Gorana Lolić iz brenda Lolina kućna manufaktura vodi vas na najveći sajam antikviteta na svijetu, koji vikendom obiđe 180.000 ljudi, a čija povijest seže dva stoljeća unatrag. Pogledajte što se sve može naći na pariškom Hreliću, na kojem je i Bill Gates kupovao namještaj za svoju kuću.
Posljednji radni tjedan u Zagrebu. Ispijam smoothie od šumskog voća i spremam se za Artomat. U pozadini svira La Mer Charlesa Treneta, a ja maštam o skorašnjem putovanju u Pariz. Pritom ne lutam ulicama prema Louvreu i Eiffelovu tornju. U mojim snovima nema Camemberta, Mona Lise, macaronsa i romantike uz svijeće. Još otkad sam prije 10 godina pogledala Beroluccijeve Sanjare, moj Pariz su stari stanovi visokih stropova, s crno-bijelim pločicama u hodniku, hrpama prašnjavih knjiga po podu i antiknim namještajem.Taj stari Pariz iz svojih snova pronalazim u 18. okrugu, siromašnom, rubnom dijelu Pariza, nastanjenom imigrantima.
28. prosinca u 10 sati moj partner Goran Villi i ja stižemo u Pariz i 16 min poslije smo u metrou za Les Puces. Les Puces de Saint Ouen najveći je sajam antikviteta na svijetu koji vikendom obiđe 180 tisuća ljudi, a povijest tog živopisnog buvljaka seže dva stoljeća u prošlost kada su pariški skitnice noću prekapali po smeću u potrazi za vrijednostima.
Zvali su ih mjesečevi ribari. Postavljali su svoje pokretne štandove unutar pariških zidina, dok ih drugi lopovi i džepari nisu potjerali izvan grada do Clignancourta, Montreuila i Vanvesa. S vremenom, njihovi štandovi postali su organiziraniji, pregledniji i sortirani po tematikama, privlačeći time sve više strastvenih pariških kolekcionara antikviteta i usputnih posjetitelja. Od 1885., koja se smatra službenom godinom začetka buvljaka Les Puces, ovo je postala jedna od glavnih skrivenih turističkih atrakcija, pariški Hrelić.
Izlazimo iz metroa, slijedimo rijeku ljudi i provlačimo se među štandovima s odjećom gdje nam gorostasni Afroamerikanac na lošem engleskom poručuje da nas voli pokušavajući nas privući u svoj “dućan”. Miris povrća sa žara s pikantnim začinima nas vodi do improviziranog restorančića čije su “zidove” vlasnici Pakistanci obložili orijentalnim tepisima.
Preteča sajma bili su štandovi s predmetima koje su skitnice našle u smeću
Preko puta vidimo ulaz u izdvojeni dio tržnice, čitav mali grad s lokalima koje drže izvorni Parižani. U trenu se nađemo u svijetu industrijskog namještaja. Za razliku od Zagreba, u kojem je industrijski stil u začecima i moguće ga je pronaći tek u pokojem dizajnerskom dućanu, uvezenog i friško proizvedenog prije dva tjedna, ili pak u buticima čija korporacijska središta nameću stil uređenja, pa time i uvjetuju uporabu Tolix stolaca i industrijskih lampi u izlozima, na Les Puces je moguće pronaći predmete pohabane od korištenja – lustere koji su visjeli u nečijim kuhinjima, utege za vagu koje su koristile stare prodavačice vikendom na tržnici, kalupe za cipele iz nečije postolarske radnje… Na gornji kat stižemo praćeni zvukom rock’n’rolla s pucketajućim zvukom gramofonskih ploča. Pronalazim originalnu Chanel torbicu s početka 20. stoljeća, vješalice koje je Vitra počela masovno proizvoditi prije par godina i prekapam po Le Monde časopisima starim 40-ak godina u potrazi za zanimljivom naslovnicom koju bismo uokvirili za stan.
Sljedećih sat vremena lunjamo među art deco namještajem, nečijom obiteljskom srebrninom, azijskim i afričkim predmetima, porculanom… Za vještije poznavatelje Les Puces lakše se snaći jer znaju podjele tržnice po ulicama i tematikama. Nas dvoje gubimo se po uličicama i virimo u dućan mladog Francuza koji pečatira papirnate vrećice pečatom za žigosanje krava. Kod njega su industijski lusteri sortirani po dimenzijama, bojama i obliku.
S obzirom na količinu kojom raspolaže, entuzijastično si biram tri primjerka koja ću montirati iznad kuhinjskog stola i ukloniti Ikein, “konfekcijski” luster. Za oko mi napokon zapne cijena od 230 eura za omanji luster, a entuzijazam naglo splasne. Parižani znaju što prodaju i što je trenutačno stilski na cijeni. Simpatičan mladić priča nam da je i Bill Gates prije nekoliko godina na Les Puces kupovao namještaj za svoju novu kuću.
Vrijeme je ručka i kolekcionari pred dućanima međusobno ćaskaju, ispijaju bocu vina i jedu sir, a nas dvoje odlazimo s buvljaka zadovoljni ulovom. Za stan smo pribavili metalnu kašetu za novine, pohabano, aluminijsko slovo Q – ukras za zid i crni autić na navijanje. Moje zahrđalo znanje francuskoga pripomoglo je u cjenkanju. Za kraj isprobavam dizajnerske naočale s podne cerade s ukradenim fotoaparatima, kamerama i inim. Chanel za 40 eura. Prodavač odbija spustiti cijenu pa odlazimo po sok od cijeđenih naranči i koračamo premoreni put metro stanice. Pariz je u ovakvom obliku naprosto čudesan!
