Filip Peraić: Dječak koji crta
On sjedi na krovu svijeta. Njegovo vrijeme je sada, ali vjerujemo i da najbolje tek dolazi. Što reći više nego da je dizajner Filip Peraić, crtajući ilustracije iz svog studija u Zadru, postigao to da se New York Times u svom nedavnom nedjeljnom tiskanom broju raspisao o njegovim djelima. Čime je mladi Filip privukao njihovu pozornost? Ponajprije radom.
- Obožavam ilustracije, zaljubljen sam u njih! - kaže mi Filip Peraić dok pijemo kavu u zagrebačkom hostelu Swanky Mint.
Naime, NY Timesu, baš kao i nedavno CNN-u, za oko su zapele njegove ilustracije Jamesa Hardena, projekt u kojem ilustrira iznova i iznova portret te bradate američke košarkaške zvijezde različitim tehnikama, medijima i stilovima.
- Portrete Hardena počeo sam raditi da se izvučem iz komforne zone. Sam sebe izazivam, otkrivajući tako uvijek nove načine portretiranja iste osobe te pomičem granice svoje kreativnosti. To traje šest godina i imam 34 njegova portreta. Portfolio mi je pun portreta. Klijentima je drago što imam više vizualnih pristupa i rješenja - rekao je Filip.
Njegova je knjiga radova impresivna. Napravio je više od 200 ilustracija za IBM, 200 za Sony, 100 za američki i japanski magazin Forbes, mnogo toga i za Adidas, Nike, Columbia Records...
Prije osam godina počeo je stavljati radove na internet. No, već je i na fakultetu objavljivao eksperimente. Vidio ih je jedan umjetnički direktor i pitao ga bi li mogao napraviti Robert de Nira u istom stilu i ta je ilustracija potom objavljena na naslovnici Open Skies magazina, Fly Emiratesa.Objavom radova na webu došli su ubrzo i drugi poslovi i velike suradnje.Radeći za velike klijente, kako kaže, naučio je najvažnije pravilo - poštovati rokove.
- Onaj sam lik iz razreda koji stalno crta u bilježnici. Sa 11 godina napravio sam prve portrete. No, sa 14 sam upisao srednju Hotelijersko turističku. Ipak, ljubav prema crtanju nije prestala. I zato sam kasnije upisao i magistrirao Studij dizajna pri Arhitekturi 2013. godine - kaže on.
E sad, to što je Filip Peraić uspješan, a pritom vrlo zgodan te ima osmijeh u kategoriji Julie Roberts, čini ga gotovo nestvarnim...
Petar Banda: “Keramika me naučila strpljenju”
- Keramiku promatram drugačije od većine, a kako jako volim i skulpturu, moja keramika je zapravo skulpturalna keramika. Svaki komad koji izradim prođe mi nebrojeno puta kroz ruke, puno vremena posvećujem detaljima i unikatnosti. I u moru keramike koja se izrađuje u Hrvatskoj, ali i šire nastojim imati neki moment po kojem ću biti upamćen, ali pravi sud i kritiku uvijek prepuštam ljudima - priča nam Petar Banda čiji nam je brend LeBand Home već dugo jedan od najdražih na domaćem dizajnerskom nebu. Petra smo posjetili u malom Istarskom selu na Ćićariji gdje živi i stvara u pradjedovoj kući.
- Prve konkretne stvari koje je izradio u keramici su bile glazirane zdjelice od terakote.
- Moja mama još uvijek ih čuva, a meni dobro dođu kao podsjetnik da vidim jesam li i koliko napredovao. Napredak je spor, a to je također jedna važna stvar koju sam naučio kroz keramiku: strpljenje. Ono je kompletno obrnuto od moje neke "prirode" jer bih ja sve sada i odmah, a glina je živi materijal koji ima svoj "tajming"; vrijeme u kojem se može oblikovati, cijeli proces sušenja koji može potrajati i 2-3 tjedna, pečenja, glaziranja, opet pečenja... - kaže i dodaje kako je velika stavka u cijeloj priči i njegova ljubav prema kuhanju.
- Jako volim kuhati, a još me više raduje folklor posluživanja. Ideja oko koje se vrtim cijelo vrijeme je da sve što izađe iz moje radione bude čim bliže prirodi, da bude kvalitetno, ali i da bude drugačije i da izmami osmjeh ljudima na lice - priča nam Petar, a nas zanima kako bi opisao svoj život u pet riječi.
- Odlučnost, lakoća, puštanje, neovisnost, mir - zaključio je Pero Banda.
Vid Juračić: “Moji su roditelji mnogo utjecali na moj odnos prema poslu”
Youtuber Vid Juračić pomeo je javnu scenu tijekom posljednjih pola godine kada se u trenu vinuo u zvijezde. Mladenačkim je duhom osvježio već prilično jednoličnu postavu manje-više istih lica koje mediji objavljuju. Njegov YouTube serijal “Kvart Priča” u Zagrebu već ima legendarni status, naročito među mlađim generacijama. To su zabavne priče o kvartovima kroz koje Vida provode karizmatični i kontroverzni lokalni likovi, no u svemu tome osjeća se da autor ima smisla za prostor koji se obilazi i znanja. Tako se usred gomile “sočnih” zafrkancija, u dosad najgledanijoj emisiji - Trešnjevka, može čuti kako Vid svojim gostima - domaćinima kvarta bendu Kukus, govori da je autor Cibone arhitekt Hržić (Marijan Hržić, op. a.), što oni nisu znali.
- Diplomirao sam preklani arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u klasi profesora Plaveca. I moji su roditelji arhitekti, Jelena Skorup Juračić i Dražen Juračić, koji su mnogo utjecali na mene i moj osnos prema poslu. Stari živi da radi. I ja se najbolje osjećam na kraju uspješnog radnog dana. Za mene su oni najbolji naši arhitekti, i to vjerujem najiskrenije - kaže Vid pa se šarmantno nasmije.
Oduševila me njegova izjava da ne pije alkohol i ne puši. Jednostavno je tako ispalo, pio je neko kratko vrijeme, ali mu to, kaže, nije odgovaralo. Tako da ako ga navečer sretnete na nekom od cool gradskih mjesta, u ruci će imati vodu. Možda je njegov zdrav stav dijelom i razlog što pršti od energije i pozitive.
Od svojih uzora navodi Roberta Knjaza, koji mu je bio gost u Dugavama, no mene Vid više podsjeća na Željka Malnara u mladim danima.
Igor Oliverić: Kuhar koji slobodno vrijeme provodi u garaži
- ‘Ajde se ti sam predstavi - počinjemo jer nam je na prvu jasno da je Igora Oliverića dobro pustiti da priča uz eventualno pokoje potpitanje. - Da ustanem, kao u školi? Ha, ha, ha. Ja sam Igor Oliverić iz Zadra. Po zanimanju sam ugostitelj, trenutno radim kao kuhar u jednom zagrebačkom restoranu, 23 godine sam proveo kao konobar po barovima i klubovima, a posljednjih deset po restoranima i caterinzima. Sedam godina živim na zagrebačkoj adresi, a ljetne sezone provodim radeći po Dalmaciji. Neoženjen sam, ali, naravno, nikad nije kasno - smije se simpatični Igor, kojeg smo “otkrili” kad smo radili priču o njegovim jedinstvenim svjetiljkama i poželjeli ga malo bolje upoznati. Kako je počela cijela priča oko lampi, zanima nas.
- Priča oko lampica i nastanka studija Fat Kiddo i počela je dolaskom u Zagreb, u obiteljsku kuću na Trešnjevci, a u sklopu koje je i garaža puna osnovnih alata i strojeva. Ta je garaža sve što je jednom muškarcu potrebno da ubije dosadu i povremeno zaprlja ruke. Kako sam oduvijek volio custom i pop art kulturu te prepravljanje običnih stvari u drugačije i zanimljivije, nije čudno da je ubrzo nastala prva lampa - prisjeća se kreativni kuhar i dodaje kako je sve lako kad ti materijal dopušta jednostavnom manipulacijom izvesti formu koju želiš.
- U cijevima i koljenima koje koristim prepoznao sam mogućnost bezgranične forme, koja je sve. Svaki dizajn ili ideja o lampi meni dolazi impulzivno. Ne postoje skice i nacrti, nego samo krenem, pa gdje stignem... Najčešće moje lampe stvori jedan detalj, od kojeg krenem sve ostalo raditi. Nekad je to neko sjenilo, stari barometar ili neki cool ventil, komad stare daske - kaže Igor i ističe kako cijelu ovu priču smatra hobijem koji ga opušta.
- Kad je riječ o ideji iza studija Fat Kiddo, on je zamišljen ne samo kao moj studio za izradu lampica u industrijskom stilu, nego kao poligon za promociju i ostalih samostalnih umjetnika s više strana pop i art kulture. Mali smo, ali rastemo - smije se Igor, a nas zanima što radi kad ne radi.
- Nedjeljama, ako stignem, obilazim sajmove. Tamo često pronalazim komponente, što za lampice, što za svoja vozila... Kad smo kod toga, imam još jednu veliku strast: oldtajmere. Planiram novi projekt, custom garažu za restauraciju. Trenutno sam ponosni vlasnik nekoliko vintage automobila, motocikala, kombija i bicikala, koji zajedno imaju nekoliko stotina godina starosti i jednako toliko kilograma hrđe. Svi oni čekaju da im se posvetim i da ponovno izađu na cestu - priča ovaj neobični kreativni kuhar, a mi ga za kraj pitamo ima li životne uzore.
- Životni uzor mi je na prvome mjestu moja majka, ali i svaki Zemljanin koji je skroman i ponizan, koji se ne drži visoko s prvom prilikom za malo moći - zaključio je Igor Oliverić.
Rajan Milošević: “Ključno je ‘uloviti’ atmosferu i emociju”
Za Rajana Miloševića u stručnim krugovima, ali i onim amaterskim, često ćete čuti superlative - “kako on famozno dobro fotografira arhitekturu i dizajn”. Njegova tvrtka Koridor 27, koju je pokrenuo s djevojkom Frankom Santalezom, bavi se, naglašava Rajan, striktno i isključivo fotografiranjem arhitekture i interijera po cijeloj Hrvatskoj, ali i šire. Prva kuća koju je fotografirao, prisjeća se, bila je kuća za odmor blizu Labina gdje danas živi i radi.
- Poznanik nam je rekao da ima prijatelja kojem treba fotografirati kuću. Pristali smo, naravno, iako tada još nisam znao što nas čeka na terenu. Fotografirali smo je dosta brzo, bez dodatne rasvjete i s nešto manje pozornosti posvećene detaljima u prostoru. Bez obzira na to, mislim da smo uhvatili pravu atmosferu i da je prikazana efektno. Danas to radimo vrlo detaljno, no jednostavno moraš proći taj proces na samom početku, bitna je konstantna praksa - ističe i dodaje da u poslu uvijek ima istu misiju - imperativ su kvaliteta i emocija u fotografiji.
U slobodno vrijeme Rajan sa svojom djevojkom odlazi na koncerte, često u inozemstvo. Posjećuju art festivale i izložbe. Gušt im je i sjesti na plažu u predsezoni te popiti čašu vina i jednostavno uživati.
- Kad god možemo i uhvatimo vremena, volimo sjesti u auto i dan provesti u nekom novom mjestu, voziti se nama novim cestama. Ako se organiziramo da smo dulji period slobodni, onda odlazak u neku dalju destinaciju i potpuni odmor - ističe.
Rad Rajana Miloševića možete pogledati na web stranici www.koridor27.com te preko Instagram i Facebook profila.
Boran Petljak: “Dizajn interijera je 20 posto talent, a 80 posto naporan rad”
- Moje ime i prezime, Boran Petljak, koje već pri izgovaranju lomi jezik, od malih nogu me usmjerilo da budem specifičan, kreativan i nedoslovan, tako sam valjda i odabrao zanimanje dizajnera interijera. Rođen sam u Zagrebu gdje živim i upravljam tvrtkom, studijem za arhitekturu i dizajn interijera Stairwell&Loft - počinje priču o sebi jedan od najtraženijih domaćih dizajnera interijera koji nam kaže kako je znanje tog posla samo 20 posto talenta.
- Osamdeset posto ga čine težak i naporan rad. Za dobar interijer je bitno da nije banalan i očekivan, a temu koju je klijent zadao nije potrebno doslovno slijediti. Umjesto nje, važnija je atmosfera nekog prostora. Svaki naš interijer prilagođavamo vremenu i prostoru u kojem se nalazi. Također, dobar dizajn mora imati osobnost i izazivati emociju - objašnjava, a na naše pitanje koji mu je najdraži projekt, kaže kako se trudi realizirati ih tako da mu svaki bude jednako drag.
- Najviše volim raditi objekte javne namjene, posebna mi je strast hospitality design. Izuzetno sam ponosan na naša dva projekta, splitski restoran Zoi i zagrebački Takenoko, koji nas čine vjerojatno jedinim domaćim studijem koji je potpisao interijer čak dva hrvatska restorana uvrštena u Michelinov vodič - otkriva Petljak i dodaje kako se nada da će mu najdraži ipak postati jedan budući.
- Moj najveći, možda i životni projekt je naš novi poslovni prostor. Studio je u pregovorima oko preuzimanja jedne napuštene povijesne, arhitektonski vrlo bitne građevine u centru Zagreba. Ako naiđemo na razumijevanje državnih i gradskih tijela, projekt revitaliziranja ovog potpuno devastiranog javnog prostora financirali bismo dijelom vlastitim sredstvima, ali i putem strukturnih fondova Europske unije. Ako se ovi planovi ostvare, Zagreb će dobiti jedan spektakularan meeting point ljubitelja dobrog dizajna - zaneseno nam objašnjava dizajner, a mi ga za kraj pitamo ima li “bucket listu” i može li s nama podijeliti pet želja s iste.
- Prvo, iako sam obišao tridesetak zemalja, svako novo putovanje nova je avantura. Drugo, sastaviti Rubikovu kocku. Zatim, dizajnirati kolekciju namještaja, pogledati sve predstave na West Endu i sudjelovati u Flash mobu - kroz smijeh zaključuje Boran Petljak.
Antun Ružolčić: ”Želim ljudima približiti umjetničku i estetsku vrijednost funkcionalnog”
Antun Ružolčić nedavno je diplomirao i stekao zvanje magistra primijenjenih umjetnosti, smjer kiparstvo, na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci.
- Za vrijeme studija ponajviše sam radio u drvu i težio više dizajnu i primijenjenoj umjetnosti nego skulpturi. Nakon završene Akademije rad u drvu zamijenila je keramika, koja je u posljednje vrijeme potpuno zaokupila moje kreativno vrijeme i energiju te sam s djevojkom Filipom Sorko otvorio obrt za dizajn i proizvodnju keramike u Triblju, malom selu u kojem živimo i stvaramo već neko vrijeme - priča nam Antun - Toni, kako ga zovu prijatelji - od čijih nam je radova jedan posebno zanimljiv. Sklopiva, prenosiva drvena kuhinja.
- Ona je zapravo, moj diplomski rad, koji je nekako savršeno spojio dvije moje strasti koje sam razvio za vrijeme studija, a to su obrada drveta i kuhanje. Rad se razvijao gotovo godinu dana, bilo je puno izmjena, skica, ponavljanja i grešaka. Sada taj rad gledam kao skicu za novu kuhinju - smije se Toni, čija je misao vodilja bila težnja prema skulpturalnoj, ali funkcionalnoj kuhinji.
- Ideja je bila oplemenjivanje samog čina kuhanja, izvedbom mobilne i lako prenosive kuhinje, koja ujedno nosi i obilježje skulpture, i tako široj publici približiti umjetničku i estetsku vrijednost funkcionalnog - ističe umjetnik, čiji je trenutni fokus najčešće na šalicama Chia. Riječ je o lijepim komadima koje izrađuje s djevojkom, a koji su trenutno pravi hit.
- Šalice Chia u potpunosti izrađujemo Filipa i ja ovdje u našem studiju u Triblju. Svaka šalica prođe bezbroj puta kroz naše ruke, od izrade u kalupima do nanošenja zlatnog listera na ručkice. Izrada keramike zahtijeva puno vremena i discipline, no krajnji rezultat vrijedan je svega - kaže kipar, a mi ga pitamo kako izgleda njegov prosječan dan.
- Jutarnji sam tip i većinu poslova obavljam rano ujutro, pa tek onda sjednem i popijem kavu! Ostatak dana uglavnom se vrti oko izrade keramike, planiranja novih projekata i realizacije postojećih. Filipa i ja smo jedan od onih parova koji sve rade zajedno, pa smo oboje sto posto uključeni u sve projekte. Osim izrade keramike, organiziramo i evente, tajne večere, a u posljednje vrijeme i manja vjenčanja. Možete i pogledati kako sve to izgleda na našim instagramskim profilima @filipaasorko i @ruzolcic.toni - kaže. Za kraj pitamo da nam otkrije svojih pet najvećih životnih želja ili ciljeva.
- Svakako više putovati. Jedna od većih želja u životu mi je posjetiti Island. I udomiti baseta. Kad imaš jednog, želiš ih sve, ha-ha-ha. Zatim kupiti oldtajmer Volkswagen T1, preseliti se u Firenzu i imati veliki atelje. I, naravno, raditi keramiku do kraja života - kroz smijeh zaključuje Antun Ružolčić.