Dizajnerica interijera Kristina Duran Grob, kreativna direktorica Studija Edit Interiors, svoju je vikendicu iz snova odlučila stvoriti u Podravini, na imanju starom stotinjak godina, s više od 4000 četvornih metara zemlje. Kupila ga je u srpnju ove godine, premda u tom malom selu nije poznavala nikoga, a umjesto uređene kuće dočekali su je zapušteni gospodarski objekti, dvorište i njiva.
U međuvremenu je kuću morala srušiti, no od svojih planova nije odustala. Štoviše, odlučila je da će upravo nekadašnji svinjac, štagalj i štala postati najzanimljiviji dijelovi njezina budućeg utočišta.
Prvi susret s imanjem nije prošao bez komentara. Njezino troje djece najviše se iznenadilo što kuća nema kupaonicu, nego samo stari poljski WC u dvorištu.
- Moja djeca, naravno, nisu sva jednako dijelila moje oduševljenje. Najmlađa kći uopće nije mogla shvatiti što znači poljski WC, ali je vrlo jasno poručila da nema šanse da će koristiti toalet na kojem ne može pustiti vodu. Prilično odlučan stav za nekoga tko je tek trebao otkriti što ga čeka na imanju. Sin isto tako nije bio oduševljen starim objektima, sve mu je to bilo prestaro, no malo se smekšao kada je čuo da bi na dijelu livade mogao postaviti nogometni gol i igrati nogomet. Najstarija kći jedina je od početka bila potpuno na mojoj strani. Iako ni sama nije osobito zaljubljena u život na selu, imanje joj se svidjelo, a danas rado razgleda moje ideje i nacrte. Osim toga, ne buni se kada iz Podravine donesem batat, jaja i jabuke - smije se Kristina.
Susjedi su, prisjeća se, smatrali da su objekti za rušenje, a prijatelji nisu razumjeli što će joj tolika zemlja kada se, kako sama priznaje, ne razumije ni u vrtlarstvo ni u poljoprivredu.
- Prvi majstor kojeg sam dovela da pogleda imanje nije se čak htio ni iskrcati iz auta. Pogledao je prema kući i gospodarskim objektima i kratko zaključio: ‘Nemam kaj gledati, to je sve za zrušiti. Kaj bute vi s tim?‘. To je, pretpostavljam, bio njegov profesionalni odgovor na ono što je vidio. I susjedi su bili znatiželjni i zanimalo ih je kako će izgledati nova kuća. Kad sam im objasnila da ne planiram graditi novu, nego da bih jednoga dana željela boraviti u nekadašnjem svinjcu, a raditi i družiti se u štaglju, nisu puno komentirali. Ali pogledi su govorili dovoljno: ova nije sasvim svoja - otkriva dizajnerica koja je, međutim, u svemu tome vidjela priliku za nešto drukčije od uobičajene vikendice.
Iako živi u strogom centru Zagreba, Podravina joj nije nepoznata. Kao djevojčica odlazila je u Kalinovac, odakle potječu njezini djed i baka, no kasnije ga godinama nije posjećivala. Ponovno ju je otkrila zahvaljujući poslu, kada je sa svojim Studijem Edit Interiors uređivala vikendicu u tom kraju.
- Već sam neko vrijeme osjećala zasićenje nekim standardnim obrascima života i svim onim što nam se nameće kao nužno. Čini mi se da smo pomalo izgubili osjećaj za to što je uistinu vrijedno, pa luksuz sve češće mjerimo predmetima koje posjedujemo, umjesto iskustvima koja živimo. Kad sam došla na to imanje, osjetila sam neku lijepu jednostavnost i slobodu. Kao da mi se otvorila mogućnost drukčijeg načina života, koji je cijelo vrijeme tu, a na koji često zaboravljamo jer smo uvjereni da je naša svakodnevica jedina moguća. U tom prostoru vidjela sam priliku da ponovno učim gledati. I da moja djeca provode dane izvan grada, u potpuno drugačijem ritmu i u prirodi. Da bolje razumijem materijale i stare načine gradnje, da učim o zemlji, sadnji cvijeća i povrća, da jednog dana mogu ubrati nešto što sam sama posadila. To su možda male stvari, ali upravo mi se u njima počela otkrivati neka drukčija vrsta vrijednosti. Mekota mi se zato učinila kao prilika za predivan novi početak - objašnjava nam Kristina i priznaje kako joj Podravina isprva nije bila ni na kraj pameti. Vratio ju je, govori, posao.
- Nakon toga mi se ravnica danima vrtjela po glavi. Polja, drvoredi, veliko nebo i kuće koje se ne trude biti nešto drugo. Sestrična, koja još ima staru obiteljsku kuću u bakinom selu, pozvala me u goste. Tada sam čula da se u slijepoj ulici prodaje staro imanje - priča i nastavlja kako ju je na parceli dočekao prizor koji bi mnoge potencijalne kupce vjerojatno obeshrabrio. Uz staru kuću ondje su bili štala, štagalj i svinjac, a iza njih prostirala se njiva. Sve je bilo zapušteno i godinama neodržavano, ali upravo ju je mogućnost da svakom objektu osmisli novu namjenu privukla. Posebno zanimljiva bila je cijena, usporediva s vrijednošću svega dva četvorna metra stana na ekskluzivnoj zagrebačkoj lokaciji.
- Kad to izgovorim, i meni zvuči nevjerojatno. I natjeralo me da se zapitam: što zapravo plaćamo kad kupujemo prostor? Adresu i kvadraturu? Ili mir, prirodu, vrijeme i prostor oko sebe? - kaže dizajnerica.
Imanju je dala ime Mekota, prema podravskom izrazu za plodnu zemlju, a kasnije mu je pridružila riječ jutrina, koja za nju označava veliko jutro i novi početak. Tako je nastala Mekota Jutrina, projekt koji je započeo kao osobna želja za prostorom izvan grada, a postupno prerasta u sasvim posebno iskustvo obnove starih seoskih građevina.
Prvi ozbiljan izazov bila je kuća. Zidana od stare cigle, bez temelja i puna vlage nakon više od 30 godina bez stanara, bila je u toliko lošem stanju da obnova nije imala financijskog smisla. Kristina ju je odlučila srušiti, a potom je počela razmišljati o mogućnostima koje nude preostali objekti. Inspiraciju je pronašla i u razdoblju kada je živjela u Švicarskoj.
- Dok sam živjela u Švicarskoj, gledala sam kako ljudi stare mlinove i farme pretvaraju u domove. Zašto se to ne bi moglo i ovdje? - objašnjava.
Najveće iznenađenje bio je nekadašnji svinjac koji je, unatoč desetljećima nekorištenja, ostao konstrukcijski zdrav i jedini ima temelje. Upravo će on prvi dobiti novu funkciju. Kristina ondje planira urediti sobu za spavanje, malu kupaonicu i vanjsku kuhinju, pa će objekt koji je nekada služio za držanje životinja postati njezin prostor za boravak na selu.
- Da, spavat ću u bivšem svinjcu - kaže Kristina, kojoj neobična povijest prostora očito nimalo ne smeta.
Poseban potencijal vidi i u štaglju, čiji strop doseže šest metara visine. Nakon popravka sjevernog zida i dijela krova, ondje namjerava smjestiti dugi stol za rad i druženje te ured u kojem će moći razvijati svoje kreativne projekte daleko od gradske vreve. Štala s pruskim valovitim stropom zasad ostaje netaknuta.
- S njom ne žurim - kratko objašnjava, dajući do znanja da joj nije cilj završiti cijelo imanje u što kraćem roku.
Ipak, neke je radove trebalo obaviti odmah. Među prvim zahvatima bili su dovođenje vode i kanalizacije, što je osobito razveselilo njezinu djecu. Naime, oko korištenja starog poljskog WC-a nisu bili spremni pregovarati.
Da obnova stoljetnog imanja može donijeti i prilično neugodna iznenađenja, Kristina se uvjerila tijekom čišćenja štaglja sa sestričnom. Među starim stvarima pronašle su dvije eksplozivne naprave, zbog čega je morala intervenirati policija. Snimka tog događaja na njezinu Instagramu prikupila je više od milijun pregleda.
- Kada sam čistila sijeno na štaglju, zapela sam za nešto tvrdo i vidjela da se radi o neobičnom predmetu maslinaste boje. Malo sam se bolje zagledala i vidjela da se radi o eksplozivnoj napravi i, naravno, uhvatila me panika pa sam počela vikati sestrični da sam našla neku bombu, što da radim, da je bacim u polje?! I čovjek u panici reagira iracionalno, uzela sam tu napravu i odnijela je na dvorište. I onda smo nas dvije razmišljale što sada, pa sam nazvala 112. Policija je vrlo brzo došla i pregledala imanje, a kasnije je došao i pirotehničar i pregledao naknadno štagalj. Sljedeći dan smo se smirile i nastavile s čišćenjem - prisjeća se Kristina i upozorava sve druge da, ako kupuju staro imanje, obavezno pregledaju svaki kutak. Kristina upozorava da joj je to iskustvo pokazalo koliko nepredvidljivih situacija može skrivati nekretnina u kojoj se desetljećima nije živjelo.
S druge strane, jedno od najljepših iznenađenja bili su ljudi. Iako je u selo stigla kao potpuna neznanka, vrlo je brzo upoznala susjede i počela otkrivati drukčiji način svakodnevnog života. Umjesto anonimnosti velikoga grada, ondje ju je dočekala zajednica u kojoj se ljudi poznaju, razmjenjuju domaće proizvode i pomažu jedni drugima.
- Danas već imam društvo. Susjeda Ljubica peče najbolje kolače, od susjede Mirjane kupujem mlijeko i grah, a susjeda Ana dat će mi sadnice gaure. Za nekoga tko se ne razumije u vrt, nije loš početak - veselo govori dizajnerica.
Upravo su takvi susreti postali važan dio njezina novog projekta. Iako profesionalno uređuje interijere i svakodnevno donosi odluke o materijalima, namještaju i funkcionalnosti prostora, vlastitom imanju pristupa mnogo spontanije. Ne želi ga pretvoriti u još jednu savršeno stiliziranu seosku kuću niti unaprijed odrediti kako mora izgledati svaki njegov kutak. Umjesto toga želi sačuvati karakter starih građevina, iskoristiti ono što već postoji i postupno otkrivati što joj je zaista potrebno.
- Ne želim od imanja napraviti ‘rustikalnu kuću‘ s lanenim zavjesama i vintage sitnicama. Želim mjesto na kojem se osjećam slobodno i neopterećeno, gdje mogu stvarati i polako otkrivati koliko nam zapravo treba da bismo se negdje osjećali kod kuće - otkriva nam Kristina koja namjerava potrošiti minimalni budžet da ovaj objekt dovede u osnovno stanje stanovanja, da ima struju i vodu, mjesto za prespavati, vanjsku kuhinju i malu kupaonicu.
- To će sve biti u starom svinjcu, koji je napušten preko 30 godina i nije bilo životinja u njemu. Namjera mi je postići bazu za jednostavno stanovanje te imati u štaglju prostor za rad i druženje, nekonvencionalan studio u kojem mogu stvarati. Također želim da su materijali prirodni i autohtoni: drvo, cigla, beton, i da me oni vode u estetici interijera. Veselim se sadnji i vrtu, na imanju ću imati svoj poligon za stvaranje na zemlji, testiranje biljaka, cvijeća otpornih na sušu i duga ljeta - tome se posebno veselim.
Svjesna je pritom da ovakav projekt podrazumijeva brojne izazove, od nepredviđenih troškova do prilagodbe starih gospodarskih objekata novoj namjeni. Zato svima koji razmišljaju o kupnji sličnog imanja savjetuje da ne gledaju samo cijenu i izgled nekretnine, nego i stanje infrastrukture, mogućnosti prenamjene te sve ono što se možda skriva iza starih zidova. Mekota Jutrina za sada nema konačan izgled ni čvrsto određen rok završetka. Kristina zna da ondje želi provoditi vrijeme s djecom, raditi, družiti se i uživati u prostoru koji joj pruža nešto što u središtu Zagreba teško može pronaći. A možda je upravo mogućnost da ne mora sve unaprijed isplanirati ono što je najviše veseli.
- Kako će sve izgledati, još ne znam sasvim točno. Postoje samo planovi i vizije, a sada kreće nepredvidljivi dio koji je za mene i najljepši - zaključuje Kristina Duran Grob, čiju je obnovu imanja moguće pratiti na Instagram profilu @mekota.jutrina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....