Krećući na sastanak s Jadranom Lazićem, razmišljala sam koliko su njegove fotografije glumica poput Jodie Foster i Raquel Welch sedamdesetih i osamdesetih godina, u vrijeme mog odrastanja, vizualno odredile našu svakodnevicu. I koliko su se ta profesija i pogled na nju promijenili.
"Da, to je počelo već prije desetak, petnaestak godina. Svjetske tiraže časopisa tog profila nisu što su nekad bile. Zvijezde sada imaju svoje Instagram stranice, a njihovi sljedbenici, ima ih na milijune, prate njihove društvene mreže. Oni su nekad kupovali časopise jer im je to bio jedini način da se informiraju o zvijezdama", odgovara.
Jadran Lazić ugodno živi. Pola godine provodi u Americi, u Los Angelesu gdje ima dom, a pola godine u Hrvatskoj, zemlji koja mu je, govori, bliža po mentalitetu i prijateljima. "Iako mi je u SAD-u lijepo. A svi koji žive u ovoj zemlji smatraju se Amerikancima", kaže.
U Hrvatsku krene odmah nakon rođendana kćeri, početkom ožujka.
Ovdje je pokrenuo još jedan posao: "Još od 1982. godine na Hvaru imam kuću s apartmanima. Potom sam u zavali, na južnoj strani Hvara, kupio veću količinu zemlje na kojoj je 900 stabala maslina i 250 stabala smokava te polja lavande. Razmišljam o OPG turizmu. Ma, uvijek se nešto radi".
Našli smo se na razgovoru radi Lazićeve monografije koja je izašla u povodu 50 godina djelovanja poznatog fotografa, a koju promovira na više lokacija. U monografiji, čiji je izdavač Hrvatska autorska agencija, kako se navodi, "prikazani su najzanimljiviji trenuci iz pedeset godina duge karijere našeg prvog paparazza te je tiskana kao luksuzni set od dva visokokvalitetna sveska velikog formata i pakirana u prigodnoj kutiji". Na samom početku knjige autorov je citat: "Imam i ja neke adute u rukavu. Bolje reći, u genima".
Što je to bilo prije pola stoljeća, koja je početna točka u njegovoj karijeri, pitamo ga. "Zapravo, kad bih išao brojiti godine, prošle su pedeset tri. Počeo sam 1969., a odskočna mi je daska bio Hajduk." Prva ljubav? "Prva i vječna, iako danas više nije ono što je bio. No, bit će opet", kaže i anegdotalno prepričava kako su nastajale njegove prve fotografije: "Bio sam dijete u trećem razredu gimnazije. Nemaš para u tim godinama pa smo, kako bismo ušli na teren, preskakali zidove i penjali se borove. Tada je predsjednik Hajduka bio Tito Kirigin i ja sam se dosjetio kako ući na utakmice. Tražio sam da me primi. Upitao me što želim. Odgovorio sam: "Druže Tito, ja sam urednik lista Staze i treba mi propusnica da mogu doći na teren".
Bio je to časopis koji sam pokrenuo u gimnaziji i imali smo jednu cijelu stranicu posvećenu Hajduku. Rekao je da nema problema, nazvao je čovjeka čiji je nadimak bio Kanta, a koji je rješavao sve po klubu. Rekao mu je da malom, odnosno meni da propusnicu. To je za mene bio vrh. Poslije sam snimao i Abu Abbasa. I sprovod Brežnjeva (te su fotografije u Newsweeku proglašene fotografijama godine, op. a.). Snimao sam i mnoge zvijezde, no kad sam došao prvi put službeno na utakmicu Hajduka i pokazao čuvaru na ulazu akreditaciju, osjećao sam da je to vrhunac moje karijere. Na svaku sam sljedeću utakmicu donosio fotografije s prethodnih i pokazivao ih kolegama. Tada je bilo najviše pet, šest reportera po utakmici. Nakon nekoliko utakmica poklopilo se da je kolega iz Vjesnika odlazio u mirovinu i mene su pitali bih li radio za njih. Naravno da sam pristao".
Neko je vrijeme radio za te dnevne novine, a zatim je stigao trenutak da mora dalje: "Postigao sam određenu razinu, no to mi nije bilo dovoljno, osjećao sam se potrebu kretati, razvijati. Bio sam student na drugoj godini Ekonomskog fakulteta u Splitu. Razmišljao sam kamo u svijet. Iako nisam znao ni riječ francuskog, odlučio sam se za Pariz". Je li progovorio francuski? "Da, nakon godinu dana uhvatio sam samog sebe da govorim na tom jeziku. Nakon što sam društvu u Splitu rekao da idem u Pariz, krenula je zezancija. Pitali su me vjerujem li uistinu da samo mene čekaju. Odgovorio sam im da neću saznati ako ne odem. Na početku me držao taj splitski dišpet, ne bih se bio vratio ni mrtav".
Malo-pomalo počeo je raditi za jednu od najvećih svjetskih agencija, SIPA Press. Išlo mu je sjajno. "No, 1978. godine morao sam se vratiti jer mi je istekla putovnica i morao sam u vojsku. U Parizu sam se sprijateljio s Jodie Foster i moj je tadašnji urednik vjerovao da će mi ona otvoriti vrata u Americi. Došla me posjetiti i u Split. Imam još i pisma koja mi je slala. No, ni Jodie nije mogla vjerovati da moram ići na godinu i pol u vojsku. Potom me život odveo u drugom smjeru".
Vrijeme u vojsci iskoristio je i za rad na svojoj prvoj knjizi: "Najbolje sam pisao dok sam bio na straži jer nisam imao ništa drugo raditi. Moj se nadređeni čudio, svi su ostali izbjegavali stražu, a ja sam tražio da budem što češće. I tako sam, malo-pomalo, dovršio knjigu".
Nakon povratka u Split doživio je tešku prometnu nesreću. Nisu, govori naš sugovornik, imali maksilofacijalnu kirurgiju u ovom gradu, pa su ga poslali u Beograd na dulje vrijeme. "Jedan je izdavač tamo čuo da sam napisao knjigu, pa je došao do mene i dogovorili smo se. Ostao sam kako bih promovirao knjigu, a u ovom sam se gradu i oženio. Knjiga se jako dobro prodavala, izašla su tri izdanja. Sa ženom se nisam slagao, rastao sam se i 1987. godine otišao u Ameriku".
U tu je zemlju stigao ponovno surađujući s agencijom SIPA Press. I ostvario karijeru o kojoj se mnogo pisalo, koja se pratila, koja je gotovo pa u kolektivnoj svijesti. Sve je to u novoj monografiji: "Knjiga ima dva dijela, prvi je dio kompilacija ranijih knjiga, a na drugoj surađujem s piscem Renatom Baretićem koji je sa mnom u jednom trenutku otišao na Hvar gdje smo razgovarali pet, šest dana. Na knjigu me nagovorio moj dobar prijatelj, odvjetnik Silvije Hraste".
Jadran Lazić potom je osnovao vlastitu agenciju, JLP. Svako ga novo snimanje, iznova oduševljava: "Posljednja koju sam snimao je pijanistica Lola Astanova. Njezine su fotografije bomba na kraju knjige".
