Ovaj nadrealni park u susjednoj zemlji inspirirao je čak i Salvadora Dalíja: Uđite u labirint kamenih čudovišta

Ako ste u Rimu i imate slobodan dan, a pogledali ste sve turističke atrakcije koje se ‘moraju‘ obići, ukucate li u tražilici ‘Što pogledati u široj okolici Rima, a da ne spada pod masovni turizam‘, velika je vjerojatnost da ćete među rezultatima pronaći i ime Sacro Bosco. Naime, svima nam je poznat pojam ‘turističke zamke‘, kojim se nazivaju mjesta masovnog okupljanja turista, a koja nude neku znamenitost ‘začinjenu‘ gomilom turista i na kojima je nemoguće istinski uživati i opustiti se.

Sacro Bosco nudi sasvim drukčije iskustvo - iako teško da ćete i ondje biti baš sami, ali velika je vjerojatnost da ćete uživati u razgledanju ovog neobičnog mjesta, bez da je oko vas okupljena gomila ostalih turista, gladnih dobre fotografije za društvene mreže. Za početak, ovaj neobični vrt koji nudi dozu bizarnosti i misterije, poprilično je udaljen od svih većih gradova - od Rima 105, od Perugie 114, a od Firenze čak 215 kilometara. Što će (na sreću) mnoge turiste obeshrabriti da ga posjete...

‘Bio sam beskućnik 3 godine, a sada živim u drvenoj kućici: ljudi očekuju da je puna pauka i prljava, a kada vide interijer ostanu šokirani‘

Sacro Bosco, poznat i kao ‘Park čudovišta‘, jedinstveni je spomenik renesansne maštovitosti, ali i boli i simbolike. Za razliku od tipičnih renesansnih vrtova poput onih u Firenci ili Tivoliju, koji su oblikovani po strogoj simetriji, Sacro Bosco nastao je kao potpuna suprotnost. Njegov tvorac, vojvoda Pier Francesco Orsini, zvan Vicino, dao ga je urediti u 16. stoljeću, u čast svoje prerano preminule supruge Giullie Farnese. U trenutku tuge i gubitka, Orsini nije tražio utjehu u klasičnoj harmoniji, već je naručio nešto potpuno suprotno: labirint kamenih čudovišta i deformiranih figura koje izgledaju kao da su ispali iz noćne more.

Prolaskom kroz park, posjetitelje dočekuju kolosalne skulpture isklesane iz lokalnih vulkanskih stijena. Tu je Orka, kip golemih otvorenih usta (poznat i kao ‘Paklena usta‘), u čijoj se unutrašnjosti nekad moglo sjediti za stolom. Zmajevi, ratnici, sirene, slon u borbi s vojnikom, nagnuta kuća koja prkosi ravnoteži - svaki kutak parka nosi prizor koji je u isto vrijeme fascinantan i zastrašujuć. Umjesto ljepote, Orsini je tražio snagu emocije, iznenađenje, strah, divljenje...

Nađete li se u Sacro Boscu, već nakon ulaza u park, kao u crtanom filmu, iznad glave će vam se pojaviti brojni upitnici. Neki ga tumače kao spomenik ljudske prolaznosti i boli, drugi u njemu vide inspiraciju antičkim mitovima, treći ga proglašavaju odi ljubavi i tuzi. Zagonetne natpise uklesane na pojedinim skulpturama ni danas nije lako protumačiti. Čini se da je Orsini svjesno želio stvoriti prostor koji zbunjuje, provocira i ne dopušta jednoznačno čitanje.

Nakon Orsinijeve smrti park je stoljećima propadao i bio gotovo zaboravljen, prekriven šumskim raslinjem i mahovinom. Tek u 20. stoljeću ponovno su ga otkrili povjesničari umjetnosti i turisti, a posebno je inspirirao španjolskog umjetnika Salvadora Dalíja, koji je nakon posjeta parku 1938. godine načinio crteže i film posvećen ovom mjestu. Obnova je započela pedesetih godina prošlog stoljeća, a Sacro Bosco postupno je vraćen u život, da bi danas bio nezaobilazna točka svakog putnika željnog nečeg drukčijeg od uobičajenih kulturnih atrakcija Italije.

Ovaj neobični park svake godine privlači na tisuće posjetitelja; njegov šarm leži upravo u tome što ne nudi ‘očekivanu‘ ljepotu, nego iskustvo koje potiče maštu i tjera na promišljanje. U njemu se spajaju tuga, umjetnost, mitologija i bizarnosti, mješavina koja se rijetko nalazi na jednom mjestu. Šetnja Sacro Boscom podsjeća da vrtovi ne moraju biti samo ukras, već i izraz najdubljih ljudskih osjećaja i unutarnjih borbi.

Park je moguće obići cijele godine, a otvoren je za posjetitelje sedam dana u tjednu. Uz klasične cijene za odrasle, djecu i grupe, na cjeniku se nalazi i stavka prema kojoj je za osobe s posebnim potrebama ulazak u park sasvim besplatan.