Trafostanice su među građevinama koje se u gradovima uglavnom nastoji učiniti što manje primjetnima. Njihova je funkcija nužna, ali izgled je tradicionalno podređen tehničkim zahtjevima, sigurnosti i ekonomičnosti. U Beverwijku je pristup potpuno drukčiji.
Na njezinu pročelju nalazi se Powerwall, gotovo 40 četvornih metara velik keramički reljef sastavljen od 322 jedinstvene, robotski 3D ispisane pločice. Inspiracija za njegovo oblikovanje pronađena je u elektromagnetskim poljima koja nastaju unutar same građevine.
Nova 150-kilovoltna rasklopna stanica, koju je za operatora elektroenergetske mreže TenneT projektirao arhitektonski ured Powerhouse Company, zamišljena je kao dio buduće gradske četvrti koja nastaje oko poznatog Bazaaa. Područje koje je dugo bilo obilježeno velikom trgovinom i infrastrukturom postupno će dobiti stanove, radne prostore, javne površine i bolju povezanost s obalom.
U takvom okruženju trafostanica više nije građevina na rubu grada koju treba sakriti. Arhitekti je opisuju kao svojevrsnu „industrijsku baštinu budućnosti”, piše mreža v2com.
Energija postaje vidljiva
Središnji element pročelja je Powerwall rotterdamskog Studija RAP. Reljef je približno osam metara širok i pet metara visok, a sastoji se od 322 različite keramičke pločice. Studio RAP navodi da je riječ o jednom od najvećih robotski 3D ispisanih keramičkih umjetničkih djela na svijetu.
Na prvi pogled reljef izgleda kao apstraktni niz valova i spirala. Njegov oblik, međutim, nije slučajan. Studio RAP proučavao je elektromagnetska polja povezana s radom trafostanice i njihove obrasce pretvorio u trodimenzionalnu geometriju. Ono što je unutar građevine nevidljivo tako je dobilo fizički oblik na pročelju, piše parametric-architecture.com.
Lucas ter Hall, suosnivač Studija RAP, rekao je da je cilj bio učiniti vidljivim ono što bi inače ostalo skriveno. Elektromagnetska polja postala su osnova za pokret i dubinu keramičkog reljefa. Time Powerwall nije tek ukras na tehničkoj zgradi. Njegov je motiv izravno povezan s onime što se događa iza zida.
Robot, glina i vatra
Svaka od 322 pločice pojedinačno je projektirana računalnim metodama, a zatim proizvedena robotskim 3D ispisom u radionici Studija RAP u Rotterdamu. Robot glinu nanosi sloj po sloj, stvarajući geometriju koju bi bilo teško proizvesti klasičnim industrijskim postupkom bez velikog broja posebnih kalupa.
No konačni izgled ne određuje samo računalo. Nakon ispisa elementi se peku, pri čemu se glina skuplja i mijenja. Te se male varijacije ne skrivaju, nego postaju dio karaktera površine. Nakon pečenja pločice su završno obrađene prozirnom tirkiznom glazurom koja se zadržava u udubljenjima reljefa. Ovisno o svjetlu, površina tako dobiva različite tonove i dubinu, navode na wallpaper.com.
Projekt je zanimljiv i zato što spaja izrazito suvremenu tehnologiju s jednim od najstarijih materijala u arhitekturi. Robotski sustav i računalni algoritam proizvode keramiku, a zatim je proces oblikuju sušenje, vatra i glazura. Powerwall se može promatrati i kroz pitanje održivosti, ali ne na način na koji se ta riječ danas često koristi u arhitekturi.
Na prvi pogled osvojila nas je žuta fasada, a onda smo otkrili jedno genijalno rješenje u ovoj kući
Nije objavljena potpuna analiza životnog ciklusa koja bi dokazala da je 3D ispisana keramika u ovom slučaju imala manji ugljični otisak od drugih mogućih rješenja. Sam 3D ispis stoga nije dovoljan razlog da se projekt proglasi ekološki održivim.
Važnija je druga dimenzija projekta. Powerhouse Company trafostanicu promatra kao dugotrajni dio grada koji će ostati na istom mjestu dok se njegovo okruženje mijenja. Umjesto privremenog tehničkog objekta, cilj je stvoriti građevinu koja može desetljećima ostati kvalitetan dio urbanog prostora.
To postaje sve važnije jer energetska tranzicija neće značiti manje infrastrukture. Električni automobili, dizalice topline, obnovljivi izvori energije i rastuća potrošnja električne energije zahtijevat će jače mreže i veći broj trafostanica i drugih tehničkih objekata. Oni će se morati smjestiti negdje, često upravo u gradovima.
Budućnost energetske infrastrukture
U tom je smislu projekt u Beverwijku zanimljiviji od jednog neobičnog pročelja. Pokazuje mogući zaokret u načinu na koji se razmišlja o infrastrukturi. Ako se tehničke građevine više ne mogu skrivati, mogu li postati kvalitetna arhitektura umjesto objekata koje se pokušava vizualno izolirati?
Powerhouse Company smatra da infrastrukturne zgrade nisu javne građevine, ali imaju javnu prisutnost jer ljudi žive pokraj njih i svakodnevno prolaze pored njih. Powerwall tu ideju pretvara u vrlo konkretan prizor: tehnička građevina dobiva umjetničko djelo koje objašnjava njezinu funkciju. Računalni model pretvoren je u 322 komada gline, robot ih je proizveo, vatra pretvorila u keramiku, a glazura i dnevno svjetlo mijenjaju njihov izgled.
U vremenu kada će gradovima trebati sve više elektroenergetske infrastrukture, takav pristup mogao bi postati važan. Ne zato što će svaka trafostanica morati imati skulpturu na pročelju, nego zato što pokazuje da infrastruktura može biti funkcionalna, dugotrajna i istodobno arhitektonski vrijedna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....