Kolumnisticu Dom i dizajna arhitekticu Violetu Beljić Kušić, dipl. ing. arh., svaki tjedan možete pratiti na našoj web stranici i iz prve ruke doznati sve o arhitekturi, dizajnu interijera, najnovijim interijerskim trendovima i drugim lijepim stvarima.
Sigurno vas ne bih trebala dugo čekati da mi nabrojite barem 10 plastičnih predmeta koji vas okružuju u prostoru. Predmeta bez kojih je život nezamisliv, ali je i upitno bi li postojali da nije izumljena plastika. Kako se dogodilo da je život bez plastike postao nezamisliv i kada su namještaj, ali i uporabni predmeti od plastike postali neraskidiv sudionik kreiranja prostora u kojima živimo i radimo?
Prema samoj veličini tržišta plastike danas i njezine sveprisutnosti u gotovo svakom aspektu života, teško je zamisliti da je prije manje od jednog stoljeća plastika bila praktički nepostojeći materijal. Dok je suvremeni ekološki problemi čine sve manje popularnom, ali i razvijaju novu varijablu plastike koja je razgradiva i ekološka, mnogi legendarni i najinovativniji primjeri dizajna još od poslijeratnog razdoblja ne bi bili mogući bez tog čudesnog, podatnog, fleksibilnog sintetičkog materijala. U vizualnim umjetnostima izraz “plastično” koristi se za bilo koji oblik stvaranja od medija koji se može oblikovati, ali to je ujedno i naziv za vrstu revolucionarnog materijala dvadesetog stoljeća. Nijedan drugi materijal svojim imenom tako jasno ne opisuje inherentno svojstvo koje čini plastiku toliko jedinstvenom – lakoću kojom se može oblikovati.
Dok danas ne postoji relevantan proizvođač namještaja koji u svojoj zbirci nema i plastične sjedalice, plastična priča krenula je postupno i datira od 1860. kad je izumitelj John W. Hyatt debitirao na natjecanju za materijal bilijarske lopte koja je trebala zamijeniti onu od bjelokosti. Predstavio je tada celuloid. Njegov izum nije osvojio natjecanje, ali postigao je golem uspjeh u potrazi za novim sintetičkim materijalom koji bi ukinuo sva proizvodna ograničenja.
Unatoč stalnim istraživanja biljnog porijekla celuloze, uključujući i modificirane prirodne polimere kao što je rajon, sljedeći veliki razvoj u plastici došao je tek na prijelazu u 20. stoljeće, kada je belgijsko-američki kemičar Leo Hendrik Baekeland izumio prvu potpuno umjetnu plastiku – bakelit. Nekoliko desetljeća kasnije, pleksi-staklo (također poznato kao akril i pleksiglas) došlo je na tržište nakon godina istraživanja u raznim kemijskim laboratorijima diljem svijeta. Između 1920. i 1950. godine od te rane plastike izrađivalo se sve – od gumba i cijevi za radio i telefon do komponenti ratnih strojeva i naoružanja. Depresija koja je uslijedila nakon Prvog svjetskog rata često se navodi kao pokretačka snaga u popularizaciji plastike, jer su mnogi izgubili svoje bogatstvo, ali ne i želju za lijepim dodacima pa su bakelit i pleksi-staklo konzekventno zadominirali. Već 30-ih godina prošlog stoljeća kamere, sušila za kosu i ostali mali uređaji izrađivani su od plastike zvučnih imena kao što su katalin, celuloid i bakelit. Plastika se nije smatrala jeftinom zamjenom, nego glamuroznim materijalom koji je rezultat novih tehničkih dostignuća. Plastični predmeti bili su tako rani lifestyle proizvodi.
Dok su starije verzije plastike bile preteške i nezgrapne, ratna industrija pomaknula je kvalitetu svojim high-tech znanjem. Industrija se okreće masovnom robnom tržištu, potrošači osjećaju optimizam i blagodati rastuće ekonomije. Fokus je bio na funkcionalnosti i poboljšanju svojstava materijala, kao što su povećana otpornost na habanje, tolerancija temperature i trajnost.
Njujorški Muzej suvremene umjetnosti 1948. godine objavio je međunarodni natječaj za low-cost dizajn namještaja, što je bio važan korak u povijesti plastike u dizajnu. Američki arhitekt Donald Knorr osvojio je prvu nagradu u kategoriji za sjedenje sa stolicom čije je sjedalo sazdano od vitoperne ljuske od teške, termalne plastike. Tvrtka Knoll plasira je na tržište u modificiranom materijalu, uz pomoć tankih čeličnih ploča, nakon što se plastična verzija pokazala preskupom.
Charles i Ray Eames, čija je potraga za pristupačnim, visoko kvalitetnim dizajnom namještaja počela još 1940. godine, također su ušli u MoMA-ino natjecanje s dva dizajna namijenjena za iskorištavanje potencijala plastike, barem u teoriji. Fiberglas tehnologija (plastika ojačana staklenim vlaknima), preuzeta iz automobilske industrije, a razvijena u suradnji s tvornicom namještaja Herman Miller, omogućila je unosnu masovnu proizvodnju Eamesove stolice Dax (proizvodnju je kasnije nastavila Vitra). Eamesova ležaljka La Chaise iz 1948. od prešane plastike i fiberglasa svojim skladnim linijama i zapanjujućom kombinacijom materijala postala je apsolutna ikona u povijesti dizajna. La Chaise su smatrali preskupom za poslijeratnu proizvodnju, ali ju je na kraju 1996. oživio dugogodišnji Eamesov partner, Vitra. Početkom 21. stoljeća japanski dizajner Tokujin Yoshioka napravio je svoju outdoor varijablu, ležaljku Tokyo Pop za Driade.
Godine 1953. Eero Saarinen odgovorio je na “tiraniju nogu” na stolicama svojim Mattie Tulip Chair. Plastika iz tog doba nije bila na visini zadatka koju predstavljaju Saarinenove imaginacije o stolici izlivenoj iz jednog komada, pa je djelo ipak debitiralo sa sjedalom u lijevanoj stakloplastici i bazi iz lijevanog metala.
50-e su bile i desetljeće kada Kartell, tvrtka čije je ime postalo sinonim za inovaciju u plastičnom dizajnu, nalazi svoje uporište. Odmah namećući svoju dominaciju, Kartell je pokupio prvu nagradu Compasso d’Oro 1955., a par godina kasnije i za inovativne linije posuđa. 1964. godine Kartell izrađuje prvu kompletno plastičnu stolicu K1340 (kasnije nazvane K 4999). Bila je to dječja stolica. Tri godine kasnije, premijerno lansira još jedan revolucionarni, industrijski finaliziran dizajn s Joeom Colombom – stolice Universale, izuzetno svestrane, modularne u visinu, složive jedna na drugu i dostupne u raznim bojama.
Trend “tjelesne konture” započeo je kada su Eames i Knorr iskoristili napredak plastične tehnologije u svojim svevremenskim klasicima, no vrhunac je stolica dizajnera Vernera Pantona iz 1967. izrađena iz jednog komada. U 21. stoljeću doživjela je parafraze, a najzanimljivije su Him&Her Fabija Novembrea za Casamaniju ili stolica Vertex Karima Rashida koju je dizajnirao za španjolski Vondom.
U početku, plastika je bila potpuno novi svijet, nepregledan teritorij avanturističkih dizajnera. Novi materijal dopuštao je razvoj trodimenzionalnih oblika i boja, eksperimentiranja koja prije nisu bila moguća. Gaetano Pesce, avangardni talijanski dizajner i arhitekt, bio je odgovoran za više nadrealnih dizajnerskih koncepata od sredine do kraja 20. stoljeća. U njegovoj seriji UP fotelja i otomana u kasnim 1960-ima, u partnerstvu s Vitrom, koristi se poliuretanska pjena za stvaranje širokih, pop-art oblika koji su bili prirodni kontrapunkt krutim plastičnim realizacijama Pantona, Eamesa itd. UP stolice mogu biti vakuumski upakirane, čime se reduciraju na oko 10% početnog volumena, radi lakšeg transporta.
Finski vizionar Eero Aarnio potpuno iskorištava plastičnost materijala sredinom 1960-ih sa svojim stolicama Ball, a kasnije i Bubble. A vijetnamsko-francuski dizajner i izumitelj Quasar Khanh pravi je “arhitekt zraka” i pomiče granice mašte i dizajna sa svojom zbirkom namještaja na napuhavanje, uključujući seriju Aerospace iz 1968. godine.
Danas je sve više naglasak na konstruktivnim, tehničkim karakteristikama materijala. Philippe Starck, koji je bio i Khanhov učenik, možda je najpoznatije ime u plastičnom dizajnu s kraja 20. stoljeća. Starckova stolica La Marie iz 1999. za Kartell bila je prva svjetska transparentna polikarbonatna stolica. Starckovo partnerstvo s Kartellom također generira proboj stolice Louis Ghost 2002. godine.
Osvrnuvši se na stoljeća inovacija u plastici, put od znanstvenog eksperimentiranja do umjetničkog izražavanja i popularne adaptacije je izvanredan. Institucije kao što su Museo Kartell i Vitra Design Museum osnovane su na prijelazu u 21. stoljeće radi očuvanja plastičnih ikona dizajna 20. stoljeća, ali i pridonose bitnom istraživanju konzervacije i restauracije nekih ranijih, manje stabilnih plastičnih materijala (pjena komada iz 60-ih je, primjerice, posebno osjetljiva).
Delikatna stolica Myto Konstantina Grčića u potpunosti je izrađena od nove plastike za injekcijsko prešanje Ultradur High Speed iz BASF-a. Riječ je o novoj tekućoj plastici koja se može ojačati puno većim udjelom staklenih vlakana, što omogućuje proizvodnju iznimno tankih stijenki izuzetne čvrstoće.
Što se tiče novih tehnologija, fokus je sada usmjeren na obnovljive materijale, bio-smole i druge plastične alternative bez uljnih komponenti, u skladu s ekološkim problemima našega vremena. U suradnji sa švicarskom tvrtkom Fluid Solids, švicarski dizajner Beat Karrer trenutačno razvija izrazito svestran organski polimer iz industrijskog otpada, a za Vitru je Jerszey Seymour skuhao organske polimere iz mlijeka i krumpira za instalaciju Living Systems – tako se još jednom zatvara krug i vraća nas na početke plastike, jer prvi primjerci stvoreni su od soka biljaka, roga ili kornjačina oklopa.
Danas je golem dijapazon arhitektonskih objekata kojima je barem dio oplošja i konstrukcije od plastike – MSU u Zagrebu, sjedište Konfederacije poslodavaca u Albaceti u Španjolskoj, Nacionalni centar za sportove u Pekingu, stadion u Bilbau u Španjolskoj… Kućni tj. kuhinjski uporabni predmeti, rasvjeta, stolići, automobilska industrija i sva druga životna područja nezamislivi su bez plastike. No to je zasebna tema za buduću priču.
Međutim, u jedno možemo biti sigurni – dizajn na prijelazima kroz tehnološke inovativnosti i razvoj uvijek će biti fascinantan i revolucionaran. Nadam se da je u tome budućnost plastike i dalje velika, jer više nije moguće zamisliti život bez nje. No, koristiti je na održiv način najveći je izazov suvremenih dizajnera.
Violetu možete kontaktirati na: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. te pratiti na webu i Facbooku
