Ljeto 2017. godine pokazalo se prijelomnim za Mašu Ljotić Plichtu. Maša, svestrana umjetnica iz Beograda, pozvana je da nastupi na malom kazališnom festivalu na još manjem, nenaseljenom otoku Sveti Andrija kraj Visa, na kojem nema ni struje niti tekuće vode.
- Po struci sam violinistica, slobodna umjetnica, bavim se glumom i raznim stvarima. Te sam godine svirala u jednom bendu koji je bio pozvan da nastupi na kazališnom festivalu, ne na Visu, nego na otočiću Sveti Andrija, lokalno poznatijem kao Svetac. Na Svecu nema struje, nema vode, nema redovitog prijevoza. I baš je ondje festival organizirala Marica Grgurinović, koja nas je pozvala da nastupom zatvorimo festival. Meni je sve to djelovalo toliko egzotično i ludo da nisam mogla propustiti; čak sam došla nekoliko dana ranije jer nikad prije nisam bila na Visu, pa sam željela istražiti otok i Komižu. I - potpuno sam se zaljubila.
Ne samo da se zaljubila u Komižu, nego je u jedrilici koja je glazbenike prevezla do Sveca upoznala i Marka, sadašnjeg supruga, enologa i vinogradara koji je već godinama živio na Visu. Marko je na Vis došao iz Zagreba; dakle, oboje su iz velikih gradova, oboje u potrazi za nečim drugačijim, a susreli su se na pučini.
- Prva je godina bila više teška nego romantična. Naime, naporno je bilo stalno putovati na relaciji Beograd - Vis, paralelno završavati projekte, snimanja, koncerte... Između ostalog, imala sam radionice za djecu u Beogradu koje sam morala nekome prepustiti. Nakon godinu dana konstantnog putovanja između Beograda i Komiže, bila sam iscrpljena i odlučila sam da će Vis postati moja baza. Sa psihološke i emocionalne strane bilo je iznimno teško. Cijeli moj identitet javne osobe, umjetnice, izvođačice - srušio se. Ovdje nisam imala ništa. Trebalo mi je puno da se naviknem na mentalitet otočana. Nisu bili otvoreni, nije ih zanimao ‘došljak‘. Ovdje nije bitno dolazite li iz Beograda, Zagreba, Trogira ili Australije - ovdje su stranci jednostavno stranci.
Maša kaže da je njezin prvi dojam bio da je svaki otočanin otok za sebe. Kad je došla, pokušala je zajednici ponuditi najbolje što zna raditi, radionice za djecu. Ali njima to nije zvučalo primamljivo, kao, ‘što si nam tu došla nešto nuditi‘:
- Shvatila sam da im moram prići drugačije. U početku me bilo strah samoće na otoku, pa sam se upisala na tečaj talijanskog jezika. Učiteljica, koja je također došla iz Rijeke, rekla mi je: ‘Na otoku moraš ili biti jako dobro sam sa sobom ili poludjeti‘. I tada sam pomislila: ‘Jedno od to dvoje će sigurno biti‘. I zaista, prihvatila sam to. Sada imam predivan odnos sa zajednicom i osjećam da mi je ovo dom, kako sam dio njih. Ali do toga sam došla kroz puni krug dokazivanja. Moraš doći s namjerom da budeš dio zajednice, a ne da se postavljaš iznad nje. Sada smo u prekrasnim odnosima.
Maša tvrdi da joj boravak na otoku nikad nije bio ‘klaustrofobičan‘:
- Zapravo, ‘klaustrofobičan‘ mi je postao kontinent. Na otoku osjećam slobodu. Moj živčani sustav vremenom se toliko umirio da više ni ne mogu živjeti u gradu. Danas često putujem zbog posla - vodim radionice iz tjelesno orijentirane terapije i glazbene projekte - ali nakon 5-6 dana, jedva čekam vratiti se na Vis.
Mašin suprug Marko, kaže ona, došao je na otok kao enolog, doslovno s jednim škarama za vinovu lozu. Marko danas živi potpuno autentičan otočki život: uzgaja vinograd, radi svoje vino (i osvaja zlatne medalje za kvalitetu), predsjednik je poljoprivredne zadruge u Komiži, i bori se da otok ne izgubi svoj identitet pod naletom turizma. Maša i Marko u međuvremenu su postali i sretni roditelji:
- Da, imamo dvije curice. Prije vrtića nam je bilo naporno, jer nemamo ovdje baka-servis, sve radimo sami. Razlika u godinama među djevojčicama je mala, što također nije baš pomoglo. Ali vrtić u Komiži je obnovljen i zaista je prekrasan. Djeca na otoku žive u velikom luksuzu prirode i slobode. Problem su kadrovi - nema ljudi koji žele živjeti cijelu godinu na otoku. Primjerice, odgojiteljice: ako netko dođe raditi, mora plaćati smještaj, što je neodrživo. Sad, s novom lokalnom upravom, a i moj je suprug bio dio te nezavisne liste, radimo na tome da se to promijeni, kako bismo osigurali životni prostor za stalne djelatnike.
Najveći joj je šok prilikom preseljenja na otok, priznaje Maša, bila jedna stvar:
- Najstrašnije mi je bilo to što sam izgubila luksuz da budem ‘nevidljiva‘. U Beogradu - ili bilo kojem većem gradu - imate svoj privatni život, i sami birate što ćete pokazati drugima. Ovdje to ne postoji, ovdje si javno dobro. Svi znaju sve. Ali samo je to bilo šokantno - zaključila je Maša.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....