"Ništa me ne može tako oraspoložiti kao vikend na selu, u šumi, na moru ili planini", kaže mi slikarica Ana Ratković Sobota dok pričamo u njezinu atelijeru koji se nalazi u zagrebačkom Podsljemenu. "Tada se osjećam kao da sam točno tamo gdje trebam biti i uživam u trenutku. Povratak u grad često donosi sa sobom kompulzivne misli i brige, koje uopće nisu velike i bitne, ali su prisutne. U prirodi jednostavno uživam u pogledu. Pretpostavljam da je slično drugim ljudima koji vole boraviti u prirodi", priča umjetnica.
Njezina su slikarska djela vezana za prirodu koja je njezin, zasad, najdugovječniji motiv. Počela ju je slikati kada je radila svoj nesuđeni diplomski rad koji, kaže, nije imao nikakve veze s ovim što slika danas. Spontano je slikala pejzaže i shvatila da joj to puno bolje leži od nekih ranijih koncepata oko kojih je previše razbijala glavu. "Otad stalno slikam prirodu, ali na različite načine. Svakim ciklusom slika mijenjam tehnički pristup radovima, odnosno način slikanja, boje i materijale", kaže Ana Ratković Sobota.
Najčešće slika ulje na platnu, iako je prvi sloj uvijek akrilni. Formati njezinih posljednjih radova su veliki, većina je slika iz posljednjeg ciklusa "Šume" 150 x 280 cm, a najveća slika sastoji se od tri platna zajedničkih dimenzija 150 x 570 cm. Trenutačno priprema novi ciklus. "Boje najčešće koristim potpuno spontano, bez oslanjanja na realizam. Slaganje i kombiniranje boja me najviše veseli u cijelom procesu slikanja. Volim koristiti žarke boje i kontraste, što je vidljivo iz mojih ranijih ciklusa. Kada zamišljam novi rad, gotovo uvijek prvo vizualiziram kombinaciju boja, a onda s obzirom na to gradim kompoziciju ili prilagođavam način slikanja", objašnjava.
Većina kupaca njezinih slika su stranci te su mnoge završile vani. Njezina posljednja samostalna izložba "Šume" održala se u veljači u Laubi, a trenutačno izlaže u japanskom gradu Tokamachiju sa suprugom Damirom Sobotom. Izlaže svoj diplomski rad, posvećen Hiroshigi, japanskom majstoru drvoreza iz 18./19. stoljeća. Autorica je i jednog od murala naslikanog lani u bolnici Rebro te nedavno zidne slike u ženskoj kaznionici u Požegi.
"Bila mi je čast slikati na Rebru i u kaznionici jer tamo borave ljudi koji vide radove drugačije od posjetitelja izložbi ili kolega. Radeći na Rebru, u sobi za transport pacijenata Hitne pomoći, razmišljala sam o tome kako se osjeća bolesna osoba, ovisna o drugima, koja boravi tamo. Željela sam učiniti prostoriju toplijom i humanijom, da ulijeva nadu. Odlučila sam naslikati 'Brezik'", objašnjava. U projektu kaznionice unaprijed su bili određeni motivi prirode, zbog specifičnosti mjesta. Prikazala je razna stabla poput javora, vrbe i mladog hrasta na bijeloj podlozi. Osjećala je, kako kaže, veliku odgovornost jer ženama u zatvoru spavaonica je dom.
Autorica je i jednog od murala naslikanog lani u bolnici Rebro te nedavno zidne slike u ženskoj kaznionici u Požegi, a cilj joj je bio učiniti te prostorije toplijima i humanijima, da ulijevaju nadu
"Žene u zatvoru trebaju ostati pozitivne, unatoč neslobodi kretanja, odvojenosti od najmilijih i predrasudama. Koliko sam vidjela, u tome i uspijevaju", kaže Ana Ratković Sobota. Što češće odlazi u prirodu. Vikendima ide u Zagorje, nedavno je prvi put posjetila Ramu u BiH i oduševila se ljepotama. Ljetos je obišla NP Risnjak, Boku kotorsku i nekoliko zanimljivih mjesta na otoku Braču, poput pustinje Blace i kanjona Cetine.
Jedna od njezinih omiljenih lokacija, koju je i naslikala, nenaseljeno je mjesto u Petrovoj Gori gdje njezine najbolje prijateljice imaju vikendicu. "To je mjesto bez ljudi, usred kotline koju okružuju brda, a kuća se nalazi na otočiću okruženom potocima", opisala je slikarica.
Foto: Ivan Posavec
