Mnoge tajne Gornjeg grada svaka klupa pričat’ zna, mnogo sunca svakog dana u tvom krilu želim ja”, u poznatoj pjesmi sažeta je bit toga povijesnog i najšarmantnijeg dijela Zagreba na kojem je nedavni potres ostavio duboke bore.
Neke od njih mogu se vidjeti na fasadama stoljetnih kuća i palača, od kojih je svaka u povijesnom smislu priča za sebe, ili na crvenim krovovima s rupama umjesto dimnjaka. Mnoge druge se kriju iza zatvorenih vrata, u stanovima ljudi koji su to nedjeljno jutro istrčali van. Neki su se u njih vratili, u dom koji otad dijele s pukotinama, jer ih ne žele samo tako napustiti. Ni njihove zidove pune dragih uspomena. Osim privatnih kuća i palača, stradali su i mnogi muzeji, crkve, državne institucije, simboli Gornjeg grada: crkva Sv. Katarine, Povijesni muzej, Gornjogradska gimnazija, Hidrometeorološki zavod, crkva Sv. Marka, zgrada Sabora... Nastalu štetu još je uvijek teško u potpunosti sagledati, no jasno je da je riječ o golemom udarcu kulturnoj baštini Zagreba.
Posebno su oštećene kuće i palače koje se nalaze na jednom od bedema Griča u Visokoj ulici. Jedan takav dom nalazi se na broju 10. Rupa veličine automobilskog kotača na dvorišnom zidu jasno nam daje do znanja da je ova teško kuća stradala, iako na prvu, ulaskom u samo dvorište, to nikad ne biste pomislili. Mala dvokatnica ugodne svijetle boje, sa zelenim vratima i prozorskim okvirima, izgleda netaknuto, kao i ružin vrt pod njezinim nogama. Jedini detalj koji baca sjenu sumnje na tu idilu jest žuta naljepnica na ulaznim vratima. Ulaskom u kuću se, pak, otkriva pravo lice koje je unakazio potres.
Prvo što u stubištu upada u oči su višemetarske duge pukotine. One nas vode prema potkrovlju gdje se nalaze dvoja vrata. Iza bijelih je tavan gdje se vidi porazna stvarnost ove zgrade, ali i cijeloga Gornjeg grada - urušeni dimnjaci, razbacane cigle i dvije goleme rupe na krovu koje dopuštaju Sunčevim zrakama, ali i kapljicama kiše da slobodno uđu. Iza drugih vrata je stan obitelji Balen i tamo nas dočekuje gospođa Mirjana, 75-godišnja umirovljena prof. defektolog. Život joj se promijenio tog 22. ožujka u 6.24 sata.
- Bila sam budna i ležala sam u dnevnom boravku na kauču. Odjednom se cijeli stan počeo tresti. Prvo je pala žbuka na zidu u dnevnom boravku, potom su se ladice i police na ormarima otvorile. No, ništa se od stvari nije srušilo, niti jedna slika moje kćeri ili staklena figurica. Samo je pala jedna pločica u kuhinji koja mi je uništila ploču na kojoj kuham - priča Mirjana Balen.
Ona i njezin sin su odmah istrčali iz stana, no imali su jedan dodatni problem na koji su oboje morali posebno obratiti pažnju. Naime, oboje su imali propisanu obaveznu samoizolacije zbog sumnje da su zaraženi koronavirusom. Mirjana Balen je bila među putnicima na povratnom letu iz Turske gdje je naknadno potvrđeno da je 42 putnika zaraženo virusom Covida-19. Među njima je bila i ona, iako to na dan potresa još nije znala.
- Stajali smo vani u pidžamama, snijeg je počeo padati. U stan se nismo mogli vratiti jer su nam rekli da nije sigurno zbog dimnjaka koji bi se mogli urušiti. Trebao nam je neki smještaj, no nismo mogli u hotel jer smo oboje bili u samoizolaciji - priča Balen.
Mirjana Balen u potkrovlju svoje zgrade
U tom trenutku su im stanovnici Gornjeg grada, iako i sami u nevolji, uskočili u pomoć. Javila joj se jedna osoba iz Mesničke, poznanica koja je njoj i sinu ponudila da dođu u slobodni stan ispod nje, a koji inače pripada jednom gospodinu koji je na moru. Taj gospodin je, naime, rekao da se njegov stan ustupi nekome čija je kuća stradala u potresu. I tako su Balenovi završili u Mesničkoj gdje su i ostali sljedeća 33 dana sve dok nije došao test da je gospođa Mirjana pobijedila koronavirus. I tijekom izolacije bilo je ljudi koji su im pomagali. Jedan restoran iz Radićeve svaki im je dan slao ručak, susjedi su im išli u kupnju, a Crveni križ im je poslao paket pomoći. Sva ta dobra djela stizala su na kvaku njihova privremenog doma sve dok nije došlo vrijeme da se vrate u svoj pravi dom u Visokoj u koji je Mirjana Balen prvi put kročila 1969. godine.
U stanu je sve ostalo isto kao i onog jutra. Žbuka je bila na podu, a pukotine na zidu. Jedan veliki komad žbuke samo što se nije odlomio, no na mjestu ga drži slika njezine pokojne kćeri, talentirane slikarice Fedre Balen. Zapravo, njezine brojne slike drže gotovo cijeli stan na mjestu. Kako fizički tako i mentalno.
Najveći problem su dimnjaci koji su uklonjeni nekoliko dana nakon potresa i koji bi, da su se urušili, pali točno u stan obitelji Balen. Zato je Mirjana odlučila da ne želi da se ta opasnost vrati njoj iznad glave, iako bi to značilo da se mora iseliti. Naime, njihova je kuća, kao i većina Gornjeg grada, kulturno dobro. Povijesne knjige kažu da je upravo u Visokoj 10 živio književnik i političar Ivan Kukuljević Sakcinski, a prvi spomen o kući na ovome mjestu seže čak u 1696. godinu kada se spominje “drvena kuća na dva kata” koju je plemkinja Helena Patačić obnovila nakon požara. Ministarstvo kulture je poslalo uputu da se dimnjaci obnove tako da budu jednaki kao i prije potresa, ako je to moguće, ili da se saniraju od lakšeg materijala, ali da vizualno izgledaju jednako.
- Naša predstavnica stanara želi da vratimo dimnjake, no ja sam protiv toga. Ne trebaju mi zbog plina jer sve imam na struju, a i drugi susjedi su, osim nje, na fasadnim bojlerima, tako da samo zbog obaveze zbog kulturnog dobra ne želim to napraviti - kaže Balen te dodaje da će se iseliti ako se dimnjaci moraju sanirati u istom obliku kao prije potresa.
Problem s dimnjacima povezuje mnoge stanovnike Gornjega grada. To zna i Božena Carić iz Radićeve 24. Ona iz svoje kuhinje ima pogled na Tkalču i Kaptol pa iz prve ruke vidi koje su kuće morale mijenjati crepove, čiji su dimnjaci skinuti ili tek trebaju biti uklonjeni. Štoviše, s tog je mjesta gledala i povijesno uklanjanje vrha sjevernog tornja zagrebačke katedrale. I iznad njezine glave su dimnjaci uklonjeni, no njoj velike probleme predstavlja šteta s kojom živi u stanu.
Brojne pukotine ušle su u njezin dom. U kuhinju, salon, spavaću sobu, pa i sobu njezina sina. One se protežu, svaka u svom smjeru i sa svojim pravilima. Da bi ih sanirala, treba joj više tisuća kuna, što je financijski izazov za 72-godišnju umirovljenu prevoditeljicu s engleskog. Iz Kustošije se preselila na Gornji grad zbog dva razloga. Prvi je njezin pokojni suprug koji je bio pomorac s Hvara. Kako kaže, za Dalmatince vrijedi ona - nije crkva ako nije katedrala, nije hotel ako nije Dubrovnik i nije Zagreb ako nije centar. Tako je odabran Gornji grad, a stan u Radićevoj jer joj je, kaže, govorio kada je prvi put ušla u njega krajem osamdesetih.
- Kada sam ušla i vidjela salon, odmah me preplavio taj štimung Gornjega grada i imala sam osjećaj kao da mi stan govori - prisjeća se Božena Carić.
U tom su stanu odrasla njezina djeca, a u podrumu zgrade su prebrodili granatiranje Zagreba tijekom Domovinskog rata. U dvorištu zgrade su upoznali pokojnog kolekcionara Josipa Kovačića koji je u svom stanu u Radićevoj 24 čuvao svoju kolekciju s više od 1.000 radova najpoznatijih hrvatskih slikarica, među kojima su Slava Raškaj, Nasta Rojc, Anka Krizmanić i Lina Virant-Crnčić.
Poznati arhitekt Marijan Hržić također stanuje na Gornjem gradu, no njegova kuća nije znatno oštećena. Iako gotovo ne izlazi, prošetao je do dva parka koja su nedavno preuređena prema njegovu projektu. Riječ je o parkovima Bele IV. i Grič.
- Dosta je stradao krov Hidrometeorološkog zavoda uz park Grič, zbog dimnjaka. U parku Bele IV. drveće se razgranalo, a ona mala stabla, zasađena uz bedem kad se uređivao park Grič, narasla su i dobila krošnje pa sve izgleda prekrasno - opisao nam je Marijan Hržić.
Gornji grad je posljednjih desetljeća dobio nekoliko obnovljenih ulica, odnosno, kako kaže Hržić, njihovih pročelja te je zbog toga sadašnja situacija dodatno tužna. Teško je sada, dodaje, dati procjenu koliko će vremena trebati da se cijeli Gornji grad obnovi, tim više što će i neki popravci biti interni, od privatnih vlasnika. I prije se znalo što bi se moglo dogoditi ovome dijelu grada, kaže Hržić, u slučaju potresa. Međutim, kod starih kuća, u kojima nije bilo nove gradnje i građevinskih dozvola, nije bilo brige o seizmološkom stabilitetu.
- Postoje tehnike učvršćivanja kuća koje nisu jako invazivne za povijesne objekte i njihove bi se konstrukcije donekle mogle pojačati - komentira Marijan Hržić.
Zgrada Državnog hidrometeorološkog zavoda teško je ostećena u potresu i dobila je naljepnicu 'neuoporabljivo'.
Povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević stanuje u Visokoj ulici. I sama je doživjela tešku situaciju tijekom potresa, iako nema većih oštećenja na zgradi.
- Bila sam u sobi u kojoj je velika biblioteka, od poda do stropa, dugačka gotovo sedam metara i pričvršćena na zid. Odjednom se biblioteka počela tresti, opasno ljuljati, tako da sam očekivala da će se raspasti ili pasti i uništiti sve u sobi. Odmah sam bila svjesna da je to potres, otkako znam za sebe pitam se kad će nas zadesiti... Kad je prestalo, odjednom je u sobi zavladao neki čudan mrak, neka crna magla, bila je to prašina od popadale žbuke. Prošetala sam stanom, sjela za stol u nadi da ću nešto naći na internetu, a onda se dogodio drugi udar. Javio mi je prijatelj da je upravo pao toranj katedrale, u što sam se mogla uvjeriti gledajući kroz prozor prema Visokoj - priča nam Snješka Knežević kojoj se ubrzo javilo mnogo prijatelja iz Zagreba, Rijeke, Dubrovnika, Austrije, Njemačke...
Odmah se, kaže, uhvatila pospremanja i bavila se time cijeli dan, do ponoći.
- Svih sljedećih dana vraćali su mi se ti trenuci, ni danas se nikako ne mogu oporaviti od šoka. Svaki šum mi se čini da se ponovno tresemo - dodaje.
Snješka Knežević sudjelovala je u radu komisije za obnovu spomeničkom rentom posljednjih desetljeća. Na Gornjem gradu je mnogo kuća i palača uređeno sredstvima spomeničke rente, mnogi se danas više ne sjećaju kako je taj dio Zagreba loše izgledao 90-ih godina.
- Godinama sam bila članica povjerenstva Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture Zagreba, koje se bavilo molbama i zahtjevima vlasnika, a od početka nam je rečeno da prioritet ima Gornji grad. Radovala nas je obnova, neke su kuće osobitom inicijativom Silvija Novaka, tada predstojnika Zavoda, temeljito istražene pa su na njima prezentirani relikti starijih slojeva. Pregledavajući nakon potresa Gornji grad, utvrdila sam da su sve te obnovljene kuće dobro izdržale potres, kako se čini bez vanjskih šteta, dok su druge teško stradale. To pokazuje važnost održavanja. Nažalost, neki to ne mogu zbog svojeg financijskog stanja pa smo stalno predlagali da Grad preuzme udio koji moraju dati vlasnici - ispričala je Snješka Knežević.
Takav je primjer i palača u Visokoj 12 koja je obnovljena prije manje od deset godina te se izvana odlično drži, a krov je oštećen samo na mjestu na kojem je pao dimnjak. Ipak, dobila je znatna oštećenja u unutrašnjosti, kao što je puknuti svod na stubištu.
Hrvatski institut za povijest nakon potresa ima oštećenja zbog kojih će biti nužna sanacija i zbrinjavanje umjetničkih djela koje se nalaze u Zlatnoj dvorani
Snješku Knežević pitali smo što ju je osobno najviše pogodilo oko potresa vezano za Gornji grad. Što smatra najvećom nastalom štetom te što se možda moglo izbjeći boljom pripremom?
- Najviše me pogodila spoznaja o krhkosti Gornjega grada. To što se vidi izvana nipošto nije sve. Rastužilo me doista kad sam u nekim vežama i dvorištima prije obnovljenih kuća vidjela šutu, crepove, uništene pažljivo uređene zelene površine s cvjetnim gredicama, napukle zidove. Osobito mi je je bilo žao što je prekinuta obnova palače Erdödy-Drašković u Opatičkoj 29, u kojoj je Državni arhiv u Zagrebu u koji zalazim desetljećima. No, za potres se ni ovdje, ni na Kaptolu, ni u Donjem gradu nije pripremalo, o tome su dovoljno govorili građevinski eksperti i statičari - odgovara Knežević.
Nada se da će se štete temeljito istražiti, a to se, dakako, tiče i stanja unutar insula Gornjeg grada koje su inače nepristupačne.
- Brine me sudbina stambenih kuća, uglavnom u privatnom vlasništvu, jer javne i sakralne zgrade će se prije ili poslije obnoviti prema pravilima struke, ali što će biti s drugima... Vjerojatno će se u predstojećoj obnovi nastojati ojačati konstrukcije, ali to znači da će doći do promjena koje donosi svaka intervencija na povijesnom objektu. Strahujem da će Gornji grad u budućnosti izgubiti svoje sadašnje stanovnike, da će siromašnije istisnuti bogatiji, da će, dakle, i ovdje doći do gentrifikacije. Gornji grad je ionako utišan, tu vladaju uredi i njihovi zahtjevi, danonoćno njime prolazi promet, to je najkraća veza u smjeru sjever-jug - rekla nam je S. Knežević.
Bilo bi dobro, smatra, da se u ime obnove i zdravlja Gornjega grada isključi najprije promet, a postupno razmisli i o izmještanju uredskih sadržaja te prenamjeni tih palača za javne i kulturne sadržaje.
Sanacija nakon potresa u Zagrebu - Mesnička ulica
- Gornji grad bi, kao i uže središte Donjega grada s tzv. Zelenom potkovom, trebao dobiti status urbanog rezervata, namijenjenog kulturi, turizmu, dokolici, trebao bi postati raj pješaka, kao što je posvuda. No, pitam se ima li za takvu promjenu svijesti i volje - zaključuje Snješka Knežević.
I drugi su nam stanari Gornjeg grada istaknuli problem prometa. Primjerice, Mesničkom ulicom, naročito u večernjim satima, i nakon potresa nastavilo se juriti vozilima velikom brzinom, što je zbog vibracija stanarima ovih dana dodatno teško palo jer pomisle da je opet potres. Neke su manje ulice na tom području zatvorene za promet zbog oštećenja objekata, ali on nije obustavljen barem dok se malo ne slegnu stvari ili trajno.
Za kraj smo posjetili i palaču Lovrenčić u Demetrovoj ulici, koja je i prije potresa bila u lošem stanju, oronula pročelja do cigle, a sad je znatno oštećena. Dugogodišnja nebriga na njezinu se licu sada duboko usjekla. Naizgled čarobno mjesto, s nekoć prekrasnim salonima i prostorijama, u potpunom je rasulu. U knjizi Lelje Dobronić nalazimo podatke o toj kući. Sagradio ju je 1857. godine trgovac Ivan Lovrenčić čiji su inicijali iznad balkonskih vrata.
Palača Lovrenčić nakon potresa u Zagrebu
“Karakteristike arhitekture neposredno nakon sredine 19. st., izduženi prozori, sitnim ornamentom obrubljene plohe ispod prozora prvog kata, konzolama istaknut krovni vijenac. Prije te kuće na uglu je bila drvena građanska kuća kojoj su do rušenja bili vlasnici: 1712. Ignacije Belošević, 1741. krojač Petar Guzanić, njegova udovica i udovica Hađak”, piše Dobronić.
Ivan Lovrenčić bio je jedan od prvih kojih se bavio eksploatacijom mineralne vode. Kao industrijalac se obogatio i sagradio u Gajevoj ulici reprezentativnu stambenu kuću. Kuća u Demetrovoj bila je namijenjena iznajmljivanju, dakle imala je komercijalni karakter. No, ona je samo jedna u nizu stradalih kuća na Gornjem gradu sa zanimljivom višestoljetnom pričom.
