Drvo kao materijal ima vrlo široki spektar primjene, ali ta činjenica umnogome proizlazi iz raspoložive vrste drva, odnosno vrste šuma u pojedinom okruženju. Primjerice, u Skandinaviji ili u većem dijelu Rusije te u Kanadi zbog rasprostranjenosti mekog drva - bora, većina graditeljskih projekata bazira se na mekom drvu, dok je u Hrvatskoj, konkretno u Slavoniji ili većem dijelu kontinentalne Hrvatske, hrast kroz povijest bio najkorišteniji graditeljski materijal. S druge strane, u Lici i Gorskom kotaru tradicionalno se gradi jelom ili smrekom koje su lokalne autohtone vrste, a hrast se koristio samo za neke dijelove kuća.
Treba spomenuti da je drvo rašireno i na Mediteranu, kako u njegovu afričkom dijelu, tako i u zemljama južne Europe gdje je nezaobilazan dio konstrukcije dijelova kuća, građevinske stolarije ili uređenja interijera. Najčešće zablude vezane uz drvene kuće su da lako izgore, da su neotporne na potres, da prokišnjavaju... Sve je to pogrešno!
Drvo je izvrstan građevni materijal, otporan na savijanje okomito na vlakna, kao i na pritisak u smjeru vlakanaca. Drvo je dobar izolacijski materijal - stijenka debljine 10 cm odgovara zidu od opeke i pol. Bez obzira na to što je to gorivi materijal, drvo se u požaru bolje ponaša od čelika.
Primjerice, drvena greda, koja gorenjem smanjuje svoj profil, u požaru dulje odolijeva; smanjuje joj se, doduše, nosivost, ali ne prestaje nositi, što kod rešetkastih čeličnih nosača nije slučaj. Drvena konstrukcija, kao elastičan sustav, ponaša se izvrsno u potresima. To vrijedi jednako za sustav tradicijske gradnje horizontalnim planjkama s drvenim grednicima, kao i za sustav kanatne gradnje.
Kao organski materijal drvo je podložno propadanju pod utjecajem atmosferilija, ali se taj nedostatak nadoknađuje odgovarajućom zaštitom, bilo položajem u prostoru (zaštićenost ispod krova) bilo kemijskom zaštitom, fungicidnim (protiv gljivica) i insekticidnim (protiv insekata) premazima. Najčešće su u upotrebi zaštitne lazure, koje ne skrivaju strukturu drva. U odnosu na raširenu gradnju pečenom glinom, drvo, naročito u kombinacijama s lakim izolacijskim materijalima, i energetski povoljan materijal.
Kako bismo što bolje shvatili važan povijesni značaj drva kao građevinskog materijala u Hrvatskoj, poslužili smo se knjigom "Hrvatsko tradicijsko graditeljstvo" arhitekta Zdravka Živkovića i doznali kako su Hrvati iz svoje pradomovine donijeli iskustvo gradnje u drvu i upotrebljavali ga za gradnju kuća čak i u pojedinim krškim krajevima, dok je u središnjoj Hrvatskoj kombiniran s kamenom.
Najčešće su upotrebljavani hrast i kesten, ali s obzirom na to da su se šume nekada krčile za dobivanje plodnog tla, potkraj 18. stoljeća car Josip II. zbog merkantilne je vrijednosti slavonske hrastovine zabranio upotrebu hrastovine za gradnju kuća i šindra za pokrov. Tada se prešlo na gradnju kuća "na kanate", odnosno na sistem s osnovnom konstrukcijom od drva i različitim ispunama: pleterom od pruća koji se premazivao smjesom ilovače i pljeve, također mazivnim kraćim komadima drva, prijesnom ciglom, opekom...
Prve "drvene kuće" u Hrvatskoj bile su skromne, jednoprostorne brvnare s ognjištem u sredini, pokrivene slamom ili trskom. Razvoj se ukratko opisuje tako da se jednoprostorna kuća s ognjištem u sredini transportirala tako da se ognjište preselilo na jednu stranu, a na drugu se stranu smjestila stoka. U dvoprostornim kućama uz prostor s ognjištem nadogradila se i soba za spavanje, a pojavljuje se i trijem. Takve se kuće još mogu zateći u Slavoniji i panonskom području. Daljnji pomak bila je trosobna kuća s kuhinjom u sredini, velikom družinskom sobom i manjom sobom s druge strane. U vertikalnom smislu, drvena kuća razvila se u Posavini i Moslavini, i to tako da je ispod dijela kuće ili cijelim njezinim tlocrtom bio kameni podrum. Takva kuća, katnica, čardak u Posavini, Moslavini, Turopolju i Pokuplju najviši je doseg u hrvatskome tradicijskom graditeljstvu, a svojedobno je simbolički nazvana hrvatskom korabljom.
Valja spomenuti da su se jednoprostorne kuće često opisivale kao kuće bez prozora, a prema opisima prvi su prozori bili malih dimenzija i često uspravni. U panonskom bazenu najčešće su bili dvokrilni, dvostruki prozori s dva ili tri polja razdijeljeni tankim šprljcima, ukrasima.
Tradicijski način građenja drvom obuhvaćao je građenje punim profilom obrađene drvene građe. U prostorima srednje, sjeverne i istočne Europe to su bile punostjene građevine, s horizontalnim gredama ili tesanim planjkama, koje se međusobno povezivalo moždanicima, a na uglovima spajalo na preklop. U prostorima zapadne i južne Europe osim navedenog načina prevladava građenje kanatnim stijenama, kod kojih je nosiva konstrukcija sustav vertikalnih, horizontalnih i kosih drvenih elemenata, s ispunom od nenosivog materijala. Međusobno spajanje elemenata bilo je tesarskim vezovima, ponekad uz minimalnu upotrebu čeličnih spojnih sredstava. Relevantna graditeljska baština u drvu nalazi se u ruralnim prostorima te obuhvaća stambene, gospodarske prostore i sakralne prostore - drvene kapele, čiji se najveći broj nalazi u Sisačkoj biskupiji.
Predajno graditeljstvo u drvu prezentno je u primjerima, gdje se cijela građevina gradi od drvenog materijala, stijene, stropovi, krovišta, pa i drveni pokrov šindrom, jedino je za temeljni oslonac na uglovima upotrebljavan kamen. Međutim, postoji i velik broj primjera kombinacije materijala (kamen ili opeka u podnožju ili prizemlju, drvo na katu, slama ili trska kao krovni pokrov).
U predajnom graditeljstvu uvijek je poštivan princip gravitacijske logike u primjeni različitih materijala. Najveći broj građevina u drvu nalazi se na potezu od Karlovca na zapadu, Zaprešića na sjeveru do Nove Gradiške na jugoistoku. Prema nekim podacima, taj broj prelazi 7000 građevina. Građevine u drvu u urbanim prostorima, nalaze se na pojedinačnim rijetkim lokacijama ili u manjim skupinama, kao što je potez drvenih kuća u Crkvenoj ulici u Kutini.
Prijelaz s 19. na 20. stoljeće smatra se prekretnicom u tradicijskom graditeljstvu, kada se počinje razvijati industrija te se selo kao takvo prestaje razvijati. U Domovinskom ratu sela su se uništavala, a tek početkom 21. stoljeća ponovno počinju dobivati na važnosti pa zahvaljujući državnim poticajima počinje obnova tradicijskih kuća. Sve građevine u drvu u principu su pod određenim režimom zaštite, pa tako mnogi arhitekti umjesto gradnje nove drvene kuće, preporučuje njihovu obnovu.
Drvena kuća, koja ima riješenu zaštitu od atmosferilija, odnosno dobar i održavan krov, i koja ima riješen dodir s tlom (hidro izoliranu drvenu stijenu na temelju) može trajati više stoljeća. Postoje drvene kuće u dobrom stanju stare i više od 200 godina. Tko je živio u drvenoj kući, ima određena pozitivna iskustva, klimatski, ambijentalno, općenito se smatra da je život unutar drvene organske strukture prirodniji u odnosu na bilo koji drugi materijal. U tradicijskoj ruralnoj kući nisu bile dostupne civilizacijske tekovine: struja, tekuća voda, kućna kanalizacija, ali danas nema problema da se unutar drvene strukture sve to riješi na suvremen način, da se ne ugrozi integritet baštinjenog spomenika kulture.
Obnovu kuća podupiru Ministarstvo kulture, Ministarstvo turizma.. , preko turističkih zajednica i upravnih odjela za malu privredu te ponegdje i lokalne zajednice. Činjenica jest da se obnovom s jedne strane čuva jedinstvena i neponovljiva baština, a s druge strane osigurava joj se ekonomska održivost kroz uključivanje u razvoj specifičnih turističkih usluga.
Budući da se u kontinentalnom prostoru Hrvatske još nalazi velik broj baštinjene arhitekture u drvu, ako netko želi živjeti trajno ili povremeno u drvenoj kući, preporuka je da potraži takvu građevinu, koja trenutačno nije u upotrebi. Pri tome treba voditi računa da je najjednostavnije kupiti građevinu zajedno s terenom na kojem se nalazi i bez promjene lokacije prići revitalizaciji. Za eventualno premještanje drvene kuće na novu lokaciju, što u tehničkom smislu nije prevelik problem, jer su te kuće montažno-demontažne strukture, potrebno je ishoditi suglasnost nadležnog Konzervatorskog odjela, jer premještanje bi se u načelu smjelo dogoditi u istoj regiji, odnosno u prostoru bliskih arhitektonskih karakteristika. Na taj način čuva se prostorni identitet zavičaja. Besmisleno je i nedopustivo premještati, primjerice, drvenu kuću iz kontinentalnog dijela Hrvatske u primorsku Hrvatsku. Za projekt revitalizacije potrebno je angažirati arhitekta i zbog prostornog i zbog tehničkih rješenja. To je naročito potrebno ako se zahvatima mijenja dosadašnja funkcija građevine. Primjerice, moguće je revitalizirati gospodarsku građevinu u stambenu ili za potrebe pružanja turističkih usluga.
