Ovog sam se proljeća s fotografkinjom Berislavom Picek uputila na jugoistok Istre, u malo mjesto Cokuni, gdje smo posjetile imanje Kumparička, mjesto u kojem vrijeme teče sporije, prirodnije i ukusnije. Skrivena u srcu zelene istarske prirode, ova nekada napuštena stancija danas je pretvorena u organsku farmu posvećenu proizvodnji kozjeg sira i drugih delikatesa, a ujedno je i najveća farma koza u Istri.
Na imanju s posebnom pažnjom njeguju koze, a njihovo se mlijeko pretvara u sireve koje je nemoguće zaboraviti. No, Kumparička nije samo farma, ona je održiva životna filozofija obitelji Winkler. Temelji se na poštovanju prema životinjama, zemlji i prirodnim ciklusima. Oni vjeruju u ritam života koji nije ubrzan, nego usklađen s prirodom, jer svakodnevno funkcioniranje na imanju nije samo posao, već način postojanja. Žive i djeluju u skladu s prirodom te nastoje stvoriti zatvoreni sustav koji se sam održava i hrani. Njihove koze pasu u šumama, kontroliraju rast divljeg bilja i održavaju krajolik, a kada u vrtu imaju nečega previše - ništa se ne baca. Višak se fermentira, kiseli ili pretvara u marmelade i sirupe. Sve, pa tako i njihov sir, rezultat je ne samo znanja i umijeća, već zdravog i funkcionalnog ekosustava.
Priča o Kumparički počela je prije dvadesetak godina, kada su roditelji - tata Aleš i mama Saša Winkler - odlučili zamijeniti život u Ljubljani onim u Istri. Tu su, okruženi zelenilom i mirisom prirode, stvorili drugi dom i počeli graditi priču koju danas nastavljaju njihova djeca Tita (27) i Bor (21). Odrasli su u tom okruženju, zavoljeli Istru, prirodu i jednostavan, iskren način života te odlučili nastaviti obiteljsku tradiciju koja i dalje živi u svakom kutku Kumparičke. Danas ovdje živi 200 koza, dva konja, psi i mačke. Posjetitelji mogu degustirati sireve, sudjelovati u kuharskim radionicama, uživati u čarobnim večerima na farmi ili se prepustiti Kumparička table delikatesama spravljenima od najsvježijih sastojaka iz njihova bogatog vrta i pretvorenih u gurmansku gozbu.
Naše putovanje na jug Istre počelo je rano ujutro iz Zagreba, a vijugava cesta vodila nas je pitoresknim krajolicima sve do Kumparičke. Stigle smo oko podneva, dok je sunce obasjavalo zelene brežuljke, a proljetni zrak bio je prožet mirisom trave i cvijeća. Na ulazu nas je dočekala nasmijana Tita, spremna da nam otvori vrata svoje farme i podijeli priču o životu među kozama, sirevima i prirodom koja ovdje vlada.
"Za razliku od klasičnog ‘bunta‘ prema obiteljskom poslu, moj je išao drugim smjerom - nisam pobjegla, nego sam htjela pokazati svoju viziju Kumparičke. Sve se dogodilo prirodno: svake sam godine bila sve aktivnija, a nakon studija u Ljubljani shvatila sam da se ovdje osjećam bolje nego drugdje. Oduvijek me zanimala hrana i sve što joj prethodi, a Kumparička mi je dala prostor da to istražim i razvijem na svoj način", objašnjava mi Tita, koja se u Istru vratila 2020. nakon što je diplomirala filozofiju.
Za nju je Kumparička mnogo više od imanja - to je dom i mjesto gdje se spajaju ljubav prema životinjama, hrani i druženju s dragim ljudima. "Svi koji dođu prvi put često osjete da ovdje postoji neka posebna energija. Moja mama kaže, a ja se slažem s njom, da ovdje živi ‘duh Kumparičke‘. Ova stancija postojala je puno prije nas i postojat će i dugo nakon nas. Zato vjerujemo da se prema njoj treba odnositi s poštovanjem."
Tita dodaje da bi bilo teško povjerovati kako je Kumparička izgledala kada su je prvi put ugledali. "Sve je počelo s nekoliko koza i željom da napravimo nešto drukčije. S godinama je Kumparička rasla - u broju životinja, u znanju, u kvaliteti proizvoda, ali i u ideji da bude otvorena zajednici. Danas, uz sir i druge specijalitete, nudimo edukacije, degustacije i posjete. No ono što se nikada nije promijenilo jest temeljni cilj: poštovanje prema životinjama, zemlji i svakom koraku proizvodnje."
Tehnike koje koriste u izradi sira vrlo su tradicionalne. No, uz njih se oslanjaju i na znanje koje su stekli godinama, kao i na savjete stručnjaka koji ih prate na tom putu. U vrtlarstvu također biraju tradicionalne metode i svake godine traže i siju stare sorte sjemena. Time spajaju najbolje iz prošlosti sa znanjem i potrebama sadašnjosti.
"Nema velike tajne - sretne koze, sretan sir, sretni ljudi. Dobar sir počinje na pašnjaku, a naše koze imaju pristup ispaši tijekom cijele godine. Istra je idealna za uzgoj koza - one se ovdje savršeno snalaze, a rezultat toga je mlijeko vrhunske kvalitete. Sve ostalo samo je logičan nastavak te kvalitete", dodaje Tita, koja je već u srednjoj školi pomagala i bila uključena u sve aspekte brige o farmi, vrtu i gostima.
"Najvažnije nam je da je hrana dobrog okusa. Naša zemlja i naš rad sami govore za sebe. Toliko smo se razmazili vlastitom hranom da više niti ne razmišljamo o tome kao o luksuzu - to je standard kakav bi svi trebali imati. Kad jednom probaš domaću rajčicu, više se ne možeš vratiti na onu iz supermarketa. I upravo je to ono zbog čega se vrijedi truditi", zadovoljno objašnjava.
Uz sir proizvode i druge specijalitete koji dolaze iz njihova vrta, a izvrsno uspijevaju zahvaljujući kozjem gnoju. "Ponosna sam što smo u posljednje dvije godine potpuno održivi kada je riječ o povrću. U našem vrtu raste više vrsta nego što ih se može naći u većini trgovina u Istri. Takvu raznolikost na tanjuru možeš postići samo ako sam uzgajaš i razumiješ ciklus hrane, od sjemena do stola", nastavlja.
Život na imanju mijenja se iz dana u dan, iz sezone u sezonu. "To je ljepota života u prirodnom okruženju - uvijek se nešto događa i nikada nije dosadno. U toplijem dijelu godine većinom smo vani - brinemo se o životinjama, vrtu i imanju. Ima nešto posebno u tome kad pogledaš oko sebe i vidiš rezultate vlastitih ruku. Taj osjećaj da sam dio nečeg većeg, da sam nekome potrebna i tako povezana s ciklusima prirode ne može se usporediti ni s čim", naglašava.
No, iako izvana djeluje romantično, iza te romanse stoji mnogo rada i odricanja. "Ovo sigurno nije život za svakoga. Svima je zabavno doći nakratko i uživati, ali nisu svi za takav stil života. Na kraju krajeva, uvijek kažem da je lakše raditi sa životinjama nego s ljudima, iako je uz dobru ekipu sve lakše!"
Svake godine osmišljavaju nešto novo, a posjetiteljima koji dođu na večeru ili na neku od aktivnosti koje nude rado otvaraju vrata svog doma i načina života. Pokazuju im sve dijelove imanja - štale, vrt, siranu - kako bi upoznali ne samo prostor nego i logiku svega što rade. Žele da osjete gdje i kako nastaje sve ono što im posluže na tanjuru. To je iskustvo koje povezuje ljude s hranom, ali i s njima samima.
"Najdraži su mi trenuci oni za zajedničkim stolom - večera je često više od hrane. Posebno mi je ostao u sjećanju američki par koji je za večerom upoznao mamu i sina iz Slovenije. Nakon večere kod nas ostali su u kontaktu, a par je čak otišao u posjet njihovoj obitelji u Sloveniji. Mislim da je to neka vrsta magije - kod nas se sretnu ljudi koji se inače nikada ne bi sreli, a ovdje ih spoji zajednička strast ili osjećaj pripadnosti", naglašava Tita.
Kumparička svaki dan donosi novu priliku za učenje, a Tita se s novim izazovima susreće svakodnevno i pristupa im otvoreno. "Naučila sam da sam postala razmažena - ali na svoj način! Nisu to iste stvari kao kod ljudi koji su navikli na gradski luksuz, ali ipak je to razmaženost po pitanju tišine, prostora, ritma dana. Shvatila sam i da mi grad više ne odgovara, volim ga posjetiti na nekoliko dana, ali tada se još više veselim povratku kući, u svoj mir. Kad god naučim nešto novo, lakše se nosim sa sljedećim izazovom. S vremenom stekneš znanje, ali i neku vrstu unutarnje snage i fleksibilnosti. Priroda te nauči prihvatiti da nije sve pod tvojom kontrolom", ističe.
Kada je o budućnosti riječ, Tita priznaje da se njezina vizija s vremenom mijenja i raste s njom i imanjem. No jedno ostaje isto - želja da ovdje ostane još dugi niz godina. "Možda jednoga dana Kumparičku predam svojoj djeci, ako sve bude išlo svojim putem. Volim taj prirodni kaos koji ovdje oduvijek postoji - nije sve savršeno, baš kao što nije ni priroda ni život. I to je ono što Kumparičku čini stvarnom", zaključuje.
Na rastanku ostaje dojam da ovo nije samo farma, nego prostor u kojem se priroda i čovjek nadopunjuju u rijetko skladnom ritmu. To je mjesto gdje se u svakom siru, komadu povrća i svakom susretu osjete trud, ljubav i povezanost s istarskom zemljom. A možda upravo zato posjetiteljima ostaje u sjećanju ne samo okus sira, nego i osjećaj da su barem nakratko bili dio drukčijeg, sporijeg i istinitijeg svijeta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....