Rugoba vrijedna milijardu kuna!

DOSSIER MAKSIMIR Povijest stadiona koji se gradi već više od 60 godina istražio je Tomislav Mamić

Svako toliko u javnosti se pojavljuju novi planovi o konačnom uređenju zagrebačkog stadiona. Posljednji od njih zahtjeva novih 280 milijuna kuna. Iako je dosad u nekoliko navrata u njega uloženo oko 800 milijuna, a da to zdanje nikada nije privedeno svrsi. Povijest stadiona koji se gradi već više od 60 godina istražio je Tomislav Mamić.

Nesebičan stav Dinama u težnji za što većim unapređenjem sporta odrazio se i u činjenici da je to jedini klub u našoj zemlji koji odvaja stanoviti procenat od vrijednosti ulaznica na svojim priredbama u svrhu materijalne pomoći drugim, financijski slabijim klubovima u Zagrebu. Takva aktivnost ovog sportskog društva nailazila je na puno razumijevanje i podršku narodne vlasti, što se, pored ostalog, pokazalo u učešću na izgradnji - reprezentativnog stadiona."

Ove je riječi prije punih pedeset i šest godina napisao Većeslav Holjevac, tadašnji predsjednik Narodnog odbora grada Zagreba, u biltenu koji je izdao Nogometni klub Dinamo prilikom petnaeste godišnjice osnutka kluba.

Bilten je izdan 1960. godine, u njemu se opisuju počeci kluba koji su krajem proljeća 1945. osnovali radnici zagrebačkih komunalnih poduzeća kao Fiskulturno društvo Dinamo, prve utakmice i prvi uspjesi, najbolji igrači i najbolji strijelci, predsjednici i članovi uprave, statistike. U vrijeme izdavanja tog rođendanskog biltena maksimirski stadion ulazio je u četvrtu etapu velike rekonstrukcije - veliku gradnju istočne tribine.

Narodna vlast, kako je rekao i veliki zagrebački gradonačelnik Holjevac, sudjelovala je u gradnji stadiona. Obnavljao ga je i klub i njegovi funkcionari koji su, dakako, bili povezani s vlašću.
Ništa se nije promijenilo ni 50-ak godina kasnije. Promijenili su se čelni ljudi kluba i grada, no metode su ostale iste. Sve dok prije desetak dana predsjednik Dinama Mirko Barišić nije obznanio javnosti: - Napuštamo Maksimir, Dinamo vlastitim novcem gradi novi, moderni stadion!

Takva preuranjena izjava prvog čovjeka maksimirskog kluba, naravno, nije naletjela na plodno tlo zagrebačke Gradske uprave, koja sa stadionom ima sasvim drugačije planove. U njega planiraju uložiti još 280 milijuna kuna, za natkrivanje sjeverne i zapadne tribine i uređenje prostora u utrobama tih tribina. Ako se zna, a to je potvrdio prije gotovo tri godine i sam gradonačelnik Milan Bandić, da je u današnji izgled maksimirskog stadiona, od početka velike rekonstrukcije 1998. godine, potrošeno više od 800 milijuna kuna, ispada da će se u to megalomansko betonsko zdanje uložiti gotovo 1,1 milijardu kuna! I još uvijek neće izgledati onako kako su ga prije 19 godina zamislili arhitekti Branko Kincl i Nikola Filipović, po želji prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Ni onda neće biti - reprezentativni stadion ni "naš maksimirski ponos" - kako su stadion 60-ih godina nazivali u Dinamovu biltenu.

Priča o gradnji stadiona u Maksimiru počinje 1948. godine, kada je tadašnji Fiskulturni odbor grada Zagreba Dinamu dao na korištenje nogometni teren nekadašnjeg HAŠK-a. A HAŠK-ov teren izgledao je ovako. Teren nije imao ni tribina ni svlačionica, kako stoji zapisano u jednom Dinamovu godišnjaku iz 1975., jer su stare HAŠK-ove drvene tribine prenesene na bivše Concordijino igralište u Kranjčevićevoj ulici, nakon što su ondje u požaru izgorjele postojeće tribine.

Stoga je Dinamo u početku na Maksimiru sagradio drvene barake za svlačionicu 1948. godine, a godinu dana kasnije novu zidanu zgradu na južnom dijelu igrališta. Tada su sagrađeni i nasipi oko stadiona za stajanje, dok je na zapadnom nasipu igrališta sagrađena mala drvena tribina sa 30-ak sjedala. Uređeno je i igralište oko kojeg je bila zemljana atletska staza. Oko igrališta bila je drvena ograda. Bili su to počeci gradnje stadiona.

Igralište u maksimiru Dinamo je dobio prvenstveno zbog sportskog uspjeha. Naime, 1948. godine postao je prvak Jugoslavije, a prva utakmica na Maksimiru odigrana je protiv Partizana. Pobijedili su plavi. Sve se ubrzalo 1951. godine, kada je Grad besplatno dodijelio Dinamu nekretnine “općenarodne imovine”, poput zgrade i nasipa, a sve buduće objekte i uređaje klub je bio dužan uređivati prema urbanističkim rješenjima i propisima. Takvo rješenje Izvršnog odbora grada Zagreba potvrdila je Vlada NR Hrvatske u prosincu 1951., uz opasku da Dinamo ne može otuđiti te nekretnine ako dođe do rasformiranja kluba ili promjene njegove svrhe. Na temelju toga Dinamo se upisao kao vlasnik u zemljišne knjige.

Nakon toga mogla je početi prva prava rekonstrukcija stadiona. Dinamo je 1952. ponovno bio prvak Jugoslavije i krenulo se s velikim projektom. Izgled novog stadiona bio je povjeren velikom arhitektu Vladimiru Turini, koji ga je osmislio zajedno s Eugenom Ehrlichom i Franjom Neidhardtom. Vladimir Turina bio je protiv gradnje stadiona u Maksimiru. On je smatrao da bi se stadion trebao graditi na Sveticama, na prostoru bližem željezničkoj pruzi.

Kako je sam opisao u svom eseju "Kako smo gradili stadion Dinamo", koji je prije nekoliko godina objavio Vladimir Mattioni u knjizi "Rukopisi Vladimira Turine", "nesreća je htjela da je izbor za stadion pao u blizini križanja Maksimirske i Jakićeve ulice. Ponovljena upozorenja i jedan gotov idejni projekt arene sa 100.000 mjesta, sposoban za gradnju u etapama, nisu tada mogli promijeniti tok zbivanja i na brzinu stvorenu odluku. Opravdanje za ovaj postupak pokušalo se tražiti u činjenici da teren tada nije bio slobodan."

Naime, Turina je za lokaciju za koju se zalagao već imao gotov projekt koji je nastao odmah nakon završetka rata. Turina je dobio narudžbu da napravi projekt za takozvani veliki stadion JNA. Osim što je trebao poslužiti za vojne sletove, taj veliki stadion trebao je biti za atletiku i nogomet, a slavni Turina u okolnim objektima osmislio je da se smjesti kino, kazalište te drugi javni i kulturni sadržaji.

U samo nekoliko mjeseci napravio je projekt za veliki stadion koji je trebao biti za čak 100.000 ljudi. Od njega se za nekoliko mjeseci odustalo te je uskoro, 1946. godine, stigla nova narudžba za gradnju stadiona Akademac, koji je brzo bio zaboravljen. Kada je ipak prihvatio projekt gradnje maksimirskog stadiona, imao je ideju da se zbog prostorne i urbanističke zadanosti sagradi samo velika zapadna tribina sa 65.000 stajaćih mjesta, dok su ostale strane trebale ostati otvorene.

Ta zapadna tribina počela se graditi 1954. godine, a uz nju je počela gradnja i atletske staze.
Tribina je ukupno imala devet tisuća sjedećih mjesta, izvođač radova je bila tvrtka Tempo, a prema nekim navodima iz Dinamova biltena 1960., za gradnju je gradonačelnik Holjevac izdvojio 25 milijuna dinara. Dio novca je ostalo, pa se pristupilo drugoj etapi i gradnji sjeverne tribine. Sjevernu tribinu Turina je napravio izuzetno niskom kako bi u stadion "ulazila" maksimirska šuma. Na sjeveru je moglo stati 16 tisuća ljudi.
U trećoj etapi sagrađen je zapadni ulaz, sanitarni čvorovi, ozvučenje stadiona i podignuta je željezna ograda oko stadiona. Zbog ovih radova, stoji u biltenu iz 1975., "morali su se srušiti postojeći objekti nekadašnjeg Samostana sv. Antunovac i Zavoda za defektnu djecu".

Četvrta etapa 1961. predviđala je podizanje istočne tribine, javne rasvjete igrališta, a ispod tribine su bile svlačionice i sanitarni čvorovi. Tribinu je radila Hidrotehna, a tribina je mogla primiti 12 tisuća gledatelja na sjedenju i 15 tisuća gledatelja na stajanju. Kada je uskoro investitor od Turine zatražio projekt južne tribine, arhitekt se povukao iz projekta. No to gradnju stadiona nije zaustavilo. Južna tribina gradila se od 1964. do 1969. godine. Maksimir je u to vrijeme dobio semafor površine 19 puta 6 metara, a ispod tribine je sagrađena zgrada sa svlačionicama, uredima, ambulantom, bazenom, saunom i gimnastičkom dvoranom. Na prvom katu zgrade bile su svlačionice za atletičare i ostale momčadi kluba, mali hotel za 22 osobe, a iz te zgrade sagrađen je tunel za izlazak igrača na teren. Tribina je imala 4500 sjedećih i 10.000 stajaćih mjesta. Nakon što se Turina povukao iz projekta, južnu tribinu radio je arhitektonski biro Tušek.

Godine 1970. uređena je atletska staza s tartanom, a počela je gradnja ispod zapadne tribine gdje su se 1972. godine preselili uredi kluba koji su dotad bili u Haulikovoj ulici. Dvije godine kasnije stadion dobiva novu rasvjetu sa "360 Philipsovih reflektora intenziteta 1200 luxa" na novim željeznim stupovima. Time su se utakmice iz Maksimira na televiziji mogle prenositi u boji.

Ta gradnja stadiona službeno je završila 1975. godine, dakle trajala je pune 22 godine. Stadion je u istom obliku ostao i sljedeće 22 godine (naravno, oplemenio se za Univerzijadu 1987.), sve dok se po nalogu predsjednika Tuđmana nije krenulo u veliku rekonstrukciju maksimirskog stadiona.

Projekt velike obnove stadiona koji će zadovoljiti sve Uefine uvjete i omogućiti gledateljima komfor pripao je arhitektima Kinclu i Filipoviću. Na istočnu i južnu tribinu postavljene su stolice, a 1998. ruši se u potpunosti sjeverna tribina. Na njezinu mjestu sagrađena je nova, kapaciteta 10.965 mjesta. Novi "sjever" krasi i 15.000 četvornih metara 200 metara dugačke, ostakljene zgrade s poslovnim prostorima koja gleda na Maksimirsku cestu. Uz sjeverno, tijekom renoviranja srušeno je i "istočno stajanje".

Tadašnji direktor kluba Mirko Novosel najavljuje da će svi radovi biti gotovi do 30. lipnja 2000. U kolovozu 1999. u Zagrebu su se održavale 2. svjetske vojne igre i prije samog otvaranja Igara obnovljena je zapadna tribine sa 12.600 sjedala. Napravljeno je i 718 mjesta u VIP-etaži (predsjednička i još osam loža te 18 "boksova"). Kapacitet stadiona je iznosio 35 tisuća gledatelja.

Sljedeća faza bila je spuštanje terena i gradnja tribina u obliku prstena uz samo igralište, čime bi stadion dobio još 16 tisuća mjesta. Dogradnjom južne tribine stadion bi prema tim planovima mogao primiti 60 tisuća gledatelja.
No predsjednik Tuđman uskoro umire, a radovi se obustavljaju.

Sam Novosel je u jednom intervjuu rekao kako bi sve bilo drugačije da se to nije dogodilo. - Da je Franjo Tuđman živio samo dva mjeseca dulje, imali bismo završen maksimirski stadion. Trebalo nam je samo još trideset radnih dana da se u funkciju stave poslovni prostori ispod sjeverne tribine. Već smo imali potpisane ugovore sa zakupcima, a onda su uslijedile promjene projekta i ne znam što se zbivalo, jer sam tada već bio izvan kluba. Ali do tada smo uložili oko 100 milijuna maraka i trebalo je investirati još oko 20 milijuna da stadion bude potpuno završen - rekao je Novosel.

Prema nekim informacijama, u stadion je od 1997. do 2000. uloženo 362 milijuna kuna, a od 2000. do 2005. godine 128 milijuna kuna.

Krajem 2013. godine gradonačelnik Bandić rekao je da je u stadion uloženo ukupno 800 milijuna kuna. - Trebamo staviti sjevernu tribinu u funkciju da natkrijemo istočnu i južnu i da kokoš počne nositi jaja. Tamo je dosad uloženo 800 milijuna kuna. Fala Bogu da ćemo to tamo napraviti i da tamo radimo kamp. Grad će sve učiniti da obnovi stadion i da on bude nacionalni stadion RH - rekao je tada Bandić.

Prije desetak dana taj plan se počeo ostvarivati. Grad je predvidio 280 milijuna kuna za ove Bandićeve riječi. Ugovor s IGH-om koji će izraditi dokumentaciju je potpisan. Prema projekcijama, trebalo bi sve biti gotovo 2020. godine. Točno 22 godine od početka velike rekonstrukcije.

Tekst je obljavljen u 63. broju magazina Svijet, koji izlazi uz Jutarnji list svake druge nedjelje u mjesecu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
10. siječanj 2023 13:58