Kad sam bio mali, htio sam biti umjetnik. Onda je za mene to značilo biti slikar. Kasnije sam shvatio da nije samo slikarstvo umjetnost, nego i izrada skulptura, a na kraju i arhitektura. Pa sam odlučio biti arhitekt. Ali nikad nisam odustao od umjetnosti, govori nam arhitekt Ivica Plavec, iza kojeg su tri samostalne izložbe, “Znak i razlog” u Galeriji Greta 2017., “Čovjek iz Železnog” u Galeriji Forum 2019. u Zagrebu i ‘’Pohvala melankoliji’’ u Matici hrvatskoj lani u Sisku.
Poznatiji je po brojnim projektima od kojih se ističe Adrisova zgrada u Zagrebu i “Klik dom” - gradnja drvenih montažnih kuća, a ujedno je i profesor na AF u Zagrebu.
Njegovi studenti kažu da su mu predavanja vrlo zanimljiva, a mi im vjerujemo jer ga je izuzetno zanimljivo slušati dok priča ne samo o drvenim kućama i projektima nego i o obiteljskoj povijesti i povijesti svog rodnog kraja, malog posavskog sela Desno Željezno blizu Siska. Zanimljivo je slušati i kako su nastale njegove izložbe, povijesne digresije o kovačima i Turcima, obiteljske crtice, pa čak i o zdravstvenim problemima koje je imao, jer ih priča na jedan vrlo opušten, iskren, pristupačan i duhovit način.
Sastali smo se upravo u Željeznom, gdje čuva neke od najdražih predmeta.
1. “Rimski vojnici”
Bojani reljef nastao je od automobilskih hauba u sklopu izložbe u Galeriji Forum 2019. godine, koju je kustos Feđa Gavrilović nazvao “Čovjek iz Železnog”, jer se u objektima reflektira povijest mojeg rodnog kraja i sela u kojima su nekada živjeli kovači. U mojem djetinjstvu, svaka je obitelj koja se isto prezivala imala i nadimak. Mi smo bili Plavec Kovač, a mene su, po pradjedu, zvali “enzak”, od njemačke riječi Eisen, što znači željezo.
2. Svrdlo
Nikad nismo znali objasniti opsesiju pokojnog oca vodom i bunarima. Ako bi ga netko nazvao, odmah bi odlazio susjedima u selu bušiti bunare. Imao je četiri, pet svrdla različitih profila, a ostao mi je još samo ovaj, uskog profila, koji je likovno vrlo interesantan, skulpturalan.
3. Nakovanj
Još jedna poveznica sa selom i obitelji, ovaj put s pradjedom koji je bio kovač. Smatra se da je selo Desno Željezno dobilo naziv jer su Turci, koji su zaustavljeni upravo kod Siska, vidjeli željeznu kozu uz Savu. A ja si volim umisliti da su vidjeli moje pretke jer su kovači tada, pomalo poganski, imali razne toteme.
4. Grafika Ljube Babića
Uokvirenu grafiku “Rodoslovlje hrvatskih kraljeva” pronašao sam sasvim slučajno na Britancu i kupio. Riječ je o originalnoj grafici Ljube Babića, koju sam donio u rodnu kuću u Posavinu. Interesantna mi je ta tema zbog nacionalnog identiteta, a beskrajno su mi simpatični i njezini pastelno-zagasiti tonovi.
5. Ormar
Ormar je bakina dota. Dobila ga je od svoje majke, koja je bila iz folksdojčerske obitelji Koch iz Daruvara. Njezin otac ostao udovac s tri kćeri, koji se kasnije ponovno oženio, pa se doselila u Ivanić Grad, gdje je upoznala mog pradjeda, ali se udala za drugog, a pradjed je razočaran otišao na Aljasku raditi u rudnike zlata. Nakon što joj je umro prvi suprug, pradjed se vratio, oženili su se i doselili u Martinsku Ves, a njihova se kći - moja baka - udala u obitelj Plavec i donijela ga sa sobom. Od te njemačke loze naslijedio sam samo astmu i ovaj ormar.
