Poznati arhitekt Smiljan Radic Clarke, kojem često volimo dodavati ono "ć" na kraju, pa je tako Radić i više "naš", jedan je od najistaknutijih arhitekata današnjice čiji radovi pomiču granice arhitekture i umjetnosti, izbjegavajući bilo kakvu specifičnu kategorizaciju unutar jednog područja. Njegovo djelovanje usmjereno je na proučavanje različitih materijala, njihove osjetilne i društvene uvjete, kreirajući osebujne priče koje uvijek osmišljava u bliskoj suradnji s kiparicom Marcelom Correom, svojom partnericom.
Mogli bismo reći da je Smiljanovo najpoznatije djelo Paviljon Serpentine, koji demonstrira nekoliko tema bitnih za njegov arhitektonski diskurs. Instalacija koja je bila prvotno postavljena u Londonu sastojala se od prozirne školjke od stakloplastike smještene na veliko kamenje. Radić materijalima različite težine i gustoće suprotstavlja promjenjivo i trajno, propituje pitanja vremena i povijesti. Tu krhkost materijala vidi kao iskustvenu kvalitetu koja razotkriva odnos između pojedinaca i njihova konteksta.
Ostali projekti koje Smiljan potpisuje smješteni su diljem svijeta, s radovima koji se kreću od malih građevina pa do iznimno kompleksnih i velikih projekata. Od manjih projekata koji su bliski našem području najpoznatiji je onaj male autobusne postaje u austrijskom Krumbachu. Od obiteljskih kuća ističu se njegova privatna kuća, nazvana House for the Right Angle, i druge poput Copper House 2 i Pite House, koje su privukle iznimno veliku pozornost javnosti i struke. Muzej u Santiagu pod nazivom Museo Chileno de Arte Precolombino jedna je od najzanimljivijih renovacija građevine tog tipa. U Hrvatskoj je zasad Radić realizirao umjetničku instalaciju s kiparicom Marcelom Correom na Krku te je u planu projekt malog hotela na Braču.
Razlog zbog kojega Smiljana volimo zvati svojim je baš ta njegova veza s Bračom, odakle vuče svoje korijene.
- Moj djed je s Brača otišao još davne 1919. godine te se u Hrvatsku do kraja svog života vratio samo jednom. To je bio jedan od glavnih razloga zbog kojeg moja obitelj i nije imala previše odnosa s tim krajevima. Ipak, prije nekih 25 godina stvari su se promijenile kada sam ja počeo putovati u Hrvatsku, što na odmor, što na konferencije - prisjeća se Smiljan.
U nastavku nam kroz šalu prepričava kako je jednom prilikom na konferenciji koja se održavala u Dubrovniku imao zanimljiv susret.
- Doista ne znam imam li kakvih rođaka u Hrvatskoj, kao što sam spomenuo nismo imali vezu s Bračom, ali jednom prilikom dok sam bio na konferenciji prišla mi je jedna gospođa i izjavila kako je ona moja rodica, što mi je bilo jako simpatično i smiješno. To je uglavnom sve što znam o svojoj široj obitelji koja možda živi u Hrvatskoj - prepričava nam arhitekt.
Iako je Smiljan rođen u Santiago de Chileu i ondje živi skoro cijeli svoj život, izuzev godina koje je proveo u Veneciji na Istituto Universitario di Architettura di Venezia i tri godine tijekom kojih je putovao diljem svijeta, da bi se konačno skrasio i otvorio vlastitu arhitektonsku tvrtku u Čileu 1995. godine, vrlo rado ističe svoje hrvatske korijene te se uvijek odaziva na pozive da nas posjeti.
Smiljan nam govori kako ipak, unatoč svemu, ne zna pričati hrvatski jezik. Otkriva nam da njegov djed nikada s njima nije pričao hrvatski, pa ga nisu mogli ni naučiti. Djed je to činio jedino kad je sa svojim bratom igrao šah.
- Sjećam se, dok bih slušao djeda kako priča hrvatski jezik, meni je to zvučalo poput nekog mitskog jezika. Uvijek mi je bio ekstremno atraktivan, ali tada se nisam upuštao u takvu avanturu, a danas me pamćenje više ne služi toliko da bih mogao svladati novi jezik. Točnije, zaboravljam i ono malo što sam kroz godine naučio - otkriva Radić.
Koledž arhitekata Čilea još prije više od 20 godina Smiljana je izabrao za najboljeg arhitekta do 35 godina. Nekoliko godina nakon toga imenovan je počasnim članom Američkog instituta arhitekata u SAD-u. Prije nekoliko godina gostovao je i u Zagrebu na konferenciji "Dani Orisa", kada je dobio glavnu nagradu te je imenovan članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Diplomirao je u Veneciji arhitekturu prije 23 godine. Potom odlazi na postdiplomske studije u Barcelonu - Digital Arts (IUA Catalunya) i Genetic Architecture (ESARQ), gdje započinje i profesionalnu karijeru. Marko Brajović djetinjstvo je proveo u Rovinju, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu, i tu i danas žive njegovi roditelji.
On živi u Brazilu i radi u Sao Paulu, gdje je Atelier Marko Brajovic poznati studio. U toj je golemoj zemlji prvi je put boravio 2004. godine, kao koordinator jedne stručne radionice u Amazoni.
"Kad sam iduće, 2005. godine došao opet u Amazonu voditi radionicu, jedna od polaznica, danas jedna od mojih najdražih prijateljica ovdje, a i naše obitelji jako su povezane, pozvala me da predajem na par fakulteta dok tamo boravim. Jedan od tih fakulteta, u okviru kojeg je i Institut za dizajn, nakon nekoliko mi je mjeseci, jer valjda ih se dojmilo moje predavanje, pozvao da budem ravnatelj Škole dizajna interijera u Sao Paulu", ispričao je Marko, s kojim smo intervju vodili voice porukama.
Iako je, kaže, živio u Barceloni, koju voli, sve što je doživio u Amazoni i Sao Paulu toliko ga je očaralo i začaralo da je prihvatio poziv i iste godine spremio stvari i došao živjeti u Brazil, uz dvogodišnji ugovor. No, ubrzo je dobio pozive za neke projekte i suradnje te je jedno pa drugo vodilo tome da danas tamo živi i radi za trajno. Trenutno s obitelji stanuje u Atlantskoj tropskoj šumi na istočnoj obali, u ekološkom stambenom kompleksu s osam kuća, koje su upravo oni pokrenuli i u kojem je projektirao sve kuće. To je prava ekološka zajednica, kuće su modularne i sve je u skladu s prirodom kad god je to moguće. O njegovu preseljenju u Atlantsku šumu tijekom pandemije pisali smo i prije. Tada su bili gotovo sami, uz domaće ljude.
Svaki tjedan putuje na nekoliko dana u Sao Paulo, udaljen oko četiri sata, gdje je njegov atelijer, koji je i showroom za projekte i prototipove, a u njemu je zaposleno 40 arhitekata.
- Ne bih znao razliku između pola arhitekta u Brazilu i Hrvatskoj jer nikad nisam radio u Hrvatskoj, otišao sam sa 17 godina. Stalno dolazim, bit ću s obitelji i sada, u listopadu, u Rovinju. No, planiram neke projekte u Hrvatskoj, s tim našim senzibilitetom za prirodu s kojim radimo u Brazilu i uz metodologiju koju smo razvili te s ekipom koja radi u mojem ateljeu u Brazilu jer smo u istom kreativnom toku. Projekte koje radimo ovdje, po svijetu i uskoro u Hrvatskoj radimo odavde s lokalnim partnerima - kaže.
Razgovaramo na hrvatskom, koji govori tečno, uz poneku pogrešku. Rodio se, kaže, u dvojezičnoj obitelji, te u tom duhu odgaja i svoju djecu, koja su trojezična: uz portugalski, govore hrvatski, a i talijanski preko njihove bake, njegove majke.
- U Hrvatsku odlazimo redovito, jednom godišnje, sada planiramo da to bude i dva puta godišnje, a ja dođem i kad imam neko predavanje u Europi, pa skočim u Zagreb obići prijatelje i obitelj u Rovinju - dodaje Marko.
Osim poznatih ekoloških stambenih i turističkih projekata, autor je i mnogih interijera konceptualnih trgovina obućom Campers u svijetu, izloga Hermesovih butika, scenografija raznih izložaba, paviljona Bijenala u Veneciji.
- Jako volim sve svoje projekte, i one koji su uspjeli i one koji nisu, jer su važni u procesu razvoja. Moji su radovi sada uglavnom stvaranje arhitekture koja povezuje čovjeka, prirodu i ekosustav, arhitekture koja vodi taj dijalog i koja je portal povezivanja - objašnjava Brajović.
