Od polja to stola

Velike ideje koje u mreži birokracije, nažalost, često ostanu samo mrtvo slovo na papiru

Sergej Lugović, direktor firme Vesela Motika

 DAMJAN TADIC/CROPIX
Fokus treba staviti na nas same i na naše odluke o tome kakvu hranu i gdje kupujemo, a ne na velike ideje koje dolaze iz Bruxellesa

U svijetu postoje inicijative vezane uz tzv. ugljičnu poljoprivredu i šumarstvo, a trenutačno se u Hrvatskoj dvije županijske organizacije bave promocijom tog koncepta. No, za njegovu implementaciju u svakodnevnu praksu potrebni su edukacija poljoprivrednika, stvaranje platformi za razmjenu iskustva, analize rezultata... Zasad toga nema.

Prije nekoliko dana prijatelj me pitao što mislim o tome da uđe u poljoprivredu kao investiciju. Polazna je premisa bila da ima jeftine zemlje za kupnju te da se na njoj nešto može uzgajati i prodati na tržištu.

S obzirom na to da mu to nije primarni posao, nego tek procjenjuje moguću vrijednost i korist od takve investicije, kada sam mu ukazao na kompleksnosti procesa proizvodnje hrane, došli smo do sto pitanja na koje treba odgovoriti da bismo uopće došli do podataka na kojima bi se temeljila ispravna odluka o tome u kojem smjeru krenuti.

image
Depositphotos

Međutim, tržište ostavlja i još jednu mogućnost dodatnih prihoda - ako se netko bavi aktivno poljoprivredom, to može biti i pasivni prihod dugi niz godina. Trenutačno u svijetu postoje inicijative vezane uz “carbon farming” ili, kako bismo ga preveli na hrvatski, ugljičnu poljoprivredu i šumarstvo. Koncept je vrlo jednostavan, odnosno temelji se na tome da određenu količinu ugljikova dioksida biljke mogu preraditi. Raspoloživi izvori upućuju na tu da se na jednom hektaru može “zarobiti” i do 20 tona ugljikova dioksida. Na burzama ugljikova dioksida cijene se kreću od garantiranih 20 eura po toni pa sve do 60, ovisno o ponudi i potražnji. Trenutačno su u Hrvatskoj među aktivnijima organizacija koja se bavi promocijom tog koncepta Agencija za ruralni razvoj Zadarske županije (HR) i Dubrovačko-neretvanska županija (HR) koja u sklopu projekta GECO2 najavljuje izradu online kalkulatora za proračun kapaciteta “pospremanja” ugljikova dioksida u procesima poljoprivrede. EU nam daje neke primjere učinkovite prakse “carbon farminga”, a one su: pošumljavanje uz poštovanje ekoloških načela pogodnih za biološku raznolikost i poboljšano održivo gospodarenje šumama, uključujući prakse pogodne za biološku raznolikost i prilagodbu šuma klimatskim promjenama; agrošumarstvo i drugi oblici mješovitog uzgoja koji kombiniraju drvenastu vegetaciju (drveće ili grmlje) sa sustavima proizvodnje usjeva i/ili životinja na istom zemljištu; korištenje usjeva, pokrovnih usjeva, konzervacijska obrada tla i povećanje značajki krajolika: zaštita tla, smanjenje gubitka tla erozijom i povećanje organskog ugljika u tlu na degradiranim obradivim površinama; ciljana pretvorba usjeva u ugar ili izdvojenih površina u trajne travnjake; obnova tresetišta i močvara koja smanjuje oksidaciju postojećih zaliha ugljika i povećava potencijal za sekvestraciju ugljika.

image
Depositphotos

Kada pogledamo ove primjere, ključno je pitanje koje se postavlja kako te naputke pretvoriti da ne budu samo mrtvo slovo na papiru jer jedno je iz ureda pričati priču i davati primjere, a drugo je to implementirati u praksu. Ono na čemu treba raditi jest edukacija naših poljoprivrednika, sakupljanje realnih podataka s terena, uključivanje znanstvene zajednice, stvaranje platformi za izmjenu iskustava, analiza rezultata aktivnosti te komuniciranje prema široj javnosti. Mislim da se, nažalost, “Green Deal” EU polako pretvara u još jednu birokratsku hobotnicu jer se malo-pomalo u koncept “Od polja to stola” gura sve više i više inicijativa koje inicijalnu viziju samo raspršuju. Inicijalna je vizija bila da se hrana mora proizvoditi što bliže mjestu gdje se konzumira te da se tako smanjuje utjecaj na okoliš. I to je jednostavna poruka koju svi akteri mogu razumjeti. Ovaj vikend jeo sam tortu koja je proizvedena u susjednoj državi, pa samo zamislimo koliko je energije potrošeno i koliko je okoliš zagađen dok je ta torta, koja mora biti transportirana i skladištena na režimu ispod nule, došla do mene. A mogla je biti nabavljena u lokalnoj slastičarnici i tako bi imala puno manji utjecaj na okoliš.

Stoga fokus treba staviti na nas same i na naše odluke o tome kakvu hranu i gdje kupujemo, a ne na velike ideje koje dolaze iz Bruxellesa i koje obično ostanu mrtvo slovo na papiru.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. srpanj 2022 13:24