To je velika stvar za Hrvatsku jer smo počeli pratiti strategije EU te ih implementirati u naše okruženje. Zelena infrastruktura u dokumentu se definira kao “strateški planirana mreža prirodnih i poluprirodnih površina koja je, s drugim elementima okoliša, projektirana i upravljana da uspostavi širok raspon usluga ekosustava”. Prema istoj definiciji, obuhvaća krajobrazne i ozelenjene prostore, ili plave ako se odnosi na vodene ekosustave, i ostale fizičke elemente u kopnenim, uključujući obalne, i morskim područjima. Na kopnu je zelena infrastruktura prisutna u ruralnom i urbanom okruženju.
Ovom inicijativom se adresira (ne)održivost gradova i procesa urbanizacije, klimatske promjene, povećanjem rizika od katastrofa te gubitkom prirodnog kapitala. U EU 75 posto stanovništva živi u gradovima, a u Hrvatskoj njih 57 posto. Pametno i učinkovito planiranje te implementacija projekata zelene infrastrukture ključni su za opstanak urbanih sredina. Program sam po sebi ima tri osnovna cilja: kvalitetno planiranje i upravljanje razvojem zelene infrastrukture, unaprijeđena, raširena, povezana i lako dostupna zelena infrastruktura u urbanim područjima te visoka razina znanja i društvene svijesti o održivom razvoju urbanih područja kroz razvoj zelene infrastrukture. Kako volim istaknuti znanje svima, a ne samo njima, potrebno je početi s trećim ciljem, a to je edukacija o zelenoj infrastrukturi te samim time i povećanje svjesnosti šireg građanstva.
Isto tako, bitno je da se ovaj program referira na Zakon o gradnji. U EU već postoje implementirane zakonske obaveze prilikom gradnje koje zahtijevaju implementaciju koncepata zelene infrastrukture te se iskreno nadam da će se to uskoro početi događati i u našim urbanim sredinama.
Analizirajući dokument, ono što je pomalo zbunjujuće jest da se odnosi na različite razine urbanog planiranja, odnosno kako kaže dokument - zelena infrastruktura definirana prostornim planovima svih razina. A sam zakon o prostornom uređenju definira desetak raznih vrsta prostornih planova. To je podatak koji nam ukazuje na potencijalni šum u kanalima komunikacije, planiranja, financiranja te implementacije projekata zelene infrastrukture. Istodobno tri vrste tipologije, koje se navode u programu razvoja, dodaju kompleksnost realizacije. Imamo tipologiju po karakteru i strukturi, prema fizičkim oblicima te prema mjerilu. Program definira sljedeće koristi od zelene infrastrukture: korist za okoliš, gospodarska te društvena. Sve tri spadaju pod različita ministarstva, što potencijalno dodatno otežava implementaciju. Kao potencijalno rješenje možda je moguće definirati koordinacijsko tijelo koje bi integriralo različite aspekte koristi tih tipologija. U samom dokumentu nalaze se i rezultati ankete koji nam pokazuju da: 73 posto jedinica lokalne uprave nema strategiju razvoja, 78 posto ih nema planove povezivanja postojećih elemenata koji spadaju u zelenu infrastrukturu i ekosustav, 54 posto ih nema nikakve sustave praćenja zelene infrastrukture, a samo ih 24 posto ima informatiziranu bazu podataka zelene infrastrukture. S obzirom na to da težimo civilnom društvu te aktivizaciji javnosti u projekte od zajedničkog značaja, u samo 47 posto jedinica lokalne uprave djeluju udruge civilnog društva koje se bave tom temom.
Ukupni proračun koji dokument predlaže iznosi više od 4,5 milijardi kuna, od čega EU financira 85 posto sredstava. Međutim, ono što upada u oči jest vrlo malo alociranih sredstava za edukaciju i afirmaciju, samo sedam milijuna kuna, što je 0,15 posto ukupnih sredstava. Kao usporedbu, naveo bih da Cambridge profesionalni online edukativni program za cirkularnu ekonomiju takve strategije održivosti stoji dvije tisuće funti, što je oko 17.500 kuna. Od sedam milijuna kuna, za edukaciju je alocirano 3,2 milijuna kuna, što bi značilo da se na nekom top-sveučilištu za ovaj proračun mogu educirati samo 182 osobe iz Hrvatske, a imamo 555 jedinica lokalne samouprave. Istodobno nas ova skromna alocirana sredstva mogu prisiliti da se na nacionalnoj razini organizira te provede programe edukacije. Imamo 555 jedinica lokalne samouprave te kada se raspodijele sredstva za edukaciju, ispada da imamo samo 5765 kuna po svakoj za edukaciju.
Kao profesor poduzetništva, ovo vidim kao velik izazov u kojem s vrlo malo sredstava treba organizirati edukaciju za velik broj ljudi. Samim time, pozivam sve relevantne dionike da nam se slobodno jave te da pristupimo ovom izazovu zajedno i pobjednički.
