Nakon što nam je otvorila vrata zagrebačkog stana koji je osmislila i uredila za prijateljicu, Miranda Vukasović na prvu nas se dojmila kao žena čija je pozitivna energija zarazna. Ta je arhitektica i glazbenica profesionalni i kreativni put gradila između različitih disciplina, gradova i kultura, a veći je dio života radila izvan Hrvatske: u Italiji, Francuskoj, Brazilu, Meksiku, Engleskoj, Kini i Portugalu provela je čak 26 godina. Danas se njezine dvije velike strasti, arhitektura i glazba, sve više isprepleću. Iza nje su brojni uspješni radovi i suradnje u oba područja: surađivala je s umjetnicom Julie Gautier, dizajnericom Iris van Herpen, svirala u budističkom hramu u Kini, ali i u studiju Davea Stewarta u Los Angelesu.
- Rekla bih da su arhitektura i glazba dvije umjetnosti koje su vrlo povezane. Nije ih teško povezati i vidjeti neku paralelnu crtu između njih. Arhitektura se također gradi postupno kao i skladanje - kaže Miranda Vukasović i pojašnjava:
- Svaki novi projekt u arhitekturi počinje od praznog papira. Tako je i s glazbom. Kad skladate, počinjete od neke emocije koju nosite u sebi, dok u arhitekturi možda krećete od osjećaja nekog terena na kojem radite.
Njezin otac bavio se glazbom, pa je ona od malih nogu bila okružena glazbom i glazbenicima.
- Uglavnom sam svirala klasičnu glazbu, ali u jednom sam trenutku primijetila i glazbu u sebi i postalo mi je prirodno, kad sam se malo oslobodila, svirati klavir. Glazba mi je više duša i trenutak, ne razmišljam previše o pravilima. Vodim se osjećajem i instinktom. Arhitektura je možda više zadana. Sve kreće od nekih racionalnijih dijelova moje osobnosti. Imate razum i imate osjećaje - objašnjava.
U početku je, priznaje, svirala sama, glazba joj je postala intimni prostor u kojem se osjećala slobodno:
- Tek sam poslije, dok sam živjela u Kini i radila u arhitekturi, ponovno zaželjela ozbiljno svirati. Jedan arhitekt me pitao hoću li s njim svirati u bendu i tako je sve počelo. Kad sam se opustila, shvatila sam da mogu i komponirati, pa sam počela skladati.
Ubrzo je snimila svoj prvi album, a zatim i drugi.
- Prvi mi je posebno važan jer govori o meni. Snimila sam ga u Kini, u starom budističkom hramu smještenom blizu Zabranjenog grada. Poslije je taj album ušao i u prednominaciju za nagradu Grammy. A ono što sam radila posljednje možda mi je i najznačajnije: radila sam glazbu za Julie Gautier, francusku umjetnicu koja roni na dah i pleše ispod vode. Za njezin sam kratki film radila glazbu. Snimali smo u najdubljem bazenu u Europi, u Veneciji. Bazen je dubok 42 metra, a ona odlazi na dno i pleše pod vodom. Surađivala sam i s poznatom dizajnericom Iris van Herpen za koju sam radila glazbu za film koji je prikazan u sklopu Haute Couture Paris Fashion Weeka.
Tijekom razgovora zbrajali smo godine koje je Miranda Vukasović provela u inozemstvu i došli do zaključka da je po "zagrebačkim godinama" zapravo tinejdžerica:
- Još dok sam bila mala, moja je mama imala starinski atlas, uvijek mi je bio fascinantan. I kad smo slušali glazbu, slušali smo je na puno jezika, dolazila je iz različitih zemalja. Zanimali su me jezici, zemlje i različite kulture. Onda sam dobila stipendiju za Italiju i tako sam krenula. Nakon toga mi je samo rasla želja da idem sve dalje. Pronašla bih posao i otišla, recimo u Brazil, a onda sam s ruksakom putovala po cijeloj Južnoj Americi.
Je li to utjecalo na vaš način rada?
- U glazbi možda sve više. Sve pokušavam raditi prema prvom instinktu, bez previše razmišljanja i opterećivanja pravilima. Vodim se emocijom. To je na neki način i vrsta meditacije. Sjednem i dođe mi neki motiv. Onda ga sviram i ponavljam dok ne počnem čuti nešto novo. Što ga dulje ponavljam, čujem sve više glasova. Ne pitate se zašto i ne možete sve racionalno objasniti.
Danas razmišljate o spajanju arhitekture i glazbe. Kako to zamišljate?
- Još mi nije potpuno jasno kako, ali osjećam da su zvuk i prostor jako povezani, iako o tome možda ne razmišljamo dovoljno. Postoji jedna zanimljiva knjiga Davida Byrnea baš o tome kako je glazba povezana s prostorom. Kaže da ako nešto dobro ne zvuči, možda nije odsvirano u pravom prostoru. Zašto je punk glazba vezana uz male klubove, a Bachova uz crkve? Jednostavno, zvuk jest povezan s prostorom. Kakva glazba pripada kojem prostoru? Želim stvarati instalacije koje povezuju zvuk i prostor. Glazba nije samo ono što ja proizvedem, nego i vibracija koja nastaje i način na koji se ona širi prostorom.
Kad je o arhitekturi riječ, Miranda otkriva što je najviše veseli raditi:
- Ako je riječ o stambenom objektu manjih dimenzija, draže mi je krenuti od cijelog volumena jer smatram da je sve vrlo povezano. Volim kontrolirati i vanjski i unutarnji prostor, kao i svaki detalj. Volim crtati namještaj pa se baviti detaljima, od malo veće skale, preko srednje pa sve do najmanje. Kad je riječ o urbanističkoj skali, onda su mi zanimljiviji vanjski prostori namijenjeni ljudima. Ne nužno zgrade, nego parkovi, trgovi i slični prostori koji ljudima općenito mogu poboljšati kvalitetu života.
Koliko je važno znati obraniti i jasno izložiti vlastitu ideju?
- Puno puta ne smiješ odustati i moraš znati kako klijenta educirati da prihvati nešto što si ti zamislio. Važno je znati do koje granice možeš braniti svoju ideju. Kod nas u Hrvatskoj to je još dosta teško. Nismo toliko otvoreni prema nekim novim idejama. Imam osjećaj da se sada to ipak mijenja, ali puno se toga još uvijek gradi bez jasnog plana i sve je dosta slično: sigurno, sivo, bijelo, crno... Trebaju nam investitori koji su vizionari i koji bi možda bili spremni malo riskirati.
Tvrdi da je ona sama danas spremnija preuzeti rizik.
- Osjećam neku unutarnju potrebu koja mi govori: ‘Samo se bori za svoje‘. Bilo je projekata u kojima sam se malo prilagodila investitoru ili privatnom klijentu, pa mi je bilo žao jer rezultat na kraju nije bio onakav kakav sam željela. Mislim da su tijekom povijesti ljudi koji su mijenjali stvari imali jasne ideje koje su čvrsto zastupali i uvjerili nekoga da ide u tom smjeru. Mislim i da ljudi koji danas stvarno pokreću promjene rade to isto: usude se riskirati. Važno je da ono što se gradi ostavi neki trag i da ima neku konstantu. Da kada netko vidi nešto, može reći: ‘To je Miranda, to nije nitko drugi‘. Mislim da je u glazbi moj zvuk već postao prepoznatljiv i da imam svoj stil. I za to mi je trebalo vremena. Mislim da je tako i u arhitekturi. Trebate stvoriti ono što želite, ali istodobno morate uzeti u obzir i osobu koja je taj projekt investirala; morate pronaći ravnotežu - kaže Miranda i ističe:
- Kroz hrabrost dolazimo do novih saznanja i stvaramo nešto drukčije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....