Umjetnički put Danijele Pičuljan daleko je od linearnog. Iako je kao djevojka zamišljala da će se baviti modom, pa je radila i kao programerka u Končaru, okolnosti su je odvele prema onome što je danas njezin poziv - keramici. Privatizacija i otkaz u tvrtki, majčinstvo i potreba da se iznova nađe otvorili su prostor drukčijem putu.
- U svijet keramike ušla sam spontano i neočekivano - kaže Danijela.
- Ali stvar je u tome da je moje djevojačko prezime Tomerlin i u mojoj obitelji ima mnogo kreativnih ljudi. Moj je djed bio akademski glazbenik, njegova su braća bila slikari, kipari... I onda je to tako, kao da mi je bilo predodređeno. Školovala sam se za programera i radila u Končaru. Kad je došla privatizacija, puno je ljudi dobilo otkaz, među njima i ja. Ostala sam kod kuće, s malom djecom. Nakon nekog vremena shvatila sam da ne mogu biti samo mama i da moram nešto raditi. I tako sam se upisala u Centar za likovni odgoj Grada Zagreba. Kad sam krenula i upoznala se s materijalom, definitivno sam shvatila da je to to - dodaje.
Za Danijelu keramika nije samo tehnička vještina, u njezinim se radovima doslovno osjeća priroda: obline kamena, struktura školjke, oštrina planinskog ruba... Sve što je okružuje može postati polazište za novi oblik.
- Tijekom godina shvatila sam da je dobro prepustiti se, pustiti da me glina vodi dok je oblikujem. Keramika je specifična jer, bez obzira na to što ja napravila, taj predmet zatim ide u peć. A ona ima zadnju riječ - naglašava.
Iza ovih atraktivnih keramičkih djela stoje dvije intrigantne domaće umjetnice
Danijela tvrdi da je rezultat uvijek malo iznenadi:
- Ovisno o vrsti gline, temperature u peći su između 1000 i 1300 stupnjeva. Unutra je užarena masa koja se transformira u nešto sasvim drukčije. I svaki put kad se peć otvara, svaki put osjećam lagano treperenje u želucu. Rezultat me uvijek malo iznenadi; neki put dobro, neki put lijepo, neki put malo manje lijepo.
U njezinu stvaralaštvu važnu ulogu imaju prirodni materijali i ekološka odgovornost. Često radi bez glazura ili ih svodi na minimum, dopuštajući da glina ispriča priču svojom teksturom i bojom.
- Glazure znaju skrivati materijal, a ponekad mogu sadržavati i štetne spojeve. Mene zanima što se dogodi kad ostaviš površinu golom, kad se vidi trag prsta, alata, toplina peći. Ta iskrenost materijala jednako je snažna kao i gotova forma - dodaje i nastavlja da ljudi često misle da keramika pripada samo utilitarnim predmetima, posudama ili pločicama. Njezin je zadatak, ističe, pokazati da ona može biti nositelj emocije i poruke. Kroz radionice i projekte nastoji otvarati taj prostor jer keramika ima moć približiti se ljudima na taktilan, gotovo intiman način.
Njezin stil prepoznatljiv je po organskim oblicima koji kao da su iznikli iz prirode. Radovi su često asimetrični, hrapavi, tekstura koje pozivaju na dodir. Svaka nepravilnost svjedoči o prolaznosti, o riziku pečenja i o prihvaćanju nesavršenog kao dijela ljepote.
- Keramika me naučila strpljenju i poniznosti. Ona ne dopušta žurbu, traži prisutnost i spremnost na pogrešku. Ali upravo u toj nesavršenosti nastaje ono najljepše, rad koji diše - zaključuje.
Za Danijelu umjetnost nije zatvoreni krug ni isključivo estetsko pitanje, već prostor za sukreiranje s prirodom, za otkrivanje vlastitih granica i za povezivanje s drugima. Njezini radovi ne traže da ih gledamo s distance, nego da ih dodirnemo, osjetimo i prepoznamo njihovu poruku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....