Put kojim nas je navigacija dovela do adrese u Novom Selu Rok bio je baš u skladu s mjestom na koje smo se zaputili. Makadam kroz šumu, iako je kojih stotinu metara dalje paralelna asfaltirana cesta u savršenom stanju. Cilj nam je bilo imanje Silvije Kolar-Fodor i njezin raskošni biovrt pun iznenađenja. Makadam i šuma imali su smisla kao uvod u ono što smo pronašli u međimurskom vrtu. Biljke koje prirodno rastu, uz minimalni utjecaj čovjeka. Stare domaće sorte u suživotu su s azijskim, indijskim, američkim i drugim tradicionalnim sortama.
Biološki uzgojen vrt izgleda kao prizor iz slikovnice. Zeleno i cvjetno, šarene ptice. Stigli smo baš poslije kiše. Kiša koja pada danima ponovno je s početkom jeseni sve oživila. I trava je gusta i jaka. Na trenutak kao da je proljeće, a ne jesen.
Silvija Kolar-Fodor, ekološka aktivistica i vrtlarica, izgleda zdravo i sretno u vrtu zbog kojega je prije 16 godina ostavila dobar posao računovotkinje upravo u trenutku kad su joj ponudili mjesto šefice.
- Odrasla sam na selu, mama i baka imale su vrt, ali mene to nije zanimalo. Živjela sam na kraju sela i bila povezana s prirodom, ali vrtlarenje zbog hrane bilo mi je sasvim nezanimljivo. Taj koncept, sve vojničko, sve se plijevi, ogoli... Pritom, na selu te uvijek šalju u visoke škole uz rečenicu: “Odi studirati i raditi da se ne budeš morao mučiti.” Vrtlarenje je samo zanimanje za nekoga tko ne uspije u drugim poslovima. I sama sam mami i baki govorila: “Kaj se mučite? U dućanu vam je ionako sve jeftino.” I svoju sam kuću isplanirala bez špajze - govori Silvija.
Život joj se preokrenuo naglavce s otkrićem knjige “Biovrt” Marie-Luise Kreuter. U njoj je, kaže, vidjela nešto sasvim drukčije. Gredice s cvijećem, vrt kao umjetničku kreaciju.
- Vidim da vrt može izgledati sasvim drukčije od onoga kakav sam dosad znala. Da to ne mora biti vojnički, briga, obaveza... nego može biti radost stvaranja. To je bilo to. Godinu prije rekla sam djedu da iza nove kuće može i dalje uzgajati kukuruz koji je tu bio, a te sam mu godine rekla: “Ok, nema više kukuruza, ja sadim vrt.” Tada na 400 kvadrata, i mislio je da nisam normalna što će vrt biti na tako velikoj površini - uz veliki se osmijeh Silvija danas sjeća kako je iznenadila samu sebe i obitelj. Još kad im je rekla da na njezin vrt nikad neće traktor, a i motika će rijetko u ruke, bilo im je jasno da “ne zna što radi”. “Nećeš koristiti zaštitna sredstva???!!!”, prije 16 godina pitali su je uz opasku da “nije normalna”. - Svakodnevno sam slušala: “Kaj si si ti to zamislila? Nikaj ti ne bu raslo.” Tata mi je svake godine govorio: “Ali ti bi to morala preorat.” A ja njemu: “Tata, ali raste” - smiješno joj je kad nam to priča dok stojimo u njezinu bujnom vrtu.
Kao aktivistica za ekologiju, ljudska prava i prava životinja, kaže, u jednom je trenutku shvatila da je upravo hrana, način na koji je uzgajamo, jedan od generatora društvene nejednakosti, zagađenja okoliša i da zapravo mnogo toga što ne valja kreće od hrane.
- I zdravlje i odnos prema okolišu i odnos prema samome sebi. Pa shvatiš da najveći aktivistički čin nisu protesti, nego vlastiti uzgoj hrane - zaključila je Silvija. Britkog je uma, govori oštro i brzo, potkrepljuje rečeno primjerima.
Prvi vrt posadila je klasično, s gredicama, ali s puno više cvijeća koje u povrtnjacima ne susrećemo često. Učila je iz knjige Marie-Luise Kreuter. Već sljedeće godine izbacila je klasični izgled povrtnjaka, vrt podijelila u tri cjeline i koncept se pokazao uspješnim. U njezinu je vrtu šarolikija ponuda od one na dobro opskrbljenoj tržnici. Nema smisla nabrajati kulture, bilo bi to kao štivo iz hrvatskog povrtlarskog leksikona. Kaže da su svi njezini vrtovi eksperimenti, a pod tim podrazumijeva tri dijela svojeg vrta. U svakom nešto isprobava.
- Prvi dio, onih 400 kvadrata, bio je čisti povrtnjak, sad ga pretvaram u miks. Uokolo su bobičasto voće i voćke, unutar toga su trajnice i jednogodišnje povrće. To su trajne, pomalčirane gredice; kad ih vegetacija preraste, to počupamo i dalje malčiramo. Pokus je kako ukomponirati vrt da većina toga raste samo. Taj je vrt pod trajnim malčem, ne ogoljavamo tlo. U drugom dijelu od proljeća do jeseni uvijek nešto cvate. Narcisi, božuri, začinsko bilje... evo jesenski zvjezdani sad su zadnja cvatnja. Tu pratim samozasijavanje. Vidite tu mnoštvo suncokreta i kozmosa, e to ja nisam sijala 15 godina. Tlo se tu nakratko ogoljava pa opet prekriva. Moj je glavni posao, da tako kažem, tražiti tehnike kako raditi što manje, dati samo prvi zamah, a da priroda odradi ostalo. Na jesen ostavljam sve biljke na vrtu, a pred sjetvu pokosimo, usitnimo sve preostale suhe biljke i sijemo povrće i cvijeće. Sijenom od košnje malčiramo i biljke čije se sjeme rasulo te opet niknu - kaže.
Redovnim poslom u vrtu u ovo se doba godine smatra ogoljavanje gredica, a to se u biovrtu ne radi. Biljke se ostave za hranu pticama i kao stanište brojnim kukcima. Ptice i kukci jako su maženi u Silvijinu vrtu. Za njih je tu hotel, a vrt je i ograđen biljkama korisnima za kukce i ptice.
- Ono što uobičajeno radimo konvencionalnim metodama rezultira ugibanjem i ptica i kukaca. S razlogom ugibaju. Uništavamo im staništa, ne ostavimo im jesti do proljeća. Ovdje kosimo tek početkom svibnja i odmah sijemo - kaže Silvija.
Treći je dio biovrta šezdeset metara dugačka pergola s uglavnom egzotičnim biljkama.
- Jako volim u vrt uvoditi neobične biljke, malabar špinat, divlji krastavac, gorku dinju... Mi povrtlari međusobno se družimo i razmjenjujemo sjemenje. Kad sam počela, nije bilo društvenih mreža, okupljali smo se na forumima. Tamo sretneš zanesenjake kakav si i sam pa počneš razmjenjivati sjeme. Pa istražujete dalje, tražite nove biljke, tako to ide kad se “luđaci” nađu. Zaista moraš biti lud i obožavati to. Takvo stvaranje veliki je adrenalin - kaže.
Po pergoli se penju “metarske mahune”, azijska sorta mahuna. Toliko su dugačke da nam se čini kao da smo patuljci u zemlji divova. Tko zna kako bi uspijevala u normalnim uvjetima, bez suše i vrućine, ali ovako joj baš paše. Tu je i bavarski kivi, manji od onoga koji poznajemo i jede se cijeli, bez guljenja, kao bobe grožđa. Sikkim krastavac, podrijetlom iz istoimene indijske države, s velikom otpornošću. Izgledom je drukčiji kad je zreo, a mladi je okusom i izgledom isti kao domaći. Mnogocvijetni grah voli hladnija ljeta, s kišom je živnuo i krenuli su prvi plodovi. Zovu ga “grah žohar”, ljubičaste je boje. Cvjetovi žutog hibiskusa, veoma rijetkog u Hrvatskoj, neupadljivi su i impresivni. Teško je povjerovati da je pergola u vrtu tek od ovog proljeća.
Silvija je vegetarijanka pa kad upotrebljava sve što ima u vrtu jedino mora kupiti ulje i žitarice. Ima patke indijske trkačice koje jedu puževe u vrtu i čija jaja jede. Trenutno je u fazi uređivanja šumskog vrta, najstarijeg oblika bavljenja poljoprivredom. Dizajn je važan, u sedam je slojeva i za 15 godina jedini je posao berba plodova, poučava nas. Zapravo je to voćnjak s kojim nema baš nikakva posla.
- Samo ga treba znati dobro isplanirati - smije se.
Ona stalno čita, proučava i promatra, biovrtlarenje smatra istraživačkim poslom. Ove godine eksperimentira s povišenom gredicom.
- Prvi je put koristim, eksperimentiram kako biljke u njoj rastu i kako ih posložiti. Nije dobro, vidim da je previše dušika u supstratu. Tu su patlidžan i papričice, ispod su mrkva, rotkvice i peršin. Zbog previše se gnojiva biljka previše razbujala. Nekima je to super, meni nije. Dakle, kad punite povišenu gredicu, nemojte samo humus, poberite i zemlju s krtičnjaka i izmiješajte. Ako je zemlja prebogata dušikom biljke narastu previše, a nauštrb plodova - kaže.
Klasičnog održavanja vrta nema. Ništa se ne okopava, samo se plijevi i malčira. Tako se održava tlo s puno manje korova i zaštićeno od vanjskih utjecaja. - Zabluda je da korova uopće nema, ali to je sasvim sporadično. Malč štiti zemlju i od pregrijavanja, isušivanja... Koristim sijeno, slama mi nije O.K. jer se sporije razgrađuje i jer s može nabaviti većinom samo iz konvencionalnog uzgoja - dakle prskana. Koristim dvije metode. Jedna je da neke gredice preko zime pomalčiram, u proljeće samo razmaknem sijeno i sadim. Druga je da ih ogolim tik pred sjetvu, posijem i, kad nikne biljka, pomalčiram - govori.
Muče je isti problemi kao sve poljoprivrednike. Sve su češće sušne godine, ovo su ljeto dva mjeseca bila bez kiše, drugi problem je birokracija.
- Budući da živimo u državi gdje administracija ubija u pojam, sve što radim, radim preko tri poslovna subjekta. Preko Udruge Biovrt radim projekte sa školama. Pokrećemo školske vrtove, banke sjemenja... Dosad smo surađivali s desetak škola, radimo i edukativne materijale - video, brošuru o sakupljanju sjemenja, memory igru da djeca spajaju biljku, cvijet i sjeme. Održavamo i edukacije za odrasle od kolovoza na dalje kad je vrt najbujniji. Kako je zemljište moje, ja sam registrirala OPG, pa tu Udruga ne može imati vrt. Stoga ja u svom vrtu čuvam sjeme starinskih sorti i doniram ga Udruzi za program Čuvari sjemenja. Imam i firmu preko koje prodajem knjigu jer udruga ne smije imati web shop, totalna nebuloza - zaključuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....