakiranja, a kroz svoje ture, radionice i proizvode nesebično dijele znanje i plodove rada. Odlazim ispunjena i zahvalna, s osjećajem da sam barem nakratko dotaknula jedan mogući svijet, onaj u kojemu priroda i čovjek dišu istim ritmom.
Primitivo nije samo izletište, to je produžetak filozofije Čudesne šume: život u skladu s prirodom, obitelj i ruke koje stvaraju.
Mario Romulić i danas pristupa životu kao i svakom svojem projektu: znatiželjno, predano, otvorenim srcem. Bez mnogo riječi, ali s bezbroj konkretnih djela. Njegova Čudesna šuma nije samo imanje – to je manifest jedne životne filozofije. Prostor u kojem se živi ono što se drugdje tek teoretizira: poštovanje prema prirodi i ljepota jednostavnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....