Naša suradnica, Ivana Ferenčak iz Dizajnholika, razgovarala je sa Simonom Legaldom u Milanu.
U današnjem globalnom svijetu, suvremeni dizajneri uglavnom vode samostalne urede u kojima razvijaju projekte za razne naručitelje koji prepoznaju njihov rad. Prava je rijetkost da se pogodi toliko savršen spoj i dizajner ostane nekoliko godina raditi isključivo za jednu tvrtku. Upravo to se dogodilo mladom Simonu Legaldu (35) još tijekom studentskih dana kada je prodao svoja prva četiri rada danskoj tvrtki Normann Copenhagen. Otada Simon redovno pedalira na svojem 'Holdsworth Hurricane' biciklu iz 1952. na posao koji smatra hobijem, u tvrtku u kojoj su svi poput obitelji. Do sada je za ovu tvrtku dizajnirao više od četrdeset uspješnih proizvoda te bi se s pravom moglo reći da je izgradio njen prepoznatljiv vizualni identitet. Ove godine, prvi put, tvrtka je zakoračila u svijet eksterijera i to upravo Simonovim stolcem Allez.
Simonov rad karakterizira skandinavska jednostavnost i iskrenost, bez suvišnih detalja i ukrasa. Najveći izazov su mu nova konstruktivna rješenja za koje je dobio nekoliko prestižnih nagrada. Primjerice German Design Award (za tronožac Tap i seriju stolaca Form) ili Red Dot Award (za fotelju Era).
S ovim radoznalim i hiperproduktivnim dizajnerom razgovarali smo u Milanu povodom nedavnog 20. rođendana mlade tvrtke Normann Copenhagen koju jednako vole sve generacije.
• Ideju za svoju uspješnu svjetiljku Amp dobili ste popravljajući radio. Imate li još takvih anegdota?
- Zapravo, popravljajući taj radio, dobio sam ideju za dva proizvoda. Pojačalo me inspiriralo za svjetiljku, a rupice na zvučniku su inspiracija za kliznu frontu komode za TV zvane Kabino. Samo što u ovom slučaju rupice ne služe da kroz njih prolazi zvuk, nego signal daljinskog upravljača. Ali, najčešće me inspirira ono što je izazov za proizvesti.
• Slušate li glazbu kada stvarate?
- Uvijek. Kada radim, kada idem biciklom na posao... Minimalno osam sati dnevno. Volim stalno otkrivati novu glazbu i slušam različite žanrove. Najčešće se prepustim Spotifyju, a trenutno mi se vrti Kevin Moby, Blood Orange i Beach House, ovisno o raspoloženju. Zapravo je čudno kada nema glazbe, kao sada kada radimo ovaj intervju, na primjer.
• Vaš prvi dizajn koji je proizveden je tabure Sumo koji izgleda upravo tako. Jeste li ga stvorili gledajući sumo borce?
- Ne, zapravo sam prvo nacrtao tabure i kada sam stavio dva tabure jedan pored drugoga, u glavi sam vidio meč. Možda je to zbog šava koji izgleda kao remen, ali drago mi je da je ime pogođeno.
• Također ste dizajnirali podosta kuhinjskih pomagala. Znači li to da volite provoditi vrijeme u kuhinji?
- Da, obožavam kuhati. Nisam baš neki chef, ali trudim se. No, to me nagnalo da počnem razmišljati kako poboljšati neke proizvode za koje sam smatrao da su nefunkcionalni ili loše dizajnirani. Kuhinju smatram izazovnim mjestom te sam u nju pokušao uvesti i materijale koji se tradicionalno tamo ne nalaze poput francuskog veza (koji mi zovemo španjolska trstika, op.a) koji ste oduvijek mogli naći uglavnom samo na stolcima, a ja sam ga upotrijebio na poslužavniku.
• Koje vam je omiljeno jelo?
- Volim smørrebrød ili "open sandwich", kako ostatak svijeta to zove. Radi se o istoj bazi, a to je raženi kruh na koji onda vlastitom maštom slažete najrazličitije priloge koje možete zamisliti. Sviđa mi se jer je stalno drugačije i stalno se nadograđuje.
• Daje li vam tvrtka za koju radite potpunu kreativnu slobodu?
- Apsolutno. Naravno, moram paziti da se ono što stvaram uklapa u njihovu filozofiju i da se može proizvesti. Namještaj najčešće razvijamo po 2-3 godine ili dulje.
• To znači da ste strpljiv čovjek?
- Nimalo i ne mogu dočekati vidjeti dizajn koji sam zamislio u stvarnosti. No to je jednostavno tako. Puno je ljudi uključeno, rade se kalupi, prototipovi, razna testiranja i slično. Imperativ je da i proizvodni proces ne bude preskup jer želimo da je naš dizajn pristupačan širokom krugu ljudi. Ne želim raditi skulpture nego primarno funkcionalne predmete.
• Kako se praznite od stresa na poslu?
- Čistim kuću. (smijeh) Ili popravljam stare radioprijemnike kao što ste čuli i stare bicikle iz pedesetih godina. No zapravo ne doživljavam svoj posao kao posao jer mi je to strast. Čak i na odmor odlazim samo fizički, a mentalno sam stalno u stvaranju novih proizvoda.
• Koji vam je omiljeni grad?
- Kopenhagen. Najdraži mi je stari Frederiksberg gdje je bila ljetna kuća kralja Frederika. Tu postoji park s vrtom inspiriranim francuskim vrtovima koji jako volim.
• Kako izgleda vaš dom?
- Pretrpano stvarima s raznih putovanja. Naravno, ne namještajem, nego sitnicama, keramičkim figurama, vazama i slično. Jedino su mi zidovi potpuno bijeli.
• Brine li vas da će vas inspiracija napustiti i imate li ikada kreativne blokade?
- Ne, mislim da je to poput vožnje biciklom. Jednom prepoznaš to u sebi i to je to. Što brže pedaliraš, to brže ideš. Nekad moraš stati na semaforu i onda se malo teže pokrenuti, ali ide. Naravno, nekad se moraš i malo odmoriti i ohladiti.
• U poplavi proizvoda danas, kako napraviti nešto novo i ne ponavljati se?
- Danas je to jako teško i mislim da je tajna u detaljima. Primjerice, na stolcima Form radio sam na novom načinu kako se sjedište može pričvrstiti za noge stolca tako da se ne vide vijci i sve izgleda kao da je u jednom komadu. Svi telefoni danas oblikom sliče jedan na drugi, ali ono što iPhone razlikuje od ostalih je softver koji koristi.
• Treba li svijet još jedan stolac, još jednu svjetiljku, još jednu vazu?
- A treba li još jednu sliku, još jedan film, još jednu knjigu?
