Vrt nije zbirka lijepih biljaka, niti bi krajobraz trebao biti posljednja stavka projekta koja dolazi na red kada je kuća već završena. Dobar vanjski prostor počinje mnogo prije prve posađene biljke – razumijevanjem mjesta, arhitekture, tla, vode, klime i, možda najvažnije, vremena. Jer za razliku od interijera koji nakon uređenja može godinama ostati gotovo nepromijenjen, vrt je živi organizam koji svoju pravu formu tek treba dosegnuti.

Upravo tako o krajobraznoj arhitekturi razmišlja Danijela Jurić iz Calegra hortikulture. U njezinu pristupu nema instant-vrtova ni univerzalnih recepata. Svaki prostor ima vlastiti karakter, biljke trebaju vrijeme i mjesto da se razviju, a dobar projekt ne ocjenjuje se samo prema tome kako izgleda nakon završetka radova.

„Ne bih rekla da imam jedan prepoznatljiv stil koji bih primjenjivala na svaki prostor. Više vjerujem u to da svaki prostor mora imati vlastiti karakter. Za mene postoje tri važna načela kod projektiranja: korisno, ugodno i održivo“, govori.

Od izviđačkih šatora do krajobrazne arhitekture

Profesionalni put prema krajobraznoj arhitekturi za Jurić je zapravo počeo mnogo prije prvog ozbiljnog projekta. Priroda je bila sastavni dio njezina odrastanja, a važnu ulogu imali su roditelji koji su odmalena poticali tu sklonost.

„Sva sam ljeta, od osnovne škole pa sve do završnog razreda srednje škole, po mjesec i pol provodila izvan Zadra, na radnim akcijama, izletima s izviđačima ili putovanjima s njima. Boravci pod šatorima, život u prirodi i druženja s mladima iz cijele tadašnje države oblikovali su me kao osobu koja voli prirodu, ali i ljude", prisjeća se.

Prirodu pritom nije samo promatrala. Radne akcije podrazumijevale su sasvim konkretan fizički rad, od nošenja kamenja pri formiranju cesta na Obonjanu do modeliranja zemlje i uređenja planinarskih staza na Sljemenu.

„Počela sam osjećati koliko su priroda i prostor povezani s čovjekom. Ta se povezanost s prirodom i vanjskim prostorom postupno uvukla pod kožu i, iako toga tada nisam bila svjesna, postala temelj mojega kasnijeg profesionalnog izbora", ističe.

Profesionalni put započela je u Hrvatskoj, nakon čega je nekoliko godina radila u Italiji i Nigeriji. Susret s različitim načinima projektiranja, klimatskim uvjetima i odnosima prema otvorenom prostoru pokazao se dragocjenim iskustvom. Jednako važna bila je i druga strana profesije, gradilište.

„Jedno je nacrtati vanjski prostor, a drugo znati kako će taj prostor stvarno biti izveden, kako će biljka reagirati na uvjete na terenu i kako će cijela kompozicija izgledati za nekoliko godina", napominje.

Godine 2013. zajedno s kolegicom Zinkom Bukvić osnovala je tvrtku Calegra hortikultura, koja se bavi projektiranjem, izvođenjem, održavanjem i nadzorom nad radovima uređenja krajobraza.

„Uživamo u interakciji s klijentima, kreativnosti posla i slobodi odlučivanja u poslovanju. Još se nismo umorile", dodaje.

Zaboravite bijele zidove: Novi broj D&D-a otkriva interijere koji se usuđuju više. U prodaji!

Vrt ne bi trebao izgledati kao da je stigao iz kataloga

Univerzalna formula za dobar vrt za Jurić ne postoji. Krajobraznu arhitekturu ne doživljava samo kao projektiranje budućih zelenih površina, nego kao spoj znanja o biljkama, prostoru i arhitekturi s vrlo konkretnim iskustvom rada na terenu.

Vlastiti rukopis zato ne traži u određenoj vrsti biljaka ili prepoznatljivoj kompoziciji, nego prije svega u načinu na koji pristupa prostoru.

„Nastojim ga ne opteretiti nepotrebnim elementima i ne projektirati protiv onoga što prostor već jest. Važni su mi proporcija, odnos prema arhitekturi, vegetacija, materijali i način na koji će se prostor koristiti", objašnjava.

Ideal je vrt koji djeluje kao prirodan nastavak mjesta na kojem se nalazi, a ne prostor na koji je prenesena unaprijed pripremljena formula.

„Volim kada vrt izgleda kao da je prirodno nastao upravo na tom mjestu, a ne kao da je na njega postavljen gotov obrazac. I uvijek pokušavam razmišljati nekoliko koraka unaprijed – kako će biljke rasti, kako će se mijenjati prostor i kako će izgledati kada početna ‘svježina‘ izvedbe prođe. Ako se moj rad može prepoznati, voljela bih da je to upravo po tome što prostor djeluje prirodno, funkcionalno i kao cjelina", ističe.

No unutar takvog promišljenog pristupa ostaje dovoljno mjesta i za neočekivane poteze.

„Ponekad iznenadim i samu sebe. Umjetnički rad ili neki nesvakidašnji detalj u zelenilu mogu izazvati poseban užitak u procesu projektiranja kod mene, a satisfakcija je kada u tome sudjeluje i investitor. Možda je u svemu tome prisutna i pritajena želja da se prirodu ponekad nadvlada, iako sam svjesna da će nas ona prije ili kasnije razoružati svojom ljepotom i bezvremenošću te podsjetiti koliko smo kao ljudska bića prolazni", govori.

Prvo prostor, tek onda biljke

Kada prvi put dođe na lokaciju, Jurić polazi od naizgled jednostavne podjele – je li riječ o javnom prostoru ili privatnom vrtu. Nakon toga počinje mnogo složeniji proces čitanja mjesta.

„Lokacija je platforma na kojoj se gradi ideja, ali projekt nastaje iz spoja lokacije i ljudi koji će u njoj živjeti. Želja investitora je važna, ali moja je odgovornost tu želju provesti u prostor koji može dugoročno funkcionirati", ističe.

Izbor biljaka zato nikada nije samo estetska odluka. Minimalne i maksimalne temperature tla i zraka, prisutnost i dostupnost vode, uključujući vlažnost zraka, te kemijska, fizikalna, strukturna i biološka svojstva tla samo su neki od čimbenika koji odlučuju što će na određenom mjestu dugoročno uspijevati.

„Pri odabiru biljnih vrsta koje će se koristiti u ukrasne svrhe danas se najviše odlučujem za provjerene autohtone vrste, ali i udomaćene vrste koje su se prilagodile vanjskim klimatskim uvjetima. U odabiru biljaka najviše mi koristi dugogodišnje iskustvo kroz koje sam imala izravan doticaj s posađenim biljkama i gledala ih kako opstaju", objašnjava.

Jer biljke nisu predvidljiv građevinski materijal.

„Staništa su različita, a biljke su žive i ponekad ista vrsta u istom gradu opstaje u jednom vrtu, a u drugom ne uspije dočekati drugu sezonu. To se često događa u manjim zatvorenim vrtovima s mikroklimom", dodaje.

Na konačan rezultat snažno utječe i ono što se događa nakon što projektant i izvođači odu. Opstanak vrta uvelike ovisi o vlasniku i količini vremena koju je spreman posvetiti održavanju. Kod javnih površina situacija je nešto drukčija jer je riječ o većim površinama o kojima brinu javne službe.

Tu je, neizbježno, i proračun.

„Bitan čimbenik odluke je i financijski element. Investitor često ima definirana financijska sredstva i to projektanta stavlja u okvire odluke.“

Arhitektura ne završava ondje gdje počinje vrt

Za Jurić granica između kuće i vrta nije granica između dvaju odvojenih svjetova. Prostor u kojem živimo ne završava fasadom, baš kao što krajobraz nije dekoracija koja se dodaje kada je arhitektonski dio projekta već riješen.

„Prostor u kojem živimo snažno utječe na naš svakodnevni život i zato ga ne možemo promatrati samo kroz ono što je izgrađeno. Jednako su važni odnosi između građevina, zelenila, javnih površina, ljudi i prirode", napominje.

Kada se ti odnosi promišljaju od početka, smatra, nastaje prostor koji nije samo estetski privlačan nego funkcionalan i dugoročno kvalitetan.

„Krajobraz u tome nije samo ukras oko zgrade, nego dio prostora koji treba planirati i oblikovati zajedno s arhitekturom i svim drugim zahvatima. Tek tada dobivamo prostor koji dobro funkcionira danas, ali ima vrijednost i za budućnost.“

„Zeleno“ je postala riječ koju svi koriste

Odnos prema vanjskom prostoru posljednjih se godina ipak znatno promijenio. O krajobraznoj arhitekturi, održivosti i kvaliteti zelenih površina govori se više nego prije, no popularnost zelene agende donijela je i svojevrsnu inflaciju samog pojma.

„Riječ ‘zeleno‘ postala je jako popularna. Svi je koriste. Od fizičkih osoba, preko mjesnih odbora, do političara i banaka. Čak postoje zeleni krediti. Kao da će vam riječ zeleno odmah osigurati svjetliju budućnost i povratak prirode u svakodnevni život.“

Pandemija je, smatra, dodatno promijenila odnos prema privatnim vrtovima.

„Razdoblje koje smo proživjeli pod opsadom korone sve je osvijestilo koliko je bitan taj mali komad zelenog vanjskog prostora za emocionalno i fizičko stanje čovjeka. Oni koji su imali vrtove i mogli biti na svježem zraku znatno su lakše preživjeli tu svjetsku krizu od onih koji su bili u stanovima zatvoreni između četiri zida. Neki su se prvi put uhvatili u borbu sa zemljom i vrtom.“

Projektiranje privatnih vrtova danas se zbog toga shvaća ozbiljnije. Vlasnici su postali svjesniji da ulaganje u vanjski prostor nije samo luksuz, nego ulaganje u prostor za odmor i odmak od svakodnevnog stresa.

Promijenio se i biljni materijal.

„Biljke su spore, ali prilagodljive. U vrtove su nam se uvukle one vrste koje prije dvadesetak godina nismo niti mogli zamisliti da bismo sadili na kontinentu. Kako se klimatski uvjeti mijenjaju, tako se i biljke mijenjaju. Ljudi danas puno više razmišljaju o kvaliteti vanjskog prostora. Vrt više nije samo ‘ono zeleno oko kuće‘", napominje.

Ipak, jedna se ljudska potreba nije promijenila – želja da sve bude gotovo odmah.

„Klijentu se mora objasniti da će biljka koja se sadi i visoka je u startu 40 centimetara za dogledno vrijeme narasti na svoju maksimalnu visinu i zauzimati prostor u širinu i visinu. Kao što se ljudi pokušavaju socijalizirati, tako i biljke u vrtu trebaju svoj vlastiti prostor i naučiti živjeti u sinergiji. Dajmo im prostora da se razvijaju", dodaje.

Krajobraz, naglašava, traži vrijeme.

„Postoje klijenti koji traže da se odmah posade velike biljke u svojoj maksimalnoj veličini i to je u redu, ali ih se mora odmah upozoriti na činjenicu: velike biljke, veći rizik, veći trošak", navodi.

Od studentske sobe do svjetskog tržišta: Mladi genijalci predstavljaju Hrvatsku na CES-u u Las Vegasu

Krajobraz nije završni sloj projekta

Važnost zelenila posebno dolazi do izražaja u urbanim sredinama i velikim stambenim i poslovnim zgradama. Jurić pritom spominje i Sick Building Syndrome – SBS, odnosno sindrom bolesne zgrade, pojam povezan s različitim nespecifičnim tegobama ljudi tijekom boravka u određenim zgradama, poput glavobolje, umora, iritacije očiju, nosa i grla, kašlja, osjećaja nedostatka zraka, mučnine, vrtoglavice ili smanjene koncentracije.

„Čovjek je dio prirode i to nam je zapisano u genima. Upravo iz tog razloga zadnjih godina vidimo sve više vertikalno ozelenjenih zidova s posebnim sustavom za sadnju u sklopu kojeg je, naravno, i navodnjavanje", naglašava.

Istodobno je vidljiva sve veća ekspanzija ozelenjavanja gradova, kako privatnih tako i javnih prostora. Calegra hortikultura, kaže, svakodnevno prima brojne upite za projektiranje i izvođenje, od privatnih klijenata, ali i građevinskih tvrtki koje sudjeluju na javnim natječajima.

Posebno važnim smatra projekte zelene infrastrukture. U okviru Programa Konkurentnost i kohezija 2021.–2027. i poziva „Razvoj zelene infrastrukture u urbanim područjima“ sredstva iz fondova Europske unije dodjeljuju se za realizaciju takvih projekata.

Prema Zakonu o prostornom uređenju (NN 155/2025), zelena infrastruktura obuhvaća „prirodne i planirane sustave zelenih i vodnih površina te druga prostorna rješenja temeljena na prirodi koja se primjenjuju u planiranju prostora“, s ciljem očuvanja, poboljšanja i obnavljanja prirode i njezinih funkcija te ostvarivanja ekoloških, gospodarskih i društvenih koristi održivog razvoja.

To znači da zelena infrastruktura nije samo sadnja drveća ili uređenje parka. Uključuje parkove, drvorede, zelene koridore, urbane šume, vodne elemente, kišne vrtove, zelene krovove, zelene površine uz prometnice i prirodna rješenja za zadržavanje i upravljanje oborinskim vodama.

„Krajobrazni projekt više se ne bi trebao promatrati samo kao ‘uređenje okoliša‘, nego kao sastavni dio urbane infrastrukture i jedan od važnih alata u prilagodbi gradova klimatskim promjenama", naglašava.

Upravo zato, smatra, krajobrazni arhitekti trebali bi biti uključeni već u fazi definiranja projektnog zadatka.

„Ne bi ih trebalo uključivati sporadično, tek kada su osnovne odluke već donesene. Krajobraz nije završni sloj projekta koji se dodaje na kraju, nego njegov sastavni dio koji treba promišljati od samog početka", dodaje.

Problem koji se vidi već iz projekta

Je li krajobrazni arhitekt sudjelovao u projektu, kaže Jurić, često se može prepoznati već pri prvom pogledu na dokumentaciju koju im šalju potencijalni investitori.

Ako su radovi krajobrazne arhitekture iskazani kroz elaborat ili arhitektonski krajobrazni projekt kao jednu od mapa glavnog projekta, projekti su, kaže, često izvodljivi i razumljivi kada ih je izradio krajobrazni arhitekt.

No praksa nije uvijek takva.

„Moram naglasiti da se standard kojem smo se svi nadali nakon ulaska Hrvatske u EU naglo srozao. Kao da svi mogu sve raditi. Često projektanti drugih struka, a koji imaju licencu za struku koja nije krajobrazna, projektiraju zelenilo. Njihovi su projekti i troškovnici puni grešaka što se tiče vrste biljnog materijala, odabira staništa, klimatskih preduvjeta, veličine sadnica i drugih elemenata", govori.

Problem je ponekad vidljiv već u nazivima radova.

„U njihovim objedinjenim troškovnicima radovi krajobraza često se nazivaju: završni radovi, hortikultura, obrtnički radovi i slično, a u jednom smo projektu naišli i na stavku troškovnika gdje je glavni projektant napisao: ‘Zelenilo: Izvođač je dužan izraditi radionički nacrt", dodaje.

Sve češće, dodaje, u glavnim projektima uopće nema projekta krajobrazne arhitekture, nego se cijela struka svede na jedan nacrt – plan sadnje umetnut u neku od mapa.

„I to je jako loše.“

Struka između arhitekture, prirode i gradnje

Krajobrazna arhitektura pritom ima specifičan položaj u hrvatskom sustavu. Obrazovno i znanstveno klasificirana je unutar biotehničkih znanosti, odnosno polja poljoprivrede, dok je u umjetničkoj klasifikaciji prepoznata i njezina oblikovna komponenta – pejzažna arhitektura kao umjetnički dio.

No Jurić je vidi prije svega kao interdisciplinarnu struku koja povezuje znanja o biljkama, tlu, vodi, ekologiji i prirodnim procesima s arhitekturom, prostornim oblikovanjem, tehničkim zahtjevima i načinom na koji ljudi koriste prostor.

„Upravo je u tom povezivanju različitih područja znanja njezina posebnost i vrijednost", govori.

U važećem sustavu gradnje krajobrazna arhitektura ima vlastiti imenik pri Hrvatskoj komori arhitekata. Međutim, kod projekata građevina njezine su zadaće definirane kao suradnja s glavnim projektantom, dok za određene projekte krajobrazne arhitekture izvan tog režima ovlašteni krajobrazni arhitekt može djelovati samostalno.

„Takav položaj ne odražava u potpunosti stvarnu prirodu i širinu struke. Krajobraz nije samo završno uređenje prostora nakon što je građevina projektirana. On je sastavni dio prostora koji treba promišljati od samog početka, zajedno s arhitekturom, infrastrukturom i prirodnim sustavima", objašnjava.

Zato smatra da bi krajobraznu arhitekturu trebalo jasnije i ravnopravnije prepoznati u Zakonu o poslovima i djelatnostima prostornog uređenja i gradnje.

„Ne kao konkurenciju arhitekturi, građevinarstvu ili drugim tehničkim strukama, nego kao zasebnu interdisciplinarnu struku s vlastitim područjem znanja, odgovornosti i projektantskog djelovanja.“

To postaje još važnije u trenutku kada klimatska otpornost gradova, zelena infrastruktura, upravljanje oborinskim vodama, smanjenje toplinskih otoka i kvaliteta života sve više ovise o odnosu izgrađenog i prirodnog prostora.

„Zakonski okvir trebao bi pratiti tu stvarnost i prepoznati krajobraznu arhitekturu prema onome što ona uistinu jest – interdisciplinarna struka koja sudjeluje u povezivanju drugih struka i oblikovanju prostora od njegova početka, a ne samo u njegovoj završnoj fazi", objašnjava.

Biljke, za razliku od gradilišta, ne mogu čekati

Sličan paradoks prati i izvođače krajobraznih radova. Prema Zakonu, izvođenje krajobraznih radova ne smatra se građevinskim radovima, no izvođač u praksi mora sudjelovati u procesu izgradnje gotovo jednako kao i ostali izvođači.

Radi s materijalima čiji certifikati ulaze u dokumentaciju potrebnu za primopredaju, vodi građevinski dnevnik te ispostavlja privremene i okončane situacije uz troškovnik, količine, obračun i građevinsku knjigu sa zasebnim listovima za svaku stavku.

„Dakle, administrativno i organizacijski, sve izgleda gotovo kao da izvodi građevinske radove.“

Pritom je krajobrazni izvođač često podizvođač građevinskoj tvrtki. Kada dođe do kašnjenja ili promjena projekta, mora čekati druge sudionike gradnje. No postoji jedna velika razlika.

„Biljke ne mogu čekati.“

Najpovoljnije razdoblje za sadnju jest vrijeme mirovanja vegetacije, okvirno od kraja listopada do kraja travnja. Sadnja izvan tog razdoblja znači znatno veći rizik za biljni materijal, osobito ako nisu osigurani odgovarajući uvjeti i njega nakon sadnje.

Problem dodatno raste kada investitor ne predvidi sustav navodnjavanja.

„Izvođač želi završiti radove i obaviti primopredaju u ugovorenom roku, ali pritom može ovisiti o završetku radova glavnog izvođača i drugih sudionika, za koje nije odgovoran. U međuvremenu biljke čekaju u rasadniku.“

Ni rasadničar, međutim, ne može biljni materijal neograničeno držati o vlastitom trošku.

„I tako nastaje začarani krug: izvođač čeka završetak drugih radova, biljke čekaju u rasadniku, a vrijeme za sadnju prolazi.“

Zato bi termin i dinamiku krajobraznih radova trebalo planirati od samog početka projekta, a ne ostavljati ih za posljednju fazu gradnje.

„Vrt nije kolekcija lijepih biljaka“

Ista potreba za planiranjem vrijedi i za privatne vrtove. Najčešća pogreška događa se, kaže Jurić, već na samom početku.

„Ljudi vrt počinju uređivati od biljaka, a ne od prostora i njegovih uvjeta. Odu u rasadnik, vide nešto što im se svidi i pokušavaju od toga složiti vrt. Međutim, vrt nije kolekcija lijepih biljaka.“

Prije svega treba razumjeti položaj, tlo, sunce, sjenu, vjetar, vodu, poglede i način na koji će se prostor koristiti.

Često se zanemaruje i navodnjavanje.

„Ljudi naprave lijep vrt, posade mnogo biljaka, a tek kada nastupe ljetne vrućine shvate koliko je vode potrebno da bi taj vrt opstao. Navodnjavanje nije nešto što se dodaje na kraju, nego ga treba predvidjeti već pri projektiranju, zajedno s izborom biljaka.“

Druga velika pogreška jest nerazmišljanje o budućnosti. Biljka koja danas djeluje mala i bezazlena za nekoliko godina može postati potpuno neprikladna za prostor u kojem je posađena.

„U svom radu uvijek nastojim prvo vidjeti prostor, a tek onda biljke. Važno mi je da vrt ima svoj karakter, ali i da bude izvediv i dugoročno održiv. Ponekad je dovoljno nekoliko dobro odabranih biljaka i jedan dobar potez da prostor dobije potpuno drugačiju atmosferu.“

Dobar vrt zato ne bi trebao pokazivati koliko je biljaka u njega stalo.

„Treba pokazati koliko je dobro promišljen – od prvog poteza do navodnjavanja i održavanja.“

A postoji i jedno uvriježeno pravilo koje rado zaobilazi.

„Ne volim da vrt izgleda kao katalog pravilno posađenih biljaka. Važnije mi je da ima atmosferu, određenu dozu spontanosti i da s vremenom postaje sve zanimljiviji.“

Važnije je kako će izgledati za deset godina

Upravo je vrijeme jedna od najvažnijih dimenzija njezina projektiranja.

„Vrt se ne projektira samo za dan kada je posađen, nego za godine koje dolaze. Biljke rastu, mijenjaju međusobne odnose, mijenjaju se svjetlo i sjena, a s njima i sam doživljaj prostora.“

Kod projektiranja zato treba razmišljati o konačnoj veličini biljaka, njihovu habitusu, korijenju, potrebama za vodom i održavanjem.

Ono što neposredno nakon sadnje izgleda pomalo prazno često je upravo znak dobro projektiranog vrta – ostavljeno je mjesto da biljke prirodno sazriju. Suprotno tome, vrt koji prvog dana izgleda potpuno ispunjen vrlo brzo može postati prenatrpan.

„Volim vrtove koji s vremenom dobivaju na vrijednosti. Biljke nisu namještaj koji postavimo i očekujemo da godinama ostane isti. Vrt je živi organizam i njegova se ljepota mijenja kroz godišnja doba i kroz godine. Zato mi je uvijek važnije kako će prostor izgledati za deset godina nego kako će izgledati prvog dana nakon sadnje.“

Kada je riječ o realiziranom projektu koji najbolje predstavlja njezin pristup, odgovor tek treba dopuniti. „Kolegica Zinka Bukvić i ja imale smo dosta izazovnih projektnih zadataka, ali bih možda izdvojila projekt…“

Trenutačno joj je, međutim, posebno zanimljiva jedna tema koja bi u budućnosti mogla postajati sve važnija.

„Iznimno me zanimaju kišni vrtovi.“

„Gospođici Thuja stvarno je prohujalo vrijeme s vihorom“

Postoji li biljka koju bi bez previše žaljenja izbacila iz hrvatskih vrtova? Odgovor je jedan od onih koji najbolje otkrivaju njezin odnos prema trendovima.

„Volim sve biljke, ali mislim da je gospođici Thuja stvarno prohujalo vrijeme s vihorom i svakako je ne bih htjela u vlastitom vrtu.“

Još manje voli vrtove u kojima biljke postaju tek materijal za stvaranje geometrijskih oblika.

„Ne volim kičaste privatne vrtove i vanjske javne zelene površine u kojima se sve podređuje formi – kuglama, pomponima i različitim umjetno oblikovanim uzgojnim formama.“

Posebno joj smeta kada se isti pristup prenosi na javne površine i kada se biljku koja prema svojim prirodnim, botaničkim karakteristikama i genetskom potencijalu raste kao grm pokušava pretvoriti u stablo.

Neke se vrste, objašnjava, rasadničarskim uzgojem mogu uspješno formirati u stablašice i tada mogu biti vrlo zanimljive. No postoje i one kojima takva intervencija jednostavno ne odgovara.

„Kada biljku godinama prisiljavamo na oblik koji nije njezin prirodni habitus, često izgubimo upravo ono zbog čega je ta biljka vrijedna – njezinu izvornu formu, karakter i funkciju u prostoru", ističe.

Mnogo joj je zanimljivije promatrati što biljka sama po sebi jest i pronaći način da se upravo taj prirodni karakter najbolje iskoristi.

„Ne mislim da biljke ne treba oblikovati – krajobrazna arhitektura upravo i jest oblikovanje, ali između oblikovanja i nasilnog nametanja forme postoji velika razlika", naglašava.

Što napraviti sa 100 eura i vrtom od 20 kvadrata

Kada bi za biljke imala samo 100 eura, Jurić ih ne bi potrošila na vlastiti vrt.

„Kupila bih sezonsko cvijeće i poklonila ga bakicama u mojoj zgradi koje vole i uzgajaju cvijeće na svojim balkonima.“

A kada bi dobila samo 20 četvornih metara vrta, upravo bi suzdržanost bila polazište projekta.

„Ne bih pokušavala ispuniti svaki kvadrat tako malog vrta koji je produžetak stana u prizemlju kuće u nizu. Središnji dio ostavila bih otvoren za travni busen, a rubove pretvorila u zelenu kulisu – s dekorativnim potpornjima za penjačice koje cvatu u različitim dijelovima godine", govori.

U poneki kut dodala bi biljku zanimljivog lišća koje se mijenja kroz sezonu, po mogućnosti i s cvijetom. Ideja je stvoriti produžetak interijera, dovoljno intiman za jutarnju kavu, ali ne zatrpan elementima.

„Svakako bih dodala biljku opojnog mirisa jer mi je san napraviti vrt mirisa, što ću, nadam se, realizirati u svom budućem vrtu u Zadru kada odem u mirovinu. Kod malih vrtova posebno vjerujem u ‘manje je više‘ – ne treba ugušiti prostor.“

Vrijeme je anemona, a Saša Šekoranja ima divnu ideju kako njima uljepšati dnevni boravak

Vrt bez održavanja? I, naravno, bez navodnjavanja

Godine rada s investitorima donijele su joj i popriličnu kolekciju neobičnih zahtjeva. Jedan se ipak ponavlja češće od ostalih.

„Želim da bude lijepo i zanimljivo, ali da se ne mora održavati. I, naravno, bez navodnjavanja", govori.

Jedna je klijentica nakon prihvaćenog projekta i početka radova inzistirala da se grmlje posadi iako se zemlja već počela smrzavati. Uporno su joj objašnjavale da je za sadnju prehladno i da postoji velika opasnost od smrzavanja sadnica.

Kada je zaprijetila da neće platiti projekt i izvođenje ako biljke ne posade, na kraju su popustile. U proljeće se pokazalo da se gotovo trećina sadnica smrznula.

„Klijentica je bila iznimno ljuta i rekla nam da smo je trebali uvjeriti da je sadnja u takvim uvjetima pogrešna. Kolegica Zinka Bukvić i ja ostale smo bez riječi – upravo smo joj to cijelo vrijeme pokušavale objasniti."

Bilo je i zahtjeva koje je teško zaboraviti.

„Jedan je klijent tražio da naš djelatnik tijekom održavanja travnjaka hoda u čarapama kako ga ne bi oštetio", dodaje.

Drugi je pak želio da ogroman mramorni kamen u obliku jajeta radnici ručno prenesu na vrh manjeg brda jer je, prema objašnjenju koje su dobili, to bio dio principa feng shuija i kamen se nije smio prenositi mehanizacijom.

„Bilo mi je iskreno žao radnika koji su se izmjenjivali noseći taj kamen", govori.

No ponekad se iza naizgled sasvim običnog zahtjeva krije mnogo ozbiljniji problem. Na jednom od novijih projekata, turističkom kompleksu za koji su revidirali projekt kolegice i preuzeli izvođenje, gotovo su neprestano vodili borbu oko kvalitete tla.

Građevinska tvrtka zadužena za pripremu plodnog tla na površine za sadnju navozila je materijal s velikim udjelom drobljenog kamena.

„Morali smo uvjeravati investitora da kvalitetno tlo nije nikakav luksuz ni detalj koji se može zanemariti – ako želimo da biljke prežive i razviju se, ono je jednako važno kao i sve ostalo što je ugrađeno u projekt.“

Upravo takve situacije možda najbolje pokazuju koliko posao krajobraznog arhitekta nadilazi samo crtanje lijepog vrta.

„Valjda je to i dio našeg posla: ponekad ne samo projektirati i izvoditi vrt, nego i objašnjavati zašto se neke stvari u prirodi jednostavno ne mogu napraviti drugačije", dodaje.

Vrt ne završava posljednjom posađenom biljkom

Kada se planira proračun za vrt, nije dovoljno razmišljati samo o početnoj investiciji. Jednako je važno unaprijed znati koliko će se vlasnik vrtom moći i željeti baviti te koliko je spreman mjesečno izdvojiti za održavanje ako taj posao povjeri drugome.

„Vrt traži kontinuiranu brigu, ali održavanje ne bi smjelo postati teret vlasniku. Zato i izbor biljaka, veličina travnatih površina i način uređenja trebaju biti prilagođeni vremenu i sredstvima koja vlasnik realno može izdvojiti", ističe.

A upravo su listopad i studeni mjeseci kada vrt traži posebnu pozornost. To je razdoblje pripreme za zimu, ali istodobno i početak priprema za novu sezonu.

„To je dobro vrijeme za sadnju drveća, grmlja i trajnica, a tlo još uvijek ima dovoljno topline i vlage da se korijen može razvijati. U zimskom razdoblju biljke ulaze u mirovanje", objašnjava.

U tom se razdoblju obavlja i osnovna jesenska rezidba ondje gdje je potrebna, uklanjaju se bolesni i oštećeni dijelovi biljaka, uređuje travnjak i pripremaju osjetljivije vrste za zimu. Važno je provjeriti i sustav navodnjavanja te ga prije opasnosti od smrzavanja isprazniti i zaštititi.

No vrt pred zimu ne treba pretvoriti u savršeno očišćenu praznu pozornicu. I ono što ostane nakon završetka vegetacijske sezone ima svoju estetsku i ekološku vrijednost.

„Mnoge biljke i njihove sjemene glavice zanimljive su i tijekom zime, a korisne su i za kukce i ptice. Volim ostaviti nešto od te prirodne strukture vrta – da i zimi ima što pokazati", zaključuje.