Kažu da je let fantastičan: 120 kilometara na sat juri se na najbržem dijelu, a zipline je dug 1700 metara, najduži u Europi. Otisnuti se treba s male platforme na vrhu brdašca iznad mjesta Rudopolje, nedaleko od Plitvičkih jezera. Koju sekundu nakon početka spusta čovjek je udaljen od tla 80 metara, a najbliže zemlji je na 15 metara, kod platforme gdje putovanje završava.
Sve to zvuči dobro, ali predugo čekanje na polazak ubija. Dečki koji postavljaju opremu najprije spuštaju jednu nervoznu gospođu, koja širi nervozu na sve nas. Potom čekamo neko vrijeme, nakon čega se spušta fotograf s kojim sam se upustila u avanturu. Nakon valjda pola sata konačno i ja dolazim na red, i dotad mi je već dosta svega. Razmišljam kako mi sve ide na živce i ima li smisla da se, u slučaju da oprema popusti, pokušam rukama uloviti za žicu. Vjerojatno ne, kažem samoj sebi, ali ako budem imala sreće, past ću na stablo. Odnosno, ispravljam se, neću uopće pasti.
Taj grintavi glas u meni prekidaju dečki koji na mene navlače opremu. Već prije sam navukla neobičnu pregaču, a sad me postavljaju u vodoravni položaj i dodaju utege. 20 kilograma, to je maksimum koji mogu dodati. Puše snažan jugo, a moja težina od 50 kilograma nije baš dovoljna, pa unatoč utezima, postoji mogućnost da zapnem na žici. No, to me ne treba brinuti, jer će me povući sajlom, kažu. Grintavi glas u meni taman je ugrijao glasnice, no prije nego što je stigao išta reći, klimam glavom i dajem znak da me puste niz brdo. I odjednom više nema straha ni nervoze, ni stotine pitanja - samo čista, nepatvorena sreća koju donosi sami let.
Stabla promiču prebrzo, a jurim tolikom brzinom da ne mogu formirati suvislu misao. Preplavljuje me adrenalin i počinjem vrištati od sreće. Dok jurim ni ne pada mi na pamet da bih mogla pasti - preplavljuje me uzbuđenje i osjećaj moći. S obzirom na to da puše jugo, ne smijem micati ruke od tijela, jer bi me to usporilo, ali da smijem, raširila bih ih i povikala "I am king of the world", baš kao Leonard di Caprio u filmu "Titanic".
Mali tračak straha pojavljuje se u trenutku kad izlazim iz šume. Iznenadni zapuh vjetra me zaljulja, i imam osjećaj da će mi kaciga odletjeti s glave. Podižem ruku da je držim, što me još više zaljulja. Potom me drugi zapuh uspori. No, taj časak je kratak, a usporenje nije dovoljno da bih se zaustavila. Jurim dalje i, smijući se poput luđaka, promatram cestu i krovove kuća ispod sebe. I onda je, brzo i prebrzo, svemu kraj. Zapinjem 20-ak metara od platforme, pa me povlače sajlom.
Silazim, puštam da mi skinu opremu i guram se u auto koji me vozi na početnu platformu. Moram se baciti još jednom, jer jedan pokušaj zaista nije dovoljan. Moje ponašanje nije neobično zaposlenicima zipa "Pazi medo", mladoj ekipi koja voli avanturističke sportove i koja je odlučila, uz postojeći zip, napraviti još jedan, još duži. Cijena spusta na postojećem zipu je 190 kuna tijekom godine, a ljeti 220 kuna, ali nije poznato koliko će koštati jedan spust na novom zipu.
Na vrhu se postavljam u položaj, čekam da me opet opterete utezima i spuštam se niz brdo. Adrenalin je opet tu, ali ovaj put nema ni sekunde straha. Kad mahnem traktoristu na cesti ispod mene i zaljuljam se, to me samo nasmijava. I dalje imam poriv oponašati Leonarda di Caprija, a ovaj put mogu više uživati u samom klizanju niz brdo. Posve se opuštam u opremi, premda mi to malo koristi, jer će me dva dana nakon toga na dodir boljeti koža oko ramena, na dijelu koji je pritiskao pregaču. No, to je zapravo samo mali podsjetnik na sretne trenutke koje sam provela u zraku.
Izvor: Like!
Foto: Jakov Prkić / Hanza Media
