Sportska dvorana Kutija šibica, bolnica Sveti Duh, Dom zdravlja u Runjaninovoj, menza u Studentskom centru, Autobusni kolodvor i ZeKaeM samo su neke od zagrebačkih ustanova u kojima još i danas možete vidjeti legendarne stolice tvornice Jadran, a jedno od najneobičnijih mjesta na kojima se također nalaze su atomska skloništa. Riječ je o tri linije proizvoda koje je osamdesetih godina za Jadran dizajnirao Mladen Orešić, a prisjetili smo ih se na izložbi autorice Ivane Borovnjak “Sport, zdravlje, ugostiteljstvo, obrazovanje, kultura i rad – Stolice iz TMN Jadran 1980-ih” koja je bila postavljena u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva.
Ergonomski stolac Ergoline, proizveden 1981., zaživio je u poslovnim uredima i predstavlja prvu demontažnu stolicu u bivšoj Jugoslaviji, dvije godine kasnije proizveden je Modres, za čije je naslone prvi put bio upotrijebljen materijal koji se koristio za držače automobilskih vrata, a 1987. godine osmišljen je i Uni87, stolac koji je i danas standardni dio opreme zagrebačkih sportskih objekata, bolnica i domova zdravlja. Kroz razgovor s Mladenom Orešićem i Maurom Bastijančićem, tadašnjim direktorom tvornice Jadran, saznali smo mnogo i o kontekstu u kojem su ove stolice proizvedene i distribuirane.
U to doba izgradilo se dosta kapitalnih javnih objekata, primjerice zgrada Ine, a bilo je to i razdoblje kada se održavaju i Olimpijske igre u Sarajevu i Univerzijada u Zagrebu, pa današnju široku rasprostranjenost ovi stolci duguju, među ostalim, i velikim javnim narudžbama za spomenute manifestacije i objekte.
– Ono vrijeme bilo je nešto što bih poželio svakome od mojih studenata. Uvjeti rada bili su odlični, a prema dizajnerima je unutar radnog kolektiva vladao poseban odnos, pa sam tako i ja bio ravnopravan članovima poslovnog odbora i kao mladi dizajner imao sam priliku ne samo iznositi mišljenje već i planove o strategiji razvoja firme – prisjeća se Orešić i dodaje kako je industrija u to doba bila vrlo snažna (Končar, Prvomajska, OKI, Tesla…), izvozilo se i to ne samo na istočno tržište, a svaka firma imala je i svog dizajnera.
Jadran je imao i svoj tvornički list, u kojem su čak javno objavljivali i plaće svih zaposlenika, od direktora do NKV radnika, a osim stolica proizvodili su i drvena dječja kolica i željezne krevete za vojarne i bolnice. U Jadranu je 1981. bilo zaposleno 1400 radnika, a tvornica je imala i vlastitu ambulantu, odmaralište i stanove za radnike.
U tvornici ne samo da su dizajnirali stolice, već su morali napraviti i poseban alat za njih: prototipi stolaca, priča Bastijančić, izrađivali su se u radionici u Kroflinovoj, a potom su u Njemačkoj rađeni kalupi za serijsku proizvodnju. Jadran tada uvodi i sustav kontrole kvalitete, što je preteča današnjeg ISO-a, a zanimljivo je da je tvornica u Orešića investirala kao u stipendista, što je danas nezamislivo: – Bilo bi uputno da firme poput Kvadre krenu tim putem, jer ulaganje u znanje definitivno nije trošak – smatra Orešić, čiji se angažman Jadranu itekako isplatio. Tvornica koja se proslavila ovim proizvodima danas je, nažalost, u stečaju; jedan njezin pogon – Jadran-interijeri – posluje u Dugoj Resi, ima samo nekoliko zaposlenih, a od proizvoda iz 80-ih još uvijek se proizvode jedino stolice Uni87.
