ROSA ROGINA
Nadam se da ću jednog dana primijeniti svoje iskustvo u Hrvatskoj
Londonski festival arhitekture najveći je arhitektonski event ovog formata na svijetu, a od 2021. njegova je direktorica Zagrepčanka Rosa Rogina. Na festivalu je svake godine više od 500 sudionika - od afirmiranih arhitektonskih ureda i većih londonskih kulturnih institucija do manjih neovisnih organizacija i studenata. Posjetiteljima nudi bogatu kombinaciju instalacija, izložbi, obilazaka, predavanja, performansa i urbanih intervencija po cijelom Londonu.
- Ove godine je tema festivala bila ‘in common‘, što bi se najbolje moglo prevesti kao ‘zajedničko‘. Preispitivali smo ono što dijelimo, ali i ono što nas čini različitima. Od velikih imena sudjelovali su Norman Foster, Winy Maas i Yasmeen Lari - objašnjava Rosa Rogina, koja je prije imenovanja na mjesto direktorice pet godina vodila kreiranje i izvedbu godišnjeg programa festivala.
U London je stigla prije deset godina, kada je upisala diplomski studij arhitekture na Royal College of Art. Prije festivala je radila u velikim arhitektonskim uredima u Rotterdamu i Londonu, uključujući MVRDV, Grimshaw Architects i Farshid Moussavi Architecture.
- Imala sam sreću da su to uredi s izuzetno širokim spektrom projekata - od klasične arhitekture i urbanizma pa sve do različitih konceptualnih studija, izložbi i publikacija. S obzirom na to da sam znatiželjna po naravi, vrlo brzo sam htjela probati sve i tako sam se počela odmicati prema nekonvencionalnim arhitektonskim projektima. To me postepeno dovelo do posla koji i danas radim - otkriva Rosa, dodajući kako je za organizatore ključan odnos grada i festivala.
Primjerice, Exhibition Road, pješačka zona u South Kensingtonu koja povezuje neke od ključnih londonskih muzeja kao što su V&A, Science Museum i Natural History Museum, nekoć je bila izuzetno zakrčena i zagađena gradska prometnica. Festival je prvi put prije 15 godina privremeno zatvorio za promet istu ulicu s idejom promišljanja kako bi ta zona mogla biti dugoročno transformirana. Njen današnji izgled je preslika toga što se moglo vidjeti na festivalu 2008. godine.
- Ono što me najviše veseli je kreiranje prilika za mlađe generacije. Primjerice, 2019. godine smo surađivali s Dulwich Picture Gallery na natječaju raspisanom za dizajn ljetnog paviljona u vrtu galerije koji je bio otvoren isključivo za mlade arhitekte, dizajnere i studente. Arhitektonski studio PriceGore i dizajner nigerijskog podrijetla Yinka Ilori su osvojili natječaj i izveli fantastičan paviljon The Colour Palace, koncipiran na živahnom i slavljeničkom spoju europskih i afričkih kulturnih tradicija. Danas, samo četiri godine kasnije, Yinka Ilori je jedan od najtraženijih londonskih dizajnera i umjetnika, što je nama uvijek najveći pokazatelj uspjeha festivala - priznaje Rosa, kojoj je najveća podrška suprug Armor, također arhitekt i predavač na studiju arhitekture u Londonu.
Svojim najvećim uspjehom smatra decentralizaciju festivala. Ove godine su se prvi put fokusirali na vanjske dijelove Londona kao što su Edgware i Bromley, razbijajući ideju da je dobra londonska arhitektura sinonim samo za centralni dio grada. To je omogućilo lokalnim zajednicama da se uključe u program festivala i diskusiju, ne samo kao dio gradskog festivala, već i na hiper lokalnoj razini.
Na Rosin uspjeh posebno je ponosan njezin otac, poznati hrvatski arhitekt Krešimir Rogina.
- Činjenica je da sam rođena sam u obitelji koja je oduvijek bila izuzetno umjetnički osviještena. Rekla bih da je ta neka kreativna crta bila ugrađena od vrlo ranih dana te da je arhitektura na kraju prevagnula. Po završetku preddiplomskog studija u Zagrebu otplivala sam svojim vodama, što me postepeno dovelo do Londona i posla koji i danas radim. No, Hrvatska će uvijek biti moj prvi dom i vjerujem da ne bih bila tu gdje danas jesam bez svega proživljenog i naučenog u Hrvatskoj. Jako me veseli biti u kontaktu s hrvatskim kolegama i pratiti što se događa na našoj arhitektonskoj sceni. Nadam se da ću jednog dana biti u mogućnosti primijeniti iskustva iz inozemstva i na našem terenu - kaže Rosa Rogina.
LIZA TEDESCHI
Živim u stanu na Manhattanu, mi ga od milja zovemo "kutija za cipele"
Mlada arhitektica Liza Tedeschi u Ameriku je došla relativno neplanirano, barem ne na način kako se obično planira odlazak na američko Sveučilište. - Pripreme za standardizirane testove i rad na aplikacijama u svega nekoliko mjeseci uz tempo zagrebačke V. Gimnazije mi je do danas ostao najstresniji period u karijeri - kaže nam Liza, koja je na Brown University odradila preddiplomski, a na Columbia University magisterij.
Šok selidbe iz Zagreba je bio nešto blaži budući da se prvo preselila u Providence, Rhode Island, na sveučilište koje ima definirani kampus i samim time pruža sigurnost svojim studentima.
- Nakon četiri godine života u najmanjoj saveznoj državi preselila sam u najaktivniji grad u Americi - New York. Mislim da je moj tijek selidbe sasvim slučajno ispao idealan - ja sam sazrijevala kao osoba, svakom godinom stjecala više iskustva i tako rasla iz manje u veću sredinu - ispričala nam je svoje devetogodišnje iskustvo.
Tijekom školovanja na Columbiji radila je ljetne prakse u Londonu kod čuvenog britanskog arhitekta John Pawsona što je bilo njeno prvo ozbiljno profesionalno iskustvo.
U New Yorku danas djeluje u mladom, ali uglednom arhitektonskom uredu BoND (Bureau of Noam and Daniel), kojem se pridružila na samom početku tako da je odmah bila izložena svim vrstama posla i dijelovima projekata.
- Iza mene je šest projekata od kojih sam ih četiri samostalno vodila od početka do kraja - dodaje Liza Tedeschi koja je uredila i milijunašev stan o kojem je pisao Vogue.
Zanimalo nas je gdje stanuje u New Yorku, te što joj nedostaje iz Zagreba.
- Živim u stanu na Manhattanu, mi ga zovemo shoebox - kutija za cipele iz milja. Dečko i ja, i naš pas Lotta, dijelimo jedan ormar, odjeću koja ne pripada trenutnom godišnjem dobu držimo u koferima na perilici za veš. Ne provodimo previše vremena doma budući da je, uz intenzivan radni tempo, društveni život jednako aktivan - odgovara.
Iz Hrvatske joj najviše nedostaje Sljeme i, kako kaže, osjećaj života u sigurnoj sredini te, mogućnost otvaranja prozora bez zvuka sirena i galame.
- Amerika mi je podarila najbolje prijatelje koji su iz svih dijelova svijeta, drugačijih profesija, otvorenog uma i enormno ambiciozni - veže nas sve odlazak iz matične zemlje u ranoj fazi života s ambicijama da ostvarimo još više nego naši roditelji i djedovi i bake. Oni su mi bili i ostali nova obitelj - smatra.
Razlike u poslu tamo i u Hrvatskoj?
- Osvrnuti se mogu samo na školstvo koje u Americi daje širinu i potiče razne interese, što u Hrvatskoj nije slučaj. Arhitekti nisu samo kreativci ili matematičari - mi smo profesija koja nudi rješenja za svakodnevne probleme na razini pojedinca i društva. Mi moramo biti informirani o svijetu, društvenim trendovima, klimatskim promjenama, razumjeti ljudsku psihu i novac i sve to uzimati u obzir kako bi ono što stvaramo bilo smisleno i kvalitetno. Nismo tu da stvaramo samo zbog svog ega kojeg, nažalost, ima previše u struci - svi mi živimo arhitekturu u svakoj sekundi svoga života pa bi se i trebala tretirati s puno pažnje, poštovanja i promišljanja - smatra Liza.
U Hrvatsku dolazi ljeti i zimi, iako joj je, kaže, najdraže godišnje doba proljeće u Zagrebu.
Atraktivan projekt koji nam predstavlja ovom prilikom je showroom i uredski prostor brazilskog modnog brenda PatBO koji je bio njeno prvo iskustvo vezano za modnu industriju.
- Ovaj loft of 650 kvadrata, inicijalno jako zapuštenog stanja, se nalazi u povijesnoj zgradi na Petoj aveniji u New Yorškom Flatiron kvartu. Glavni izazov za BoND je bio podijeliti prostor za različite funkcije - radni dio, salon za prodaju, salon za klijente, sobe za sastanke - i zadržati prozračnost i providnost lofta. Zbog toga smo se odlučili koristiti skele, materijal koji je odmah dostupan, jeftin, svestran i zaštitni znak New Yorka - opisala nam je Liza. Inspirirani su, kaže, bili i projektom Teatro Oficina brazilske arhitektice Line Bo Bardi u kojem je postavila skele s kojih su gosti gledali performanse, mičući barijeru između glumaca i publike.
LADA HRŠAK
Važno je steći internacionalna iskustva, tako se bolje reflektira na vlastitu sredinu
Lada Hršak zagrebačka je arhitektica, urbanistica, predavačica s amsterdamskom adresom više od dvadeset godina. Uspješno vodi vlastiti multidisciplinarni studio Bureau LADA (Landscape Architecture Design Art), sa sjedištem u Amsterdamu, koji djeluje internacionalno.
- Studio je relativno mali, ne radimo puno projekata paralelno pa im možemo posvetiti pažnju. Kada radimo na inkluzivnoj arhitekturi, sagledavamo sociologiju i ekologiju šireg teritorija gdje je projekt smješten, te proučavamo postojeće materijale, resurse i procese. Volimo kada se ideja projekta prepoznaje u detalju i materijalizaciji. Pričam u množini zato što se svaki projekt stvara u zajedništvu, ništa nije rad samo jedne osobe. Zahvalna sam mojim suradnicima, kolegama, prijateljima, investitorima, priča nam Lada koja je tijekom karijere imala sam sreću raditi na puno mjesta po svijetu, što joj je dodatno proširilo vidike. Što se tiče edukacije predaje na zanimljivim školama (Design Academy Eindhoven, Amsterdam Academy of Architecture, the Royal Academy of the Arts Den Hague) te paralelno uz vježbe uči od svojih studenata. Nikad ne prestajem učiti, ističe.
- Moja praksa reflektira duh vremena te se sastoji od tri elementa koji se međusobno nadopunjuju: uključiva arhitektura, umjetničko istraživanje i obrazovanje. Mislim da je važno steći internacionalna iskustva, tako se bolje reflektira na vlastitu sredinu. Kod mene na praksu ili suradnju dolazi dosta mladih arhitekata, a dosta ih je i iz Hrvatske, kao na primjer (Vesna, Marijana, Tin, Noel, Jelena i Matej).
Prvi značajni iskorak u Ladinoj karijeri bio je odlazak na post-diplomski studij na Berlage Institut u Amsterdamu, gdje je nakon prezentacije svog diplomskog rada dobila ponudu za posao od nizozemskih arhitekata Dicka van Gamerena i Bjarnea Mastenbroeka.
- Na prezentaciju mog diplomskog rada došli su arhitekti Dick van Gameren i Bjarne Mastenbroek i pitali me da radim s njima. U tom trenutku nisam ni bila svjesna kakvu sam imala sreću, prisjeća se Lada, koja od tada niže brojne nagrade na međunarodnim natječajima. Između ostalih prvu nagradu na natječaju za školski kompleks na Karibima i općinsku zgradu u Gruziji. Njezina je najpoznatija dosadašnja realizacija zgrada nizozemske ambasade u Adis Abebi, koju je realizirala u timu.
Jedan od prijelomnih momenata u Ladinoj karijeri bio je studijsko putovanje Nizozemske zaklade za vizualne umjetnosti, dizajn i arhitekturu (Fond BKVB) pod naslovom "What‘s up, what‘s down. Cultural catalysts in urban space" 2010. godine.
- Zajedno s interdisciplinarnom grupom od dvadesetak umjetnika, urbanista, kritičara i arhitekata cilj je bio istražiti urbane transformacije posljednjih desetljeća u nizu europskih gradova srednje veličine (Skopja, Prištine, Tirane, Marseillea, Manchestera, Liverpoola, Leedsa, Bilbaa i Vitoria-Gasteiz). Posjećivali smo nevladine udruge koje se bore uvesti infrastrukturu u ‘neformalna‘ naselja, te dan poslije kritički analizirali socijalne aspekte ‘vrhunskih‘ djela arhitekture. Pitanja koje me prate od toga putovanja su: Koja je uloga suvremenog arhitekta u društvu i okolišu? Kako voditi solidarnu praksu u doba klimatske, ekološke i socijalne krize?, priča Lada te još izdvaja kao ključne momente u svojoj karijeri rad u Kairu tijekom posljednjih 6 godina, gradu s više od 22 milijuna stanovnika s ekstremnim transformacijama urbanog i socijalnog tkiva, zatim seminar ‘African Crossroads‘ u Marrakechu gdje je imala priliku upoznati i učiti od izuzetnih profesionalaca s Afričkog kontinenta, te Venecijanski Bijenale 2021 gdje je bila dio paralelnog tima Nizozemskog paviliona.
Što se tiče rada u Hrvatskoj, trenutno nema aktivni projekt. Možda će se razviti jedan projekt na Braču, te sprema nastavak istraživanja o Plitkom vodama.
- Recentno smo na Hrvatskom Radiju u okviru programa Stvarnost prostora. Tomislava Pavelić i ja pričamo o temama u publikaciji Shallow Waters ili ‘Plitke vode‘. U pripremi je nastavak istraživanja u okviru ‘Instituta plitkih voda‘ (Shallow Waters Institute) gdje ćemo tražiti suradnju oko Neretve, te mnogih drugih područja plitkih voda diljem svijeta. Teritoriji plitkih voda su urgentni zbog porasta razine mora, mjesta gdje se preklapaju ekologija, znanost, tehnologija i politika. Za taj projekt trenutno radimo na suradnji s Venecijom, Ravennom, Nizozemskom, Egiptom, Ghanom te deltom Eufrata i Tigrisa, navodi arhitektica te dodaje da se u rujnu sprema na dvomjesečnu arhitektonsko-umjetničku rezidenciju ‘Think Tanger‘ u Tangeru - Maroko, dok istovremeno počinje obnovu i gradnju održive kuće ferm8 Lab u Amsterdamu i u kolovozu u okviru Dutch Design weeka, prikazati će se projekti studija ‘Thirst‘ čiji je bila kustos na Design Academy u Eindhovenu.
