"Danijel, koliko kuća ima kvadrata?", okreće se Mario Petreković vlasniku tvrtke koja njemu i njegovoj partnerici Aleksandri gradi kuću, nakon što sam ga pitao za kvadraturu.
- Bruto oko 180 - odgovara majstor.
- A, dobro, ja sam novinaru rekao 130 - u svom stilu odgovara Mario, voditelj, glumac, poduzetnik, komičar (popis je poduži), koji se nedavno sa svojom partnericom Aleksandrom Kramberger u Samoboru uputio u avanturu gradnje kuće. Zatekli smo ga usred posla, dok u visokim gumenim čizmama stoji u svježem betonu - prizor koji bi nas začudio kad bi u pitanju bio ijedan drugi voditelj/glumac/poduzetnik/komičar, ali kad je Mario u pitanju, uopće nas nije iznenadio. Ali iznenadio nas je koncept gradnje:
- Ovo je bila inicijacija, idemo u rov i radimo bunker! Nema kata, samo je deka i idemo 16 metara dolje. Probijamo kanal prema Sljemenu za djecu, ženu i mene, da možemo u bilo kojem trenutku pobjeći, da se djeca mogu malo skijati, pa natrag u atomsko sklonište. I ne zanima me što je vani, zalihe su ovdje, tu je rezervoar, skladište za konzerve, posadili smo životinje kod susjeda i to je to, mi smo spremni za sve uvjete. Treba krenuti od temelja. Od temelja nadolje, da. To se zove kontraproduktivna gradnja - kroz smijeh poručuje Mario.
Zimski broj magazina D&D još je jako kratko u prodaji! Ne propustite ga nabaviti danas
Nama... khmmm... starijima Mario je privukao pažnju kao Fizikalac iz serijala ‘Prijatelj na kvadrat‘, gdje je u stvarnost pretvarao sve što su Jadranka Ivaniš Yaya i Martina Matušin poželjele promijeniti u interijeru:
- Taj duh Fizikalca i dalje je u meni, ali vremenom sam postao bitno poboljšana verzija: Slobodni zidar! - kaže Mario, najavljujući, s lopatom na ramenu, nove avanture. Objašnjava nam i da se sjeća scena iz djetinjstva, kad je s bratom i ocem susjedima pomagao pri gradnji kuće, kako je pritom svatko donio sa sobom svoje alate i pomagao koliko je mogao:
- Kad je netko radio kuću, svi smo išli kod njega. Miješalica se uključi, izlije se temelj, radi se po cijeli dan. Albanski radnici su tada bili na posebnoj cijeni, rokali su cijeli dan, bez prestanka... I nije bilo nadzora, kakav nadzor. A ovdje, dođe majstor, bagerom iskopa što je trebalo, dečki paralelno radili željezne korpe i šalunge, danas je stigao gospodin s betonom, hidroizolacija u beton, izbacio surlu, sve gotovo... Znači, sve ovo bi nekad potrajalo i mjesec dana, sto posto. Samo mjesec dana, gledaj ovu zemlju, trebalo bi ti da to ručno kopaš.
Zanimao nas je planirani rok gradnje:
- Znači, rok je nepredvidljiv. Mi smo to nekako i čuli i vidjeli, kad se kaže godinu dana, onda to traje dvije godine, a lagano se uđe i u treću... Ali za sada sve ide svojim tokom, so far so good. Tu možda nedostaje voditelj gradilišta, ja sam tu naučnik, učim se. Nakon ovog ću si moći kuću napraviti. Ova je za ženu i djecu, a kad naučim, onda ću napraviti jednu manju za sebe. Kvalitetniju. Ovo sad fušam, uzimam sa strane sve što je ostalo, višak betona, željeza...
U razgovoru doznajemo da su od arhitekata tražili "da prilagode dimenzije soba, jer smo svi u obitelji nižeg rasta":
- Nisam ja, nego moja supruga/djevojka, ona me najbolje poznaje - pojašnjava Mario.
Niste se još oženili?
- Budemo kad dovršimo kuću. Ako preživimo kuću... Kažu ljudi, do fasade ako ste zajedno, dobro je.
Sviđa nam se kako razmišljate.
- Pa, ne razmišljam - uz široki osmijeh kaže Mario. Vratili smo se na pitanje budžeta; Mario tvrdi da postoje stavke na kojima je moguće uštedjeti koji euro:
- Koliko sam shvatio, dosta se može uštedjeti ako vlasnici nisu prezahtjevni u fazi uređenja interijera. A ove stvari, hoće li stolarija biti alu ili PVC, ako je mala razlika, onda ćeš uzeti alu, ako je velika, dobra je i PVC. A ponude jako variraju, preporuka doslovno ne znači ništa. Dosta je majstora zauzeto, ali ima tu i neodgovornih, pošalješ upit pa čekaš ponudu, ne znam zašto, sedam ili osam mjeseci. Onda je opet bilo nekih nevjerojatno zainteresiranih i proaktivnih, čovjek se javi, drugi dan šalje ponudu, a ti malo čekiraš po internetu i otkriješ da iza njega ima ‘repova‘, da je ostao dužan odraditi neke poslove, da ih nije baš dobro odradio... i onda, dobro, znaš, moraš dvije, tri ponude imati. Taj proces, mislim da... I onda to sve traje. Jer ova priča s kućom nije od jučer, razmišljamo, planiramo, čekala se neka povoljna situacija. Sad smo krenuli i to je to!
Mario je s partnericom i djevojčicama živio u lijepom stanu u Samoboru, kako su se uopće odlučili na gradnju kuće?
- Aleksandra je odrasla u kući, ja sam odrastao u kući, oboje imamo taj doživljaj života u kući. Stan koji smo prodali bio je sjajan, zapravo neka idealna kombinacija stana i kuće, gospođa koja je živjela ispod nas bila nam je poput mame. Ali sad kad vidim ovo mjesto gdje smo započeli gradnju, to je slijepa ulica, naše će se djevojčice moći tu na miru igrati vani, bit će tu među klincima... Tako sam i ja odrastao, obožavam našu ulicu u Bjelovaru, valjda nam je svima u krvi vratiti se na poznato.
Dok se ne usele u novu kuću, Aleksandra i Mario odlučili su unajmiti stan u centru Zagreba:
- Da, to je stan u starijoj zgradi, s visokim stropom, što mi se sviđa, jer i u Katranu su visoki stropovi, uvijek mi se sviđao taj osjećaj prostora. A sviđa mi se i ovo - pokazuje Mario na kontejner u kojem su radnici upravo uživali u gablecu:
- Prije sam ‘brijao‘ da bih si napravio kuću od kombinacije kontejnera, to ili A-frame kuća, to mi je isto bilo top - priznaje Mario. Naravno, riječ je o mladenačkim snovima, kad obitelj još nije bila na vidiku. Zadovoljan je projektom kuće:
- Je, lijepo je sve ispalo, iako mi to sve trenutno izgleda puno veće uživo nego na papiru. Ekipa iz Urbanih ideja nas je saslušala i sve naše ideje i zahtjeve prenijela u nacrt, nadzornik nam je super, samo se ja još učim. Lagano počinjem kužiti što je tu što, kao na televiziji, tko je floor manager, tko kome odgovara... Naš nadzornik, ja ga zovem Vladimir Nadzor, on odlučuje što i kako se radi, graditelj to provodi, a voditelj gradilišta - uloga za koju ja učim - dočekuje ljude i odlučuje kad je pauza.
Zasad sve ide ‘po špagici‘, iskusni ljudi tvrde da pravo ‘veselje‘ počinje tek kad krenu unutarnji radovi:
- Da, upozorili su nas na to. Znate, ono, kad keramičar otkaže termin jer mu je kum dobio kurje oko, pa mu sad on mora čuvati dijete, i to vjerojatno sljedećih sedam mjeseci... Upravo se to dogodilo mom susjedu, izgubio je četiri mjeseca zbog slične ‘hitne‘ situacije. Ali ja se nadam da će ipak sve biti ok - zaključio je Mario, prebacio lopatu preko ramena i krenuo lagano u zalazak sunca, dok se preko njega počela vrtjeti odjavna špica. Ali, kako je gradnja kuće serijski film, ovo je kraj tek prve epizode, Marijeve zgode s gradilišta gledat ćemo ponovno - nadamo se, u što manje sezona.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....