Ivana (32) i Anej (38) po struci su IT-jevci, no posljednjih godina postali su prepoznatljivi po projektu koji nema veze s uredima ni ekranima – A-frame kućici koju su vlastitim rukama izgradili na osam ari zemlje na Divčibarama, planinskom izletištu na planini Maljen u zapadnoj Srbiji.
Vikendicu su odlučili izgraditi od nule – bez majstora, bez građevinske ekipe i bez prethodnog iskustva u gradnji. Oslonili su se na vlastitu organizaciju, obiteljsku pomoć i sate provedene u istraživanju. Danas iza njih stoji 35 subota provedenih na planini, u radnoj odjeći i s alatom u rukama, ali i kućica koja je postala njihov mali bijeg od svakodnevice.
Ideja o kućici, kažu nam, nije nastala preko noći. Oboje su, priznaju, odmalena sanjali o svojoj parceli u prirodi. U planinu su se zaljubili kada su prije nekoliko godina otišli na produženi vikend na Divčibarama. Svidjela im se kombinacija mira, šume i udaljenosti – dovoljno blizu Beograda da se može stići za manje od dva sata, a dovoljno daleko da se osjeti potpuni odmak od grada.
Kad su krenuli tražiti zemljište, brzo su shvatili da oglasi nude vrlo malo. Zato su vikendima obilazili sela i kuće, razgovarali s mještanima i ostavljali poruke na traktorima da traže parcelu na prodaju.
Tako su došli do osam ari zemlje, dovoljno za malu kućicu i, kako će se kasnije pokazati, još poneki projekt.
Odluka da kuću grade sami bila je, kažu, spoj dječje znatiželje i odrasle potrebe za ravnotežom.
"Naši poslovi nemaju veze s gradnjom, u stvari nisu ni slični, ali projekti na kojima radimo i koje nekada vodimo traže puno odgovornosti. To iskustvo s posla definitivno nam je pomoglo da se ne uplašimo ovakvog projekta i njegovih izazova. Naučili smo se organizaciji i to je vještina koja nam je pomogla da realiziramo ovaj naš zajednički i potpuno drugačiji projekt."
Veliku ulogu u realizaciji ovog projekta imala je i obitelj, ističe Anej. "Moj tata imao je dosta znanja vezanog uz gradnju i puno nam je pomogao savjetima. Moj brat, mama, kum, prijatelji, Ivanini mama, tata i brat – svi su redovno dolazili i pomagali. A tu je bio i YouTube. Što god nismo bili sigurni, provjeravali smo online", objašnjava.
Projekt su razlomili na male, ostvarive korake. "Detaljno smo ga podijelili u faze. Svaki odlazak planirali smo unaprijed jer na planini nismo imali trgovinu u blizini – ni za čavao ni za sok. Od hrane i pića do materijala za rad, sve smo morali pripremiti i ponijeti. Organizacija i priprema odvijale su se tijekom radnog tjedna u gradu."
"Gradili smo oko 35 vikenda, odnosno 35 odlazaka. Kada kažem vikend, mislim na jedan dan – najčešće subotu. Odlazili bismo rano ujutro i vraćali se kasno navečer. Nedjelju smo koristili za odmor od naporne radne subote, a radni tjedan za detaljno planiranje sljedećih koraka, nabavu materijala i organizaciju svega potrebnog."
Kućica je dimenzija 5 x 5 metara, odnosno ima 25 četvornih metara prizemlja. U tom prostoru smjestili su malu kupaonicu s kadom, WC-om i umivaonikom, kuhinju odvojenu šankom te dnevni boravak. Spavaći dio nalazi se na galeriji od oko šest kvadrata, na visini od 2,2 metra. S dvije strane kuće proteže se terasa od približno 30 kvadrata, koja ljeti postaje središte boravka.
Konstrukcija je u potpunosti drvena. Temelje čini devet betonskih stopa na koje se oslanja glavna konstrukcija od masivnih greda. Sve površine obložene su daskama, krov je pokriven limom, a izolacija izvedena staklenom vunom. Na prednjoj strani kuće dominira veliko dvoslojno staklo, koje prostor čini svijetlim, ali i toplinski učinkovitim.
Naravno, nisu svi dani bili laki, prisjeća se Anej. "Kada pogledam unatrag, svaki je odlazak bio na svoj način težak jer smo radili maksimalno brzo i puno, da iskoristimo dan. Postavljanje staklene vune u zidove dok je vani 40 stupnjeva bilo je izuzetno naporno. Betoniranje stopa – kiša i snijeg, a mi pod improviziranom nadstrešnicom od najlona s upaljenom miješalicom i agregatom."
Vodu su doveli ubrzo nakon kupnje parcele, uz vlastito financiranje kopanja i polaganja cijevi u duljini od oko 600 metara. Struja je i dalje izazov – najbliži priključak udaljen je gotovo kilometar, a troškovi infrastrukture visoki. Zbog toga zasad koriste agregat kada je potrebno.
Iako je projekt fizički zahtjevan, odustajanje im nikada nije palo na pamet, pričaju nam. "Ni jednog trenutka nismo pomislili odustati. Bilo je jako naporno jer smo tih 35 odlazaka odradili gotovo bez preskakanja – može se reći 35 vikenda zaredom. Znali smo biti toliko umorni da pomislimo preskočiti subotu, ali to se nikada nije dogodilo. Taj odlazak nam je davao energiju i motivaciju. Svaki povratak kući bio je ispunjen planovima što ćemo sljedeći put napraviti."
Unatoč svemu, kućica se pokazala iznenađujuće udobnom. Zimi je grije mala peć na drva. "Dogodilo nam se da je vani bilo minus 20, a mi smo morali držati vrata otvorena prije spavanja jer smo previše naložili." Ljeti je danju toplije, ali večeri su svježe, pa se na planini spava bolje nego u gradu.
Ukupni trošak projekta, prema tadašnjim cijenama materijala, iznosio je oko 14.000 eura. Danas bi isti pothvat bio znatno skuplji.
"Danas bi to bilo vjerojatno preko 25.000 eura. Priključak vode nas je koštao oko 1000 eura. Ostali troškovi su plac, papirologija, materijal za gradnju, troškovi goriva, hrane i pića itd. Ovaj trošak je bez struje, po starim cijenama materijala i imajte u vidu da smo sve sami radili. Tako da ta cijena nije realna za nekoga tko neće sve sam raditi, a tek nije realna za današnje cijene."
Najzahtjevniji dio bio je podizanje glavne konstrukcije – teške grede dizali su ručno, bez profesionalne opreme. "Na kraju mogu reći da je sve itekako vrijedilo truda. Jako smo ponosni."
Na njihovih osam ari danas se nalazi i dodatna mala šumska kućica, zamišljena kao ostava, kao i buduća sauna.
"S prednje strane je prostorija koja nam sada služi kao ostava za skladištenje stolica, ležaljki i alata. Sa stražnje strane ostavljena je konstrukcija i priprema za saunu, pa kada stigne struja, samo će se otvoriti vrata, postaviti staklo i imat ćemo malu saunu s pogledom na gustu šumu."
Gradnja im, priznaju, sada ide brže i preciznije nego prvi put pa su ovu malu šumsku kućicu mogli napraviti puno preciznije nego prvu.
"Još preostaje da se s prednje strane završi ograda za terasu, na kojoj će biti postavljene solarne kugle kao svjetla i mali stolčić za čaj ili kavu. A tu je i naš kombi Fiat 750 iz 1974. godine koji sve to čuva i nadgleda kada mi nismo tamo."
Kućica je od početka zamišljena kao vikendica i mjesto bijega. Iako ih mnogi pitaju hoće li je iznajmljivati, zasad o tome ne razmišljaju. Prioritet im je dovesti struju i provoditi ondje više vremena s kćerkicom Nadom.
I za kraj, na pitanje kakav savjet mogu dati ljudima koji se spremaju na isti potez, Anej ističe da je težak samo prvi korak.
"Jednom kada krenete – to je to, ide sve polako i uz dosta truda sve se može napraviti, samo je bitna upornost i volja." Također, napominje da jedino žale što kućicu nisu napravili malo većom.
"Sada da krećemo s gradnjom, definitivno bismo malo povećali dimenzije kućice, i to dužinu, da umjesto 5 x 5 bude 7 x 5. A sve sitnice, završne lajsne i tako neke manje detalje nikada ne ostavljajte za kasnije, vrlo vjerojatno će vam se taj nezavršen posao vući još dugo, kao i nama. I još jedna sitnica, prozor na galeriji obavezno se mora otvarati, jer sva toplina ide gore, pa zimi pogotovo, kada se loži vatra, zna biti jako toplo na katu", poručuje Anej.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....