Uređivati vrt sam počela prije otprilike pet godina. Moja majka je velika ljubiteljica cvijeća, očito je tu ljubav prenijela na mene. Odlazak na more je više sličio planiranju vrta jer je mama prevrtala svaki kamen smišljajući bi li joj odgovarao u kamenjaru, zaustavljala se pred lijepim mediteranskim vrtovima i kucala na vrata uz osmjeh i ono klasično pitanje: 'Mogu li dobiti jedan pelcer'. Smijala sam se mami, pomalo me bilo i sram. Sada se sve češće uhvatim da razgovaram s bakama o njihovom vrtu, bez imalo srama pitam za pelcere, i rado razmijenim iskustva, svoju priču započinje simpatična i nasmijana profesorica ekonomske grupe predmeta Josipa Tokić.
Josipu smo posjetili u njenom bajkovitom zelenom dvorištu u samom centru Osijeka i za početak je pitali kako je počela priča s uređenjem ovog prostora.
- Uređivanje je počelo kao terapija, bijeg od svakodnevice. Pretvorilo se u opsesiju koja očito ne popušta, a nadam se da ni neće. Kad smo kupili stan, terasa je bila izrazito zapuštena, nije bilo ni korova. Potrebno je bilo zamijeniti zemlju i odraditi građevinske radove (betonaža, proširenje terase i postavljanje pločica). Nešto malo cvijeća smo zasadili, ali nije dugo potrajalo jer je naš zlatni retriver Max bio silno zainteresiran za kopanje. Iz tog razloga smo postavili bijelu ogradicu koju smo sami napravili u nadi da će pomoći u zaštiti cvijeća. Ogradica je napravljena od viška brodskog poda i prebojana je - prisjeća se Josipa i dodaje da je ogradica poslužila svrsi.
- Cvijeće je privuklo pčele, počele su dolaziti ptičice, a najviše me veselilo što sam primijetila gliste u vrtu, koje su u potpunosti promijenile kvalitetu zemlje nabolje. Vrt je počeo dobivati svoju formu, a ja sam otkrila da imam zeleni palac - smije se i kaže da se ljubav se pretvorila u opsesiju.
- Počela sam mahnito istraživati potrebne uvjete za rast cvijeća, čitati savjete na internetu, razgovarati s mamama svojih prijateljica, kod kojih sam primijetila ljubav prema biljkama, kako bi što više saznala o pravilima i zahtjevima svake pojedine biljke - objašnjava.
Vlasnica ističe da je osnovna ideja bila stvaranje male oaze u moru betona.
- Stalno su mi se u glavi vrtjele dvije riječi: tajni vrt. Htjela sam imati jedno mirno mjesto za ispijanje jutarnje kave uz cvrkut ptica, mjesto za koktel party s ekipom, jedno sigurno, privatno i zaštićeno mjesto koje će stvoriti ravnotežu između gradske vreve i prirode kojoj toliko težim - priča nam simpatična profesorica, a nas zanima što je sve napravila sama.
- Pa sve, ha-ha! Sama sam napravila aranžman sukulenata u panju, krletku sa sukulentima, ogradu, prebojala sam sve posude... Sama sam napravila i improviziranu ogradu od armaturne mreže kroz koju sam isplela bršljan. To se pokazalo kao pun pogodak, što estetski, što funkcionalno, zbog osjetnog pada temperature na terasi preko ljeta. Sama sam od čempresa napravila topijar. Također, sama sam oblikovala tekomu u luk iznad dvorišnih vrata. Taj projekt se pokazao kao izrazito zahtjevan jer sam na vlastitoj koži naučila da biljke nije briga što ja želim, nego da one, kao djeca, rastu u skladu sa svojom prirodom. Kad sam prihvatila činjenicu da tekoma nije primjerena za formalno uređenje i pružila joj priliku da pokaže svoju prirodnu ljepotu, nagradila me je obiljem cvijeća i privukla ogroman broj pčela. Ponukana člankom u novinama, napravila sam pčelama posudu u koju sam stavila kamenje i čistu vodu, koju svaki dan mijenjam. Sad imaju i hrane i vode pa još vrjednije oprašuju cvijeće. One su možda najzaslužnije za bogatu cvatnju pa sam ih htjela počastiti lounge barom - smije se simpatična Josipa, koja ni sama ne zna odgovor na pitanje koliko ima biljaka.
- Ali mogu nabrojati neke najvažnije: azaleje, rhododendron, oleander, hosta, aloe vera, šarenolisna vrba (salix integra pink flamingo), bršljan, čempresi, drugi četinari, japanski javor (acer palmatum), kava, muškatla, ukrasni batat, vodenike, fotinija, surfinije, nova gvineja, kućna sreća, gardenija, clematis, crnooka suzana, sukulenti, magnolia stellate (zvjezdasta magnolija), menta i još mnogo drugih. Imam preko 50 tegli u kojima je zasađeno i po nekoliko vrsta - ponosno ističe. A osim lijepim suživotom s biljkama, vlasnica je zadovoljna i dobrim suživotom biljaka sa psima, jer je to zaista rijetkost.
- Naši retriveri Maks i Azra su s godinama postali svjesni da je cvijeće moj treći kućni ljubimac i da ih moraju jako paziti. Paze čak i na rep, kad se muvaju oko biljaka uvijek nisko mašu repom - smije se Josipa, koja biljke najčešće kupuje na tržnici i po rasprodajama.
- Takve su biljke često u lošem stanju. Poseban je osjećaj udomiti biljku koja je gotovo potpuno mrtva, vratiti je u život i promatrati kako raste. Redovito takve biljke budu najljepše i najotpornije, kao da vraćaju za pruženu ljubav i njegu. Čovjeku nije prirodno da bude okružen umjetnim materijalima, betonom i plastikom. Urođena nam je težnja prema zelenilu, miru i blagoj energiji koju svaka biljka neminovno posjeduje. Odmak od prirode je odmak od samoga sebe i vodi povećanim razinama stresa, nesanici i lošijoj kvaliteti življenja. Želim na svom primjeru pokazati da je moguće i na najmanjem prostoru napraviti zelenu oazu, uz minimalna financijska sredstva, ali uz puno ljubavi i strpljenja - zaključila je Josipa Tokić.
Foto: Berislava Picek/Hanza Media
